Hrvatska se brani u Vukovaru: Priča o Antunu Žaniću - Toniju

Antun Žanić, za obitelj i prijatelje - Toni, rođen je 16. srpnja 1946. u Vukovaru kao stariji od dvojice sinova Katice rođ. Peći i Franje Žanića. Sa samo pet godina, Antun će ostati bez oca, pa će uz mlađeg brata Ivana, po majci koja se kasnije ponovo udala, imati i polubrata, Mihajla. Osnovnu školu pohađao je u OŠ Ivan Goran Kovačić, danas OŠ Siniše Glavaševića, a potom je u nekadašnjoj Školi učenika u privredi, u toj se zgradi danas nalazi Dom hrvatskih branitelja, završio zanat za molera. U devetnaestoj godini odlazi na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u Aleksinac, Republika Srbija, a po povratku iz JNA zapošljava se u borovskoj tvornici, u građevinskom pogonu, u svojoj struci, kao moler i tamo će raditi sve do početka domovinskog rata. Godine 1967. oženit će se Miroslavom Aleksić koja će im godinu dana kasnije roditi kćer Sandru, a 1971. godine i drugu kćer - Jasnu.

Oni koji su Tonija ili Tunu, kako su ga ponekad zvali, poznavali u mladosti, sjetit će se da je kao dijete i mladić trenirao plivanje, da je bio izuzetno društven, a opisat će ga kao veseljaka i strastvenog navijača NK Dinama i KK Cibona. U zrelijim godinama, reći će, Tuna bi rado zaigrao belot, a godišnje odmore provodio bi s obitelji na otoku Šolti, gdje su kupili zemljište i vrijednim radom izgradili kuću.

Nažalost, vihor rata je i obitelj Žanić, kao i brojne druge obitelji u Vukovaru i diljem Hrvatske, zavio u crno. Nakon ubojstva hrvatskih redarstvenika dana 2. svibnja 1991. godine u Borovu Selu, postalo je jasno kako je ratni sukob neizbježan, pa se Antun, sa susjedima i poznanicima, pridružuje organiziranim stražama, prvo noćnim jer je danju još uvijek odlazio na posao, no ubrzo sa stalnim rasporedom na Domu tehnike, punktu na obali Dunava. Antunov suborac Duško Vuković, prisjetio ga se s lijepim riječima: "Tuna je bio jedan od starijih branitelja na ovom punktu. Obiteljski čovjek koji je ostao braniti svoj dom i časno i odgovorno ispunjavao sve zadaće pred njega postavljene, sjećamo ga se s poštovanjem...".

Milenko Bilić, branitelj Vukovara, dragovoljac iz Starih Mikanovaca, o Antunu će zapisati: "Antun, Tuna ili Tunjo Žanić... Neki ljudi nikada ne izblijede u sjećanjima... Odgovoran, ozbiljan, podrška mlađima, posebno nama koji smo došli iz drugih mjesta... Znao mi je reći: 'Ovdje se brane i Vinkovci i Mikanovci... Ovdje se brani Hrvatska'".

Dom tehnike je uz Banijsku ulicu bio najistureniji položaj prema Borovo Selu, odnosno Srbiji. Njegovim padom bio bi ugrožen gradski vodovod, što bi značilo katastrofu za obranu Borova naselja, ali i cijelog Vukovara. Pa ipak, branitelji s tog položaja su, po pozivu,  odlazili na ispomoć gdje god je i kad god je trebalo.

Pri jednom takvom odlasku na ispomoć na vukovarski silos, Antun Žanić je, gotovo odmah po dolasku, ranjen u obje noge, pa su ga suborci odnijeli u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerceu. Tamo je, kao ranjenik, dočekao slom obrane Vukovara, a potom i Borova naselja.

Sklonište i pričuvna bolnica Borovo Commerce je bilo posljednje mjesto gdje su mnogi branitelji, ali i civili posljednji put viđeni, iako su živi dočekali ulazak srpskih paravojnih postrojbi u krug borovske tvornice. Trijažom koju su četnici izvršili, muškarci su odvojeni na jednu, a žene i djeca na drugu stranu. Njihov je put, ako su uspjeli preživjeti egzekucije na samom mjestu zarobljavanja, vodio na različita, brojna stratišta. Borovo Selo, Dalj, Trpinja, zloglasna kuća na Trpinjskoj cesti broj 33, tek su neka, najpoznatija od njih. Na ovom, posljednjem, nemilosrdno je ubijen i Antun Žanić.

