Hrvatska treba iskoristiti Trumpovu pragmatičnost za redefiniranje odnosa u BiH

Sada već legendarna Kissingerova rečenica "Koga da nazovem kada hoću razgovarati s Europom", jasno oslikava nekoherentnost europske politike. Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu početkom devedesetih godina nije naišla ni na kakve konkretne mjere protiv Srbije, a sukob je na kraju okončan Daytonom pod diplomatskim pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država. Europska unija nije bila u stanju riješiti taj sukob.

Francusko-njemačka "lokomotiva", o čemu smo pisali u prošloj kolumni, posljednjih se mjeseci želi nametnuti kao faktor rješavanja unutareuropskih problema, no - posebno u situaciji gubitka perspektive ulaska država tzv. Zapadnog Balkana u EU u nekome skorom razdoblju (zasićenje novim proširenjima) – nije realno za očekivati da će Bruxelles, pod berlinsko-pariškom inicijativom, dovesti do rješavanja gorućih problema. Usred nesposobnosti bruxelleske administracije, što je samo dijelom posljedica interne polarizacije unutar EU-a, ali i jačanja geopolitičkog utjecaja Rusije i Turske, prostor Zapadnog Balkana ponovno se našao u fokusu američke politike. Nakon ulaska Crne Gore u NATO savez i stvorenih pretpostavki za ulazak Makedonije, na redu je Bosna i Hercegovina.

Ćeraćemo se još?

Kakvu danas imamo geopolitičku i sigurnosnu situaciju u BiH? Ponajbolje ju je opisao predsjednik Europskog vijeća na odlasku Donald Tusk koji je prošlog tjedna u razgovoru za poljski list "Gazeta Wyborcza" izjavio da "u Bosni i Hercegovini samo čudom ne dolazi do krvoprolića". Onima koji vole glavu zabijati u pijesak ovakva se izjava može činiti preradikalnom, no stanje na terenu ukazuje na dijametralno suprotne interese i pozicije hrvatske, bošnjačke i srpske strane. Bosna i Hercegovina nije primjer zamrznutog konflikta kakve možemo pronaći na prostorima bivšega Sovjetskog Saveza (Južna Osetija, Abhazija, Pridnjestrovlje itd.), no brojni elementi upućuju na to da se u nekim glavama sadašnje vrijeme tretira kao priprema za "drugo poluvrijeme", prema onoj Bećkovićevoj "ćeraćemo se još".

Kao što smo već upozoravali, posljednjih godina jača vojna industrija u Federaciji BiH (streljivo, puške, haubice, VBR-ovi, dronovi, transporteri), ali i u Republici Srpskoj koja surađuje sa Srbijom. Proizvodi vojne industrije FBiH (koja je, dakako, pod kontrolom Bošnjaka: sjetimo se Izetbegovićevih prijetnji iz travnja prošle godine) i RS-a nisu konkurentni na međunarodnom tržištu, tako da je posve jasno da se proizvode za moguće unutarnje potrebe. U FBIH postoji 21 paradžemat u kojemu se okupljaju vehabije i pripadnici radikalnog islama, a prema procjenama hrvatskih službi ukupan broj radikaliziranih pojedinaca dosiže brojku od 10.000. U drugome entitetu četnici paradiraju Višegradom i poručuju "Bit će opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina."

Dok bošnjačka djeca prolaze obuku u logorima pod vodstvom pripadnika selefijskog pokreta (Višnja Starešina bi rekla: prema "islamističkom kurikulu"), srpska djeca iz Srbije, ali i iz RS-a prolaze obuku u ruskim vojnim kampovima. I jedna i druga strana, dakako, tvrde kako je riječ o običnoj rekreaciji, gimnastici takoreći, no jasno je kako je stvarno riječ o nečemu mnogo opasnijem i ozbiljnijem.

Mogući dogovor na račun Hrvata

Srpski su ciljevi oko BiH vrlo jasni: u pogodnom trenutku odcijepiti tzv. Republiku Srpsku (odakle su Hrvati etnički očišćeni) i pripojiti je Srbiji. Bošnjaci također gotovo da ne skrivaju svoje ciljeve: Hrvate u potpunosti majorizirati u Federaciji Bosne i Hercegovine (slučaj Željka Sejde Komšića), a s vremenom entitet FBiH pretvoriti u de facto, a s vremenom i u de iure bošnjačku državu. Hrvatima se dobro ne piše ni u kojem slučaju.

Iako Srbi i Bošnjaci zbog povijesnih razloga nemaju nimalo idilične odnose, geopolitičke promjene na široj globalnoj razini mogle bi dovesti do njihova dogovora u BiH na račun najmalobrojnijih Hrvata, što su početkom devedesetih zastupali bošnjački intelektualci poput akademika Muhameda Filipovića i Adila Zulfikarpašića. Naime, sve bolji odnosi Rusije i Turske (koja se snažno udaljila od SAD-a) odražavaju se posljednjih godina i na odnose Srbije i Turske. Turska sve više investira u Srbiju, a odnosi Ankare i Beograda nisu bili nikada bolji. Bolji odnosi Moskve i Ankare odnosno Ankare i Beograda odražavaju se i na bolje odnose tzv. Republike Srpske i Turske koja je već prije snažno prisutna u FBiH kao izraz doktrine neoosmanizma i "Alijina testamenta". Ni srpska ni bošnjačka strana nemaju dovoljno snage da podčine jedna drugu i samo je pitanje vremena kad će im pasti na pamet dogovor na račun najmalobrojnijeg naroda.

Iskoristiti geopolitički trenutak

Sadašnja politička situacija u BiH i održavanje statusa quo ne odgovara jedino Hrvatima s obzirom na to da oni u susjednoj državi nemaju nikakve poluge vlasti. Hrvatski broj u BiH nakon rata gotovo je prepolovljen, a svakim se danom i dalje sve više smanjuje. A ako nemate ljude, onda ne možete kontrolirati niti prostor i samo je pitanje trenutka kad će se broj ljudi potegnuti kao argument  i za formalno-pravnu desubjektivizaciju. U tom smislu, američki povratak na tzv. Zapadni Balkan, u okviru kojeg će fokus biti stavljen i na prostore Bosne i Hercegovine, čiji teritorij predstavlja hrvatsku stratešku dubinu, hrvatska politika i diplomacija trebali bi iskoristiti za lobiranje oko rješavanja hrvatskog pitanja u BiH.

Lobiranjem direktno u pragmatičnoj Trumpovoj administraciji (a nikako putem američkog veleposlanstva u BiH koje je već dugo instrument bošnjačkih interesa) hrvatski faktor u BiH (u čemu Republika Hrvatska treba pružiti svu moguću diplomatsku i drugu pomoć) treba se afirmirati kao jedini stabilni i pouzdani jamac euroatlantske orijentacije koji stoji nasuprot turskih i ruskih interesa. Političar koji je Golansku visoravan priznao kao izraelski teritorij, a Srbima i Albancima na Kosovu poručio da se dogovore, spreman je na promjene i nove obrasce u međunarodnim odnosima. Potrebno je iskoristiti geopolitički trenutak. Geopolitički Kairos neće doći dva puta…