Hrvatski poučak: Megaprojekt od 100 milijuna eura spomenik je našoj gluposti

Moćna mašina sačinjena od povorke 84 velike lijepe gondole u svakom satu na Sljeme može prevesti 1500 ljudi. Dnevno Žičara Sljeme na Sljeme može dostaviti i s njega spustiti i do 15 tisuća ljudi. Tijekom cijele prve godine svojeg rada prevozila je, objavio je T Portal, ukupno 1376 putnika dnevno. I s takvim rezultatom uzrokovala gužvu na parkiralištu u svojem podnožju.

Žičara Sljeme nikada svojim radom neće isplatiti sebe samu, ali što je najgore, Žičara Sljeme prema poslovnim rezultatima za prvu joj godinu rada nikada neće uspjeti zaraditi niti eurocenta kojim bi isplatila barem mali dio novca koji je pokojni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić odlučio u nju utrošiti, a riječ je o novcu uzetom iz plaća poreznih i prireznih obveznika, građana grada Zagreba.

Žičara jedva da zarađuje za svoje operativne troškove, za radnike, za održavanje, za energiju koju troši. A ne može biti skuplja jer 16,59 eura koliko za kartu trebaju izdvojiti odrasli ljudi koji ne žive u Zagrebu ili 9,29 eura koliko povratna karta košta Zagrepčane je za uspon na brdo koje uglavnom služi kao pješačko penjačka destinacija već daleko preskupo. Narednih 11 godina porezni i prirezni obveznici svake će godine plaćati po šest milijuna eura da bi isplatili Žičaru Sljeme i tako omogućili da ona traje kako bi svi radnici dobili plaće, a malobrojni korisnici vožnju na Sljeme. Četveročlana obitelj s prebivalištem u Zagrebu jednodnevni izlet na Sljeme, ako svi imaju ZET-ove godišnje karte, platit će najmanje 13,28 eura pod uvjetom da dvoje djece ima manje od 15 godina, a imaju ili više cijena će biti 21,24 eura. Četveročlanu obitelj iz Zaprešića isti će izlet koštati 41,14 eura ako su djeca mlađa od 15 godina, ako su starija 53,08 eura. Ne bi bilo čudno kad bi detaljnija analiza putnika pokazala da većinu čine Zagrepčani jer doista treba imati neki specifičan interes da bi više nego jednom platio kartu za vožnju Žičarom na Sljeme.

No, dobro, što je tu je. Mi Zagrepčani imamo Žičaru koja je koštala oko stotinu milijuna eura i potpuno je neisplativa. Zovu je Bandićevim spomenikom, no Žičara Sljeme je mnogo više od toga. Spomenik je našoj gluposti, veći i velebniji čak i od Arene Zagreb jer njoj se može naći neka svrha, dok bi za upošljavanje Žičare Sljeme od Sljemena trebalo napraviti – destinaciju vrijednu plaćanja karte. O Žičari Sljeme, projektu na koji je utrošeno stotinu milijuna eura, a sada kada znamo da joj godišnji prihod doseže oko milijun eura, a troškovi jednako toliko i da je njezin vlastiti rad ne bi mogao isplatiti nikada, trebalo bi držati predavanja na svim ekonomskim studijima i fakultetima u državi, a možda i šire. Žičaru Sljeme trebalo bi koristiti kao primjer zloupotrebe javnog novca, kao podsjetnik da smo u Zagrebu jednom bili dovoljno bogati da šest milijuna eura porezno prireznog novca namijenimo priveznom sredstvu koje će u godinu dana prevesti broj putnika podjednak broju učenika dviju zagrebačkih osnovnih škola, onih učenika koji još uvijek polaze dvosmjensku nastavu dok za njihove mlađe prijatelje nema mjesta u vrtićima.

Ukine li doista Andrej Plenković prirez, grad Zagreb će, ne poveća li gradonačelnik Tomislav Tomašević porez na dohodak, ostati bez 126 milijuna eura. Moguća je bitka za svaki euro kao posljedica političkih igara  moći i previranja, ali šest milijuna eura godišnje za plaćanje Žičare morat će se naći premda i na štetu zagrebačke djece, jer dug je dug, ta Žičara ispadne poput onog davno odraslog djeteta koje se svojim radom nije uspjelo skinuti s roditeljskog proračuna.

Poučak Žičare Sljeme? Jesmo li uopće sposobni naučiti da iz vlastitih džepova plaćamo gondole kojima se nedovoljno ljudi vozi na vrh na kojem nema nekog osobitog sadržaja i da ćemo ih skupo plaćati narednih 11 godina, a nakon toga još i više jer tada već stara žičara će tražiti ozbiljniji remont. Kako šanse da ćemo postati nova Švicarska u narednom desetljeću nisu osobite za Žičaru Sljeme možemo slobodno reći da nam je ostala kao omča oko vrata od pokojnog nam gradonačelnika, no pravo pitanje je opamećuje li nas to ili ćemo na idućim lokalnim izborima jedva dočekati neka nova megalomanska obećanja?