Antunova mlađa kći Jasna će ispričati: "Na snimkama srpske televizije, prepoznali smo tatu. Ranjen, ali živ, dočekao je ulazak pripadnika JNA i četnika u krug borovske tvornice. Kamera ga je snimila dok je u redu, s ostalim zarobljenicima, stojeći sa štakama, čekao da ga popišu. Upravo zbog toga što je teško hodao, ukrcan je u jedan od autobusa. Uvjereni smo da ga je iz autobusa izvukao poznanik, jer su svjedoci, koji tu osobu, s obzirom na to da su morali glavu držati pognutu, nisu vidjeli, ali su čuli, ispričali, kako ga je tata pitao: 'Pa nećeš me valjda ti ubiti?'. Nažalost, to se pokazalo točnim, nemilosrdno je ubijen na Trpinjskoj cesti, na kućnom broju 33. Nikada nećemo saznati je li to napravio baš taj čovjek ili netko drugi".

Jedini preživjeli koji se s tog stratišta, filmskim bijegom spasio od sigurne likvidacije, pripadnik je poznatog Turbo voda s Trpinjske ceste, tada tek osamnaestogodišnjak Nevenko Mauzer, koji je o tom strašnom događaju ispričao: "Bilo je to oko osam sati uvečer. Iz kolone iz koje su nas sprovodili iz Borovo Commercea, izdvajali su koga su htjeli. Kada je uz cestu na Trpinjskoj cesti ostalo nas desetak, doveli su nas do staze ispred kuće broj 33. Kuća se nalazila, gledajući iz smjera Trpinje s desne strane, otprilike nasuprot nekadašnje Živojinove mesnice koja se nalazila s druge strane ceste. Dvojica, od tri četnika, ušla su u dvorište, a jedan je s uperenom puškom u nas, ostao s nama. Jednog po jednog utjerivao je u dvorište odakle bi se začuo pucanj. Prije mene uvedena su trojica. Posljednji treći, nije želio ući, ali natjerali su ga, a odmah, potom, rekli su i meni da uđem. Unutra sam vidio kako čovjeku ispred mene, koji se opirao, pucaju u glavu. Počeo sam trčati, projurio pokraj njih i dok su pucali za mnom, uletio u bašče, prešao prugu i došao do Bobotskog kanala, gdje sam se primirio. Nisu pošli za mnom, no pretpostavljam da nitko od onih koji su ostali pred kapijom nije preživio".

Dana 26. studenoga 1991. godine istražni sudac Vojnog suda Beograd Miroslav Alimpić sačinio je zapisnik o pronađenim leševima. U zapisniku je evidentirano kako je očevid započeo u 9 sati, a dovršen dva sata kasnije. U njemu, između ostaloga, piše: "U Borovu naselju ispred kućnog broja 33, na dva metra od leve ivice kolovoza gledano od Vukovara, gotovo na kolskom putu za kapiju kućnog broja 33, zatečena je sveže iskopana zemljana humka s nekoliko leševa unutra. Iz bezbednosnih razloga pre detaljnijeg uviđaja inženjerijske jedinice JNA proveravale su da li je prostor miniran. Nakon toga lice mesta je snimano video kamerom i fotografskim aparatom, a istražni sudija je dao nalog da se svi leševi izvade iz rake i polože na travu pored nje. U pomenutoj grobnici pronađeno je 11 leševa muškaraca mlađih i srednjih godina…".

Jasna Žanić, s tugom će nastaviti: "Kad su se pojavila snimka njemačke televizije na kojoj se vide leševi branitelja ubijenih na Trpinjskoj cesti u dvorištu kuće broj 33, tatu smo prepoznali po jakni s krznom koju je nosio... Strašno je što je to, zapravo, njegova posljednja slika... Ipak, pomogla nam je pri njegovoj identifikaciji...".

Tijekom okupacije, pri humanoj asanaciji terena, i tijela iskopana na kućnom broju 33, premještena se na vukovarsko Novo groblje. Godine 1998. nakon mirne reintegracije i ekshumacije masovne grobnice na groblju Dubrava, dana 7. svibnja ekshumirani su i identificirani posmrtni ostaci Antuna Žanića. Dva dana kasnije, Antun je pokopan na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je nakon sloma obrane Borova naselja i zarobljavanja u krugu tvornice Borovo zarobljen, a potom nemilosrdno pogubljen, hrvatski branitelj, Antun Žanić, suprug, otac, sin i brat, imao je četrdeset i pet godina.

Toni, nismo te zaboravili.