'Hrvatska ne treba voditi dudekovsku politiku prema Sloveniji jer se ona nije ispričala za perfidnu politiku'

Naracija filma i jasenovačke mitomanske brojke koje će se pritom rabiti za sotonizaciju hrvatskog naroda predvidljive su svakome tko znade koliko su dva i dva. Velikosrpska čaršija svoju politiku ne zna temeljiti ni na čemu drugome nego na lažima. "Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno", rekao je svojedobno Dobrica Ćosić.

Međutim, nije Hrvatska samo na meti "bratske" i "nesvrstane" Srbije. Čitavo balkansko okruženje neprijateljski je raspoloženo prema Hrvatskoj. U Crnoj Gori prebijaju se Hrvati i pali se njihova imovina. U Bosni i Hercegovini od listopada i reizbora Željka Sejde Komšića za tzv. hrvatskog člana Predsjedništva BiH podgrijava se neprijateljski diskurs prema hrvatskome narodu u toj državi, a vrhunac neprijateljskog ponašanja Sarajeva svakako je izmišljena obavještajna afera prema kojoj su hrvatski obavještajci iz SOA-e pokušali vrbovati selefije u BiH da za Hrvatsku odrađuje obavještajne operacije lažnog stijega. Iza ovih optužbi zaista stoji obavještajni rad, ali ne SOA-a, nego probošnjačke OSA-e koju je Sarajevo upreglