Hrvatska se konačno mora otvoriti hrvatskom iseljeništvu

Tijekom komunističke Jugoslavije čitavu se emigraciju i iseljeništvo en bloc prozivalo i paušalno klevetalo kao "ustaško-terorističku emigraciju". Mišljenje komunističkih vlasti o emigraciji najizravnije je izrekao i najpreciznije formulirao istaknuti komunistički dužnosnik Vladimir Bakarić kad je na sjednici CK SKH, održanoj od 15. do 17. siječnja 1970. u Zagrebu, rekao da Hrvatska ima najveću i najgoru emigraciju. Protujugoslavenska orijentacija učinila je hrvatsku emigraciju, uz Katoličku Crkvu, jednim od najvećih neprijatelja komunističke Jugoslavije.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u svom je programu za stvaranje samostalne i neovisne Republike Hrvatske kao jedan od strateških ciljeva u gotovo svakom svojemu govoru isticao jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske. Na tom je programu i stvorena Republika Hrvatska. I premda je emigracija odigrala jednu od ključnih uloga u hrvatskom osamostaljenju, na političkom, diplomatskom, lobističkom, informativno-propagandnom i financijskom planu njezina se uloga u hrvatskom političkom životu i tijekom Domovinskoga rata, a posebno kasnije nastojala što je moguće više suzbiti i ograničiti. Emigraciji je bila namijenjena uloga "bankomata" , ali joj politika nije dopuštala da proporcionalno financijskom sudjelovanju participira i u političkom životu zemlje.

Veliki potencijali izvandomovinske Hrvatske

Izvandomovinstvo je s vremenom gotovo potpuno istisnuto iz hrvatskoga političkog života, a od strane starih-novih struktura koje se boje da bi značajniji povratak iseljenika mogao dovesti do tektonskih promjena na političkoj sceni. Tu se ne radi samo o demografskom bazenu (a time i o biračkom), nego i mnogim bogatim iseljenicima čija bi ulaganja u Hrvatsku u perspektivi mogla oslabjeti ekonomske monopole bivših struktura, a promjene na ekonomskoj razini, naravno, reflektirale bi se i na političke procese.

Hrvatsko izvandomovinstvo za Hrvatsku ima velike demografske, ekonomske, ali i diplomatsko-lobističke potencijale koji postaju posebno bitni u današnjemu visoko globaliziranom svijetu. Osim toga, riječ je o ljudima čije domoljublje uglavnom ne poznaje kalkulacije, kao i o ljudima koji imaju iskustvo življenja u razvijenijim zemljama koje bi se moglo iskoristiti za promjene u Hrvatskoj.

U visoko globaliziranom i digitalnom svijetu postoje brojni načini kako se iseljenike, pa i one koji se ne namjeravaju vratiti u zemlju svojih predaka, može aktivno uključiti o politički, gospodarski, znanstveni i kulturni život svoje domovine. Hrvatsko izvandomovinstvo (ili, kako neki to nazivaju, "globalna Hrvatska"), predstavlja najvažnijega potencijalnog partnera Republike Hrvatske u ostvarivanju njezinih političkih, gospodarskih i diplomatskih ciljeva.

Okosnica hrvatskog razvoja

Hrvatska je nedavnim ulaskom u Schengen ostvarila zacrtane vanjskopolitičke ciljeve. Posljednjih godina učinjeni su i određeni koraci za bolje povezivanje s izvandomovinskom Hrvatskom. No treba učiniti još mnogo više. Povezivanje s izvandomovinskom Hrvatskom trebalo bi postati okosnicom nove strategije hrvatskog razvoja. Hrvatske institucije trebale bi pokušati za početak napraviti preciznije procjene o broju Hrvata u inozemstvu (postoje i ideje da se napravi registar iseljenih Hrvata) te detektirati gospodarstvenike koji bi bili spremni uložiti u Republiku Hrvatsku.

Iseljeništvo bi trebalo uložiti u medije u Hrvatskoj (na način da oni predstavljaju vlasničku strukturu!) kako bi se eliminirali monopoli koje u medijima imaju lijeve (u pravilu i jugonostalgičarske) strukture.

Jedino aktivno uključivanje iseljene Hrvatske u hrvatski politički i gospodarski život, jedino sinergija domovinske i iseljene Hrvatske može od Hrvatske napraviti prosperitetnu državu iz koje se neće iseljavati, nego u koju će se iseljeni ljudi vraćati. Vrijeme je da se prestane okretati leđa hrvatskome iseljeništvu.