Hrvatska treba učiniti sve da se spriječi najcrnji scenarij u BiH

Problem ove regije (ako prihvatimo konstrukciju o tzv. Zapadnom Balkanu, u koji se svojevremeno guralo i Hrvatsku) nisu samo međuetnička trvenja i neriješene teritorijalne nesuglasice, nego i konfrontirani interesi globalnih i regionalnih sila koji su prisutni na ovome području. U situaciji novoga hladnog rata ovo područje ponovno postaje sjecište različitih suprotstavljenih interesa.

Bivši vrhovni zapovjednik snaga NATO-a: Srbija provoditi projekt Velike Srbije

Umirovljeni vrhovni zapovjednik snaga NATO-a Philip Breedlove prošloga je jedna izjavio da će ovu godinu obilježiti intenziviranje sukoba između Zapada i Rusije za budućnost jugoistoka Europe, ali da je američka vlada vratila fokus SAD-a na to područje nakon više od desetljeća povlačenja. Breedlove smatra da Moskva provodi "podijeli pa vladaj" politiku i da pritom najviše cilja dvije zemlje: Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Kad je u pitanju Srbija, Breedlove smatra da ona provodi projekt Velike Srbije glede Kosova, Crne Gore i BiH.

Identičnu ocjenu srpske politike iznijeli smo i sami u prošloj kolumni kad je u pitanju odnos prema Republici Hrvatskoj. No zahvat te politike je mnogo širi. Fokus Beograda je i na poništavanju državnosti Kosova lobiranjem da što veći broj država povuče međunarodno priznanje te države (u tome Dačićeva diplomacija ima određene uspjehe), a čini se i sve da Priština ne uspije izlobirati ulazak Kosova u važne međunarodne organizacije.

Prevrat u Crnoj Gori otvara mogućnosti za djelotvorniju penetraciju srpskih politika u toj državi, no mišljenja sam da je američka politika utrošila previše novca i vremena da bi tek tako došlo do kopernikanskog obrata crnogorske politike (jačanje srpskih pozicija automatski znači i jačanje utjecaja Moskve), posebno ako znamo da broj crnogorskih suverenista nije mali, a ovi imaju izrazito neprijateljski stav prema Srbiji i Beogradu.

Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, treba jasno reći da je tzv. Republika Srpska – na čast i diku međunarodne zajednice – danas de facto država u državi i predstavlja uz Srbiju drugu zapadnu srpsku državu. Separatističke aspiracije nije moguće realizirati u današnjim okolnostima, no čekanje "boljih okolnosti" je konstanta srpske politike ne samo u odnosu na BiH, nego i većinu država u njihovu okruženju.

Hrvati su etnički očišćeni iz Republike Srpske, a i položaj u Federaciji BiH sve je gori. Nedavne najave o tome da bi koncept konstitutivnosti u BiH mogao biti ukinut i da će se ići prema stvaranju tzv. građanske države vrlo su opasne po tamošnje Hrvate jer bi značile njihovu konačnu političku dekapitaciju. Američka politika u BiH pritom je prilično iracionalna. Podupiranje bošnjačkog unitarizma može dovesti jedino do raspada te države jer smo na primjeru Miloševića vidjeli kuda vode takve politike.

Voditi  strateški inteligentnu vanjsku politiku

Uz SAD i Rusiju na ovome području svoje interese ima i Kina koja kroz ekonomske i infrastrukturne projekte širi svoj geopolitički utjecaj koji će u budućnosti biti sve snažniji. Bez utjecaja nije ni Turska premda zbog unutarnjih problema i jačeg fokusa na svoje susjedstvo nije u mogućnosti snažnije projicirati svoje strateške interese u okviru politike neoosmanizma. Od europskih država jasno je da su najviše prisutne Njemačka i Velika Britanija, a donekle i Francuska. Kad je u pitanju BiH postoje i utjecaji Saudijske Arabije i Irana.

Područje tzv. Zapadnog Balkana daleko je od toga da bi predstavljalo područje primarnog, pa čak i sekundarnog fokusa američke i ruske vanjske politike. No pojačani interes za ovu regiju, u okviru neohladnoratovskih suparništava, nedvojbeno je prisutan. Toga treba biti svjesna i Republika Hrvatska koja treba jačati svoje vojne i obrambene sposobnosti, tražiti strateške partnere na području Srednje Europe, lobirati kod velikih sila i učiniti sve da se spriječi najcrnji scenarij u BiH koji smo prethodno spomenuli.

Strateški inteligentna vanjska politika, koja će znati kojim okvirima Hrvatska pripada (euroatlantske integracije), ali će znati u određenim aspektima voditi i multivektorsku politiku, predstavlja imperativ hrvatske sigurnosti u idućem razdoblju.