Hrvatska treba što snažniju vojsku, ne samo zbog NATO-a

Utjecajni američki konzervativni autor, bivši savjetnik američkih predsjednika i predsjednički kandidat Patrick Buchanan, u autorskom se komentaru zapitao: 

"Vjerujemo li zaista da bi SAD napale brodove, zrakoplove i trupe države naoružane tisućama taktičkih i strateških nuklearnih glava ako bi Rusija umarširala u Estoniju? Bi li saveznice NATO-a, Španjolska, Portugal i Italija objavili rat Rusiji?“.

Buchanan je u svome komentaru zapravo aludirao na svojedobnu izjavu Donalda Trumpa u kojoj je ovaj dovodio u pitanje opravdanost američke intervencije u slučaju da "mala Crna Gora" kao članica NATO-a bude uvučena u rat protiv Rusije.

Potvrđene transatlantske veze i čl. 5.

Sastanak lidera članica NATO saveza na kraju je prošao bez očekivanih prijepora. Zaiskrilo je, doduše, između Donalda Trumpa i kanadskog premijera Justina Trudeaua, koji je na neslužbenom dijelu sastanka, pred Borisom Jonsonom i Emmanuelom Macronom, ismijavao Trumpa, a američki je predsjednik kritizirao i Macronovu izjavu od 7. studenoga u kojoj je proglasio smrt NATO saveza. U kratkoj izjavi nakon sastanka potvrđene su transatlantske veze Europe i Sjeverne Amerike kao i obećanje zapisano u čl. 5. Washingtonskog ugovora o tome da će se napad na jednu saveznicu smatrati napadom na sve.

Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg prigodno je istaknuo kako je Alijansa ojačala svoje kapacitete za obranu Europe. Dodao je kako je NATO "jedini nužan i nezamjenjiv u svijetu“, kako je to savez "ujedinjen i počiva na čvrstim temeljima i takav će ostati u buduće, otvoren i za pristupanje novih članica, kako bi se područje sigurnosti, slobode i demokracije dodatno proširilo na jug i istok Staroga kontinenta“.

Unatoč harmoničnom završetku sastanka na kojemu je obilježena 70. obljetnica NATO-a, i nakon završetka sastanka javljaju se glasovi kako su Savezu odbrojani dani. Tri glavna argumenta koje se navode u tom kontekstu odnose se na navodnu anti-NATO politiku Donalda Trumpa, udaljavanje Turske od NATO-a te politiku Emmanuela Macrona.  Razmotrimo sve navedene argumente. 

Nema geopolitičke logike da se SAD udalji od Europe

Nema nikakve dvojbe da je Trump svojedobno govorio o zastarjelosti NATO saveza (slično govori i pretendent na premijersku poziciju u Velikoj Britaniji, Jeremy Corbyn, koji je svojedobno jako hvalio venezuelanski ekonomski model što dovoljno govori o njegovoj ozbiljnosti) što su mnogi dovodili u vezu s njegovom navodnom proruskom politikom (to je ona "logika" po kojoj je Rusija uspjela dovesti Trumpa na vlast, ali nije uspjela izvršiti puč u Crnoj Gori).

Međutim, neovisno o tome što Sjedinjene Američke Države zaista najviše ulažu u NATO savez, možemo slobodno reći da je taj Savez u svojemu sedamdesetogodišnjem postojanju služio ne samo kao jamac europske sigurnosti, nego i kao emanacija američke moći (stvoren da SAD drži u Europi unutra, Rusiju vani, a Njemačku dolje). 

Ono što Trump zamjera članicama NATO saveza, a posebno Njemačkoj, nedovoljno je ulaganje u obranu – famoznih dva posto BDP-a. No Trumpovim dolaskom visina ulaganja raste. Od 2016. do danas vojna potrošnja porasla je za 130 milijarda dolara, a prema procjenama do 2024. trebala bi narasti na 400 milijarda.

Ne treba posebno napominjati kako ova sredstva većim dijelom završavaju kao benefit američkoga vojno-industrijskog kompleksa. Trump je prvenstveno dobar trgovac koji najbolje razumije jezik brojki, pa ne vidimo kako bi to raspad NATO saveza mogao koristiti SAD-u.

Trump možda je "u duši" izolacionist, no kao trgovac je jako dobro svjestan da bi u današnjemu svijetu globalizacije potpuno zatvaranje oslabilo i ekonomsku poziciju SAD-a.

Štoviše, u situaciji novoga Hladnog rata SAD-a i Rusije, ali i otvaranja fronta Washingtona i Pekinga (Tukididova zamka), Americi će biti itekako potrebna što šira lepeza saveznika u novome "dvostrukom" obuzdavanju Rusije i Kine za koje se zalažu pojedini američki geopolitički analitičari i stratezi (trostruko obuzdavanje obuhvaćalo bi i Iran). U takvoj situaciji, koja je jasno naglašena u završnoj izjavi sastanka u kojoj se uz Rusiju prvi put kao prijetnja spominje i Kina, nema geopolitičke logike da se SAD udalji od Europe.  

Bivši Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, John Bolton, čovjek za kojega kažu da nikada nije vidio rat koji mu se nije svidio, predviđa da će se Trump ako osigura reizbor pokazati kao potpuni izolacionist te da će povući SAD iz NATO-a i drugih organizacija i tako dezavuirati politiku koju je još pred više od sto godina inaugurirao američki predsjednik Woodrow Wilson. Međutim, riječ je o "rekla-kazala“ pripovijestima koje je trenutno nemoguće racionalno dokazati, posebno ako imamo na umu spomenuti porast vojne potrošnje koji ide u koristi SAD-a, ali i Trumpovu izjavu na sastanku u Londonu kako je NATO "sada puno jači nego prije“ te da su Macronove izjave "uvredljive“ i "gadne“. Ova Trumpova izjava korespondira i sa Stoltenbergovom izjavom kako NATO radi mnogo više nego prethodnih godina.

Turska treba SAD-a, a SAD/NATO trebaju Turskoj

Turska vanjska politika proteklih godina doživjela je geopolitički zaokret. Nakon pokušaja puča protiv Erdogana, Ankara se sve više okreće prema Moskvi i općenito Istoku što kulminira kupovinom ruskih sustava S-400 (isto će učiniti i Indija) i američkim isključenjem Turske iz programa razvoja borbenog zrakoplova F-35. Međutim, još je uvijek prerano govoriti o "isključenju Turske iz zapadne hemisfere", kako su to prognozirali pojedini analitičari. 

Za SAD Turska je bitna članica NATO-a, ključna za njegovo južno krilo, što se, uostalom, pokazalo i u američkoj "izdaji Kurda". Erdogan je oštro kritizirao Macronovu izjavu o moždanoj smrti NATO saveza, a na kraju Ankara nije blokirala nove obrambene planove za Poljsku i baltičke države (prijetilo se blokadom ako saveznici ne pristanu da se kurdske snage na sjeveru Sirije proglase terorističkima).

Jednostavno, i Turska treba SAD-a, a SAD/NATO trebaju Turskoj tako da se određene crvene linije u odnosima za sada sigurno ne će prelaziti unatoč postojećim prijeporima.

Francuska kao 'enfant terrible' NATO saveza

Govoreći o Francuskoj, ta je država od samoga početka svojevrsni enfant terrible NATO saveza. Veliki francuski državnik Charles de Gaulle izvukao je Francusku iz vojnoga krila NATO-a gdje se ova vratila pred desetak godina u vremenu predsjednikovanja Nicolasa Sarkozyja. Nedavne izjave o moždanoj smrti NATO-a Macron je kasnije argumentirao potrebom "buđenja", no treba ih svakako promatrati i u kontekstu Macronovih ambicija da nakon odlaska Merkel postane novi predvodnik EU-a. A da bi EU predstavljala relevantan, autonomni geopolitički faktor preduvjet je stvaranje europske vojske. 

Zanimljivo je da Macron u posljednje vrijeme daje sve češće signale o potrebi otopljavanja odnosa s Rusijom (potreba "strateškog dijaloga"), a na londonskome sastanku za isto se založio i Trump. U situaciji jačanja Kine, ali udaljavanja Berlina od Washingtona i Francuskoj i SAD-u odgovaralo bi određeno izglađivanje odnosa s Moskvom.

U Francuskoj i dalje postoje stari strahovi (još od vremena znamenitog kardinala Richelieua) od jake Njemačke na koje se u povijesti odgovaralo politikom slabljenja iste (konstanta francuske politike sve do Charlesa de Gaullea koji se nakon Drugoga svjetskog rata vraća u politiku s motivom da dokaže u situaciji berlinske krize da je Francuska nezaobilazni partner SR Njemačke).

S druge strane, jačanje Kine u nekim američkim krugovima dovodi do ideje o stvaranju saveza s Rusijom protiv Kine kako bi se ovu izoliralo. Riječ je, zapravo, o inverziji stare Kissingerove strategije kojom je SAD sklapanjem partnerstva s komunističkom Kinom stekao prednost u odnosu na SSSR.

"Strateško partnerstvo" koje grade Rusija i Kina, a koje ovih dana kulminira puštanjem u pogon plinovoda "Snaga Sibira", čini se da inverziranje Kissinerove strategije pokazuje kao praktički nerealnu ideju, iako i pojedini sigurnosni analitičari u Rusiji ne gledaju benevolentno na pretjerano jačanje odnosa Rusije i Kine. 

Hrvatska treba što snažniju vojsku

Određena kriza u NATO savezu nedvojbeno postoji, no govoriti o njegovoj smrti je pretjerano, premda bi konkurenti NATO-u htjeli da se ta smrt dogodi te ju često potenciraju u europskim medijima u kojima imaju utjecaj.

Kad pak govorimo o Hrvatskoj, naša je država tu gdje je, članica euroatlantskih integracija što joj jasno nameće ograničenja i pravila igre.

Hrvatska treba nastaviti jačati svoju vojsku u okviru NATO-a, ali ne samo zbog NATO-a, nego i zbog sebe.

Pisac ovih redaka već je na ovim stranicama upozorio da ni NATO ni EU nisu vječne kategorije. Raspadala su se moćna carstva, pa nam nitko ne može jamčiti da se za 20, 50 ili 100 godina zaista ne će raspasti i NATO i EU. 

Ozbiljne države uvijek razrađuju i alternative za slučaj izvanrednog stanja odnosno za stanje tektonskih lomova kako se u slučaju da do njih dođe ne bi pronašle na brisanom prostoru.

I zato bi Hrvatska trebala čim prije obnoviti ratno zrakoplovstvo i kupiti sustave srednjeg dometa (u slučaju da Srbija nabavi S-300 na to treba, kako bi se osigurala ravnoteža, reagirati simetrično).

Oni koji su protive tim kupovinama ili su potpuni ignoranti koji ne znaju da je obrana i sigurnost temeljna funkcija države kao takve (funkcija države nije zapošljavanje partijskih trčkarala po državnoj upravi) ili su demagozi ili su nešto još gore.

S geopolitičkim i sigurnosnim okruženjem u kojemu živi Hrvatska treba što snažniju vojsku. Samo snažna hrvatska vojska jamči mir na području jugoistočne Europe. A mir je osnovni preduvjet i za ekonomski i za svaki drugi napredak.