Hrvatska nije zemlja velikih sloboda zbog naslijeđenoga mentalnog sklopa iz bivših ideoloških sustava

No osim tvarne komponente kod svakoga pojedinca i kolektiva prisutan je i duhovno-kulturno-vrijednosni element. Kad je u pitanju jedan narod, njegov prosperitet u bitnome ovisi o vrijednosnome sustavu koji predstavlja dominantnu društvenu okosnicu.

Samostalnost i neovisnost kao preduvjet slobode

Hrvatski politički pisac i pravnik dr. Ivo Korsky smatrao je kako su samostalnost i neovisnost oni temelji na kojima se može izgraditi narodni život. Bez samostalnosti i neovisnosti nema prave slobode, nema gospodarskog napretka niti socijalne pravde. Korsky je naglašavao da nema slobode bez odgovornosti, niti odgovornosti bez slobode. Korelativ slobode je odgovornost, a stvarno je slobodno samo ono društvo u kojemu svi pripadnici odlučuju o općim pitanjima i odgovaraju za svoje odluke. 

No put od velikih nesloboda do velikih sloboda dugačak je i trnovit. Najteže je uvesti slobodu nakon diktature. Diktatura pogoduje ljudskim slabostima, a priječi razvitak duhovnog čovjeka. Čovjek, proizvod diktature, boji se slobode. On je doduše priželjkuje, jer ostaci duhovnosti u njemu shvaćaju da je tek sloboda stanje dostojno čovjeka, ali on zamišlja slobodu više kao bezvlađe nego kao red. On se boji odgovornosti koja je oznaka prave slobode. Strah od odlučivanja drži ga u ropstvu. Nije rijetko da je nakon oslobođenja jedini slobodan čin oslobođenih naroda da svoju slobodu predaju novom gospodaru. 

Jedno je oslobođenje, a drugo sloboda

Jedno je oslobođenje, a drugo sloboda. Oslobođenje je trenutna, usredotočena djelatnost u kojoj osjećaji potiču na djelovanje, a sloboda je trajno stanje koje mora imati razumski temelj da bi se moglo održati. Jer, "osjećaji planu, i kao eksplozija ruše, razum radi polagano i izgrađuje. Sloboda je idealno stanje čovjeka, njegov najuzvišeniji životni oblik, ali mu nije od prirode dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari. Oslobođenje može ostvariti i narod koji ne zna što je sloboda, u času reakcije na nesnosan politički ili gospodarski poredak; slobodu mogu izgraditi samo ljudi koji su je u sebi proživjeli, i narodna zajednica koja se razumski upućuje prema slobodi, te koja je pripremila bar neke preduvjete za ostvarenje slobodnog društva. Utvrđivanje slobode dugačak je proces, koji tek nakon mnogih pokušaja i neuspjeha može donijeti pravog ploda. Ali taj plod nije nikada posljedica slučajnosti, niti slijepih društvenih i gospodarskih sila (budući da ove uvijek dovode do diktature), nego kruna spoznajnog razvitka, dakle najplemenitije ljudske djelatnosti".

Posljedice diktature i ropstva

Posljedice diktature i ropstva su višestruke. Tako zajednica koja je dugo živjela u ropstvu ima sklonost stvaranju životne filozofije koja opravdava takvo ropstvo, te samo daje oduška željama za slobodom, ali se stvarno ne bori za nju. "Ta je zajednica jaka u otporu, voli se buniti, ali ne prelazi u djelatnost. U takvim se zajednicama stvara kolektivni mazohizam, tj. žaljenje samih sebe i mržnja na jače, ali nedostaje djelatna volja za promjenama. Naprotiv zajednice koje su izgubile slobodu, ali su na nju bila naučene, ne uživaju u svojoj nevolji, nego se bore da se oslobode, što je dokaz da hoće idejno i činjenično promijeniti svoj položaj". Lijek protiv neslobode i samosažalijevanja Korsky vidi u spremnosti na žrtvu, jer "samo narod koji je prožet revolucionarnom željom za slobodom, dakle koji je spreman boriti se i žrtvovati se da bi se oslobodio, može biti zanimljiv u današnjem svijetu, jer takav narod više nije objekt politike, nego subjekt. Njime ne raspolažu drugi nego je on uzeo u svoje ruku svoju sudbinu". S druge strane, "narod koji očajnički kuca na tuđa vrata da mu se otvore, da bi mogao pokupiti mrvice što padaju sa stolova moćnih i bogatih, nikada se neće podići, niti će ga itko poštivati".

Mentalni sklop iz bivšeg sustava

Zaista, da je težak put od velikih nesloboda do velikih sloboda pokazuje nam i primjer Hrvatske. Prije tridesetak godina Hrvatska je doživjela oslobođenje, ali Hrvatska ni danas nije zemlja velikih sloboda, prvenstveno zbog naslijeđenoga mentalnog sklopa iz bivših ideoloških sustava. Nakon stoljeća života u većoj ili manjoj neslobodi, unutar nehrvatskih državnopravnih okvira, hrvatski čovjek nije bio u potpunosti spreman preuzeti odgovornost za uređenje narodnog i državnog života. Mnogi pojedinci i dalje se boje izraziti vlastito mišljenje. Ljudi se i dalje boje slobode, ali korelata slobode – odgovornosti. 

Nešto kao u životinjskome svijetu papiga koja je dugo živjela u krletci i nije sposobna za život na slobodi. Tome je u mnogome doprinijela činjenica da su političko-gospodarske strukture iz bivšeg sustava, zbog neprovedene lustracije, uvelike prenijele svoju moć i u novi sustav gdje dalje nastavljaju nametati neslobodu. Mentalni sklop naslijeđen iz vremena totalitarnih sustava boji se slobode i spreman je svoju slobodu podariti, u zamjenu za sigurnost, prvome gospodaru koji naiđe. A u hrvatskome, i ne samo hrvatskome slučaju, imali smo i primjer da su se bivši komunisti vrlo brzo i formalno vratili na vlast. A ako ne će biti političke pameti njihovi duhovni i politički sljednici mogli bi se i ponovno vratiti na vlast u srpnju ove godine.

Kolektivni mazohizam i gubljenje središta

I spomenuti kolektivni mazohizam danas je snažno prisutan u Hrvatskoj. Ljudi konstantno bugare, jamraju, prigovaraju i kritiziraju, no volje za stvarnim promjenama jednostavno nema. Empirijski to pokazuje činjenica da se svih trideset godina manje ili više glasuje uvijek za iste političke opcije. Takvo izborno raspoloženje možemo pripisati činjenici da je, prema procjeni dr. sc. Andreja Grubišića, 65 do 70 posto populacije izravno ili neizravno ovisno o državnoj potrošnji. Većina ljudi nije spremna žrtvovati svoj komoditet ili svoju, premda i malu sigurnost. A bez te spremnosti, bez pretpostavljanja slobode sigurnosti, do promjena ne može doći. 

Hrvatska se već dugo godina nalazi u procesu koji se može nazvati "gubljenje središta", da upotrijebimo naslov knjige poznatog povjesničara umjetnosti Hansa Sedlmayra. Hrvatsko društvo dominantno je izgubilo vrijednosne orijentire i integrirajuće faktore koji čine duhovno i vrijednosno središte okupljanja. Posebno nakon 2000. godine (dijelom i ranije) i povratka na vlast bivših komunista, nakon razdoblja silne nacionalne euforije i eksplozije nacionalne energije uložene u obranu države, kreće jedan proces uništavanja vrijednosne supstance hrvatskog društva, onih vrijednosnih orijentira i uporišta koji čine kohezivno i integrirajuće tkivo svakoga društva i zajednice. S jedne strane besprizorno sluganstvo prema stranim centrima moći, a s druge strane napadi na Domovinski rat i Katoličku crkvu, kriminal, korupcija i kronistički kapitalizam. 

Ljude integriraju ideje i vrijednosti

Sve navedeno, uslijed iznevjerenih očekivanja i pogaženih ideala, Hrvatima je sve više počelo gaditi vlastitu državu što rezultira općim relativizmom, rasapom svih vrijednosti i iseljavanjima iz države. Ni dva desetljeća  eksperimentiranja bilo je dovoljno da bi se izazvao raspad sustava. Umjesto pobjedničkog mentaliteta iz devedesetih danas – ako zanemarimo športske terene – kao da imamo gubitnički mentalitet što se očituje u već spomenutome jamranju i bugarenju. Umjesto honoriranja izvrsnosti imamo negativnu selekciju. 

Umjesto kulture rada imamo (ne)kulturu klijentelističkoga načina poslovanja. Umjesto ponosa i samopoštovanja malodušnost i gubitak vjere u vlastite snage. Umjesto stimuliranja kreativnosti imamo paralizu gotovo svih kreativnih potencijala. Umjesto kulture koja cijeni odgovornost i žrtvu imamo (ne)kulturu koja preferira filozofiju "u se, na se, i poda se". Ljude integriraju ideje i vrijednosti, a kad se ovi pogaze, kad nestane duhovno središte, nastaje raspad sustava. Hrvatskoj je potreban novi model kao vrijednosni sustav koji će integrirati hrvatsko društvo i kojima će konsenzualno podupirati sve nacionalne političke opcije, neovisno o kojoj se stranci radilo. 

Sve što se danas događa u Hrvatskoj može se značajnim dijelom zahvaliti nedostatku iskustva državništva. Republika Hrvatska mlada je država. Hrvati usred života u ne-hrvatskim državnopravnim okvirima nemaju iskustvo vođenja države, a mnogi su taj zadatak shvatili kao "hajdučiju" i podjelu ratnog plijena, tj. kao priliku za ostvarivanje vlastitih kriminalnih interesa. No uzroci problemi su i mnogo širi i ne možemo svu etiologiju političke i društvene patologije eksplicirati isključivo insuficijencijom državničkih sposobnosti hrvatske političke elite, neovisno o kojoj stranci govorimo. 

Brojni su međusobno povezani uzroci sadašnjeg stanja u Hrvatskoj.  A oni se velikim dijelom nalaze i u političkoj zapuštenosti hrvatskoga biračkog tijela i u pogrješnim odlukama pred glasačkim urnama. Zato preporuka za izbore: dobro razmisliti prije glasovanja.