Hrvatska se ne treba svađati sa Srbijom niti odgovarati na lažne optužbe

Zašto ne treba odgovarati na te laži i optužbe? Zato što postoji presuda Međunarodnog suda pravde, najvišeg suda Ujedinjenih naroda, kojom je Hrvatska oslobođena krivnje, a Srbija proglašena krivom za zločine u prošlom ratu. Dakle, umjesto svađe, trebamo svim veleposlanicima, svim državama, a i Srbiji poslati presudu Međunarodnog suda pravde. A o našim medijima stalno je ponavljati i obrazlagati.

Evo zašto.

Međunarodni sud pravde u Haagu utvrdio je povijesne istine. Na tom najvišem sudu Ujedinjenih naroda presuđeno je da se nije radilo o građanskom ratu, niti nacionalnom oružanom sukobu dvaju nacionalizama s podjednakom krivnjom.

Dokazano je i presuđeno da je uzrok rata protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine bila ideologija stvaranja velike Srbije i plan da se Velika Srbija stvori oružanom agresijom uz ostvarene brojne zločine.

Dakle, Međunarodni sud pravde presudio je da su Srbija, Crna Gora i JNA planom 'spaljene zemlje' i etničkog čišćenja pokušali stvoriti Veliku Srbiju. Također je presuđeno da su masovni zločini bili cilj, a ne posljedica rata.

S druge strane, Međunarodni sud pravde odbacio je protutužbu Srbije protiv Hrvatske, presudivši da Brijunski transkripti nisu dokaz za optužbe da je Hrvatska planirala i provela etničko čišćenje Srba, da Oluja nije bila zločinački pothvat nego legalna i legitimna oslobodilačka akcija Hrvatske vojske, a da počinjeni zločini u Oluji i poslije Oluje nisu bili planirani s ciljem etničkog čišćenja Srba.

Dakle, Međunarodni sud pravde utvrdio je povijesnu istinu i Hrvatska nema nikakve potrebe da na nove optužbe i laži odgovara, nego se treba samo pozivati na presudu Međunarodnog suda pravde.

Nažalost, u Hrvatskoj se vrlo malo spominje presuda Međunarodnog suda pravde te se bez ikakvog razloga prihvaća svađa s 'velikosrbima', čime im se daje na važnosti jer oni upravo to žele. Žele stvoriti pakao u medijima i u odnosima dviju država, ali i unutar Hrvatske monstruoznim optuživanjem da je Hrvatska ne samo bila, nego da je i danas ustaška zemlja i da je cilj hrvatske politike uvijek bio i ostao uništenje srpskog naroda.

U takvom kontekstu treba se odnositi prema igrokazu Milorada Pupovca kojega on stalno ponavlja kao eksponent Aleksandra Vučića i njegove velikosrpske politike.

Nove Pupovčeve optužbe nisu ništa novo, on ih je bezbroj puta kontinuirano i stalno iznosio od Domovinskog rata do danas. Samo ću podsjetiti na neke od njih.

Optužio je hrvatsku Katoličku crkvu, koju i sada lažno optužuje, da je nasilno pokrstila 11.000 djece. Došavši kao zastupnik na zasjedanje Hrvatskog sabora sa žutom trakom, optužio je Hrvatsku da provodi genocid nad Srbima, kao što su Nijemci provodili genocid nad Židovima. Nema ni jednog njegovog istupa koji nije lažna optužba protiv Hrvatske.

Zanimljivo je podsjetiti i na dramatično pismo Milorada Pupovca hrvatskoj predsjednici, koje je on uputio 2016. godine, tražeći zaštitu od predsjednice, a tvrdivši da u Hrvatskoj jača netolerancija, govor mržnje prema političkim, etničkim i drugim manjinama. Dakle, zatražio je zaštitu od predsjednice države, jer je smatrao da su poruke mržnje prema njemu osobno eklatantan primjer govora mržnje koji može ugroziti elementarna demokratska dostignuća, političku stabilnost i društvenu sigurnost. Predsjednica Kolinda Grabar- Kitarović odgovorila mu je opširnim javnim pismom, u kojem je analizirala uzroke govora mržnje u Hrvatskoj, širenje netolerancije i stvaranje ozračja sukoba, što sprečava da se Hrvatska bavi životnim problemima hrvatskih građana i usmjeri na najvažnije zadatke.

Međutim, u svom vrlo slojevitom pismu predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar- Kitarović zatražila je od Milorada Pupovca da prije svega preispita svoje djelovanje, svoj govor mržnje, odnosno, jasno mu je rekla da neke reakcije na njega su samo odgovor na njegove stalne lažne optužbe protiv Hrvatske i hrvatskog naroda.

Međutim, u svom pismu Kolinda Grabar- Kitarović vrlo je konkretno ukazala da je sve počelo na dan njene inauguracije i da je glavni krivac Zoran Milanović. U to vrijeme kao predsjednik Vlade i kao predsjednik SDP-a, odnosno Kukuriku koalicije, Milanović je provodio politiku koju je izrazio rečenicom "oni ili mi". Nije čestitao pobjedu Kolindi Grabar- Kitarović i sve je činio kao predsjednik Vlade da joj onemogući ispunjavanje njezinih ustavnih dužnosti. Već u izbornoj noći, nakon pobjede Kolinde Grabar- Kitarović, sebe i svoju stranku proglasio je svjetlom, a HDZ i predsjednicu tamom i zlom.

S obzirom da je Zoran Milanović nakon skoro trogodišnje pauze u politici predsjednički kandidat s velikim ambicijama, korisno je podsjetiti, a kako se to ne bi ponovilo, kako je upravo on krivac što je Hrvatska bila podijeljena na dva nepomirljiva politička tabora.

Tadašnji predsjednik Vlade Zoran Milanović, iako je po vlastitom priznanju ateist, sebe je smjestio na nebo, a političke protivnike u podzemlje. Sebe je proglasio spasiteljem nebeske Hrvatske, sebe i svoje je proglasio svjetlom i dobrotom, a protivnike tminom, zlom, kriminalnom zadrugom i zločinačkom organizacijom te je jasno najavio da neće dopustiti ljudima iz podzemlja da dođu na vlast. Milanović je sebi uzeo za pravo podijeliti Hrvatsku na dobro i zlo, na svjetlo i tminu, na poštenje i nepoštenje. S time da on odlučuje što je dobro, a što je zlo.

U toj svojoj podjeli kaže: Mi smo nebo! Mi smo svjetlo! Mi smo dobro! A svojim protivnicima kaže: Vi ste podzemlje!, Vi ste tmina!, Vi ste zlo!, Vi ste kriminalna zadru­ga i zločinačka organizacija!... Njegovi postupci i strategija mogu se opisati na sljedeći način: ja, Zoran Milanović sam lučonoša, ja Zoran Milanović spasitelj sam Hrvatske, jedina nada, ja Zoran Milanović stvaratelj sam nebeske Hrvatske, Hrvatske svjetla i do­brote, zato ja, Zoran Milanović, imam ne samo pravo, nego i svetu obvezu zaustaviti svim sredstvima HDZ kao podzemlje, tminu i zlo, korupciju i kriminalnu zadrugu da preuzme vlast u Hrvatskoj, čak i onda kao pobijede na izborima.

Ali, dodaje Milanović, ja imam sveto pravo da prije izbora onemogućim njihovu pobjedu, da upotrijebim sva sredstva, demokratska i nedemokratska, insti­tucionalna i neinstitucionalna, javna i tajna, ako ocijenim da na taj način čuvam nebesku Hrvatsku od nasrtaja podzemne Hrvatske. Tu svoju strategiju sažeo je u jednu rečenicu; nastupa vrijeme u kojem će doći do odlučujuće bitke u kojoj će se odlučiti “mi ili oni”.

U prvom većem intervjuu na Hrvatskoj televiziji gostujući u emisiji "Nedjeljom u 2" predsjednički kandidat Zoran Milanović, čiji je reklamni slogan "Predsjednik s karakterom", jako je pazio da ne pokaže svoj pravi karakter. Birao je riječi kada je govorio o svojim protukandidatima i političkim protivnicima, nastojao je biti blag i tolerantan, ali ono što je rekao po sadržaju nije odstupalo od onoga što je govorio radikalni Milanović.

Ipak, nije uspio sakriti svoj pravi karakter, tako da je huliganski napad navijača proglasio terorističkim napadom, što je vrlo teška optužba jer čak ni velikosrbi nisu tretirali te napade kao terorističke. Ta usporedba podsjetila je i na onu čuvenu lažnu optužbu Zorana Milanovića da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu prvi počinili masovne zločine. A i njegova nedefiniranost prema lažnim optužbama Milorada Pupovca pokazuju da sam bio u pravu kada sam njegov slogan "Predsjednik s karakterom" pretvorio u slogan "Predsjednik s promjenjivim karakterom."