Hrvatska već trideset godina ne može uspostaviti suverenitet na Svetoj Geri, ali bi se miješala u ukrajinsko-ruske sukobe?

Medijska histerija

Faktor koji doprinosi rastu cijena energenata, a posebno nafte, je i aktualna kriza na rusko-ukrajinskoj granici gdje, kao i u proljeće prošle godine, svjedočimo gomilanju ruskih vojnih efektiva. Radi se o sredstvu pritiska kojim se zapadne zemlje dovelo za pregovarački stol. Rusija traži sigurnosna jamstva kako se NATO ne će širiti na Ukrajinu i Gruziju, dok druga strana poručuje kako ostaje pri politici otvorenih vrata.

U zapadnim medijima posljednjih se tjedana podgrijava atmosfera rata koji samo što nije započeo. Iz Rusije poručuju kako rata, ako je do njih, ne će biti. Kijev optužuje Moskvu za pokušaje destabilizacije Ukrajine i hibridno djelovanje (nedavno je došlo do "cyber" napada), no i sam je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij ovih dana upozorio na medijsku histeriju Zapada. Međutim, i ta je histerija proračunata: budući da Rusija neće izvršiti invaziju na Ukrajinu, Joe Biden će moći reći kako je on za to zaslužan.

Rusiji se rat ne isplati

Zašto mislimo da do invazije neće doći? Jedino što bi moglo potaknuti rat i rusku intervenciju je pokušaj reintegracije Donbasa i(li) ulazak Ukrajine u NATO. U trenutnim okolnostima Rusiji se rat jednostavno ne isplati i to bi dokazala svaka racionalna cost-benefit analiza. Ruska Federacija posljednjih se godina nalazi pod zapadnim sankcijama i nove joj ne trebaju. Pored toga, a iz EU-a su već zaprijetili da će tako biti, napad na Ukrajinu značio bi i zaustavljanje projekta plinovoda Sjeverni tok 2 u koji su utrošena značajna novčana sredstva.

K tome, iako nema nikakve sumnje da je ruska vojska snažnija od ukrajinske, posve su nerealne prognoze kako bi ruske snage u nekoliko sati bile u Kijevu. Otpor Ukrajinaca, ali ruski gubitci bili bi daleko snažniji nego što se očekuje u analizama kojekakvih nazovi analitičara. Rusija je, vjerujemo, naučila lekcije iz Zimskoga rata protiv Finske. Gomilanje vojske na granici s Ukrajinom stoga ima isključivu svrhu osiguravanja bolje pozicije u pregovorima.

Velike sile imaju svoje interese

Nitko razuman ne poriče kako je Rusija okupirala Krim koji je po međunarodnom pravu dio Ukrajine. Jednako tako, nedvojbeno je kako je Rusija podupirala separatiste na istoku Ukrajine i kako ideju "ruskoga svijeta" okolni narodi mogu promatrati s velikim oprezom. Međutim, ono što treba uzeti u obzir je to kako je Rusija, iako ekonomski ne može parirati SAD-u, vojno-sigurnosni i energetski div, tj. riječ je o velikoj sili koja ima svoje interese. Zapad se može oglušiti na te interese, no to nije akt strateški inteligentne politike.

Kao što bi SAD sklapanje sigurnosnih aranžmana Rusije i zemalja Latinske Amerike tretirao kao povredu Monroeove doktrine i američkih nacionalnih interesa, tako i Rusija širenje NATO-a prema istoku (a posebno izgradnju proturaketnog štita) tretira kao ugrozu svoje nacionalne sigurnosti. Tim više što su Gorbačovu dana (doduše, usmena) jamstva se NATO ne će širiti istočno i obuhvatiti teritorije bivših članica Varšavskoga ugovora. I danas dio američkih analitičara kritizira širenja NATO-a na istok, a zanimljivo je da se je George Kennan - tvorac američke hladnoratovske strategije "obuzdavanja" SSSR-a – 1998. u "New York Timesu" usprotivio politici širenja NATO-a na istok i upozorio kako je to početak novoga hladnog rata.

Dvadeset i četiri godine kasnije - živimo u novome hladnom ratu. No dok se stari vodio u Berlinu, Koreji i Vijetnamu – novi se vodi na samim ruskim granicama što ga u tome aspektu čini još opasnijim. Razlika je u tome što danas uz SAD i Rusiju imamo i trećega globalnog aktera, a to je Kina koja posljednjih godina sve snažnije surađuje s Rusijom čime se na neki način ostvaruje noćna mora američke politike, a to je antihegemonski savez ove dvije države na koji je još 1997. u knjizi "Velika šahovska ploča" upozoravao Zbigniew Brzezinski.

Novi hladni rat sve više zahtijeva svrstavanja drugih zemalja, a država koja se nalazi u posebno nezgodnoj poziciji je Njemačka. Ne čudi stoga što se upravo Berlin u aktualnoj krizi nastoji pozicionirati kao svojevrsni medijator. S jedne strane, Berlin na sigurnosnom planu surađuje sa SAD-om, a se druge je ovisan o ruskim energentima i ekonomskoj suradnji s Kinom. Republika Hrvatska na tome planu ima mnogo komotniju poziciju, pa nije jasno zašto se dva zagrebačka brda, bez obzira na simpatije za ovu ili onu stranu, imaju potrebu toliko agresivno svrstavati. Hrvatska već trideset godina ne može uspostaviti suverenitet na Svetoj Geri, ali bi se miješala u ukrajinsko-ruske sukobe? Kako da ne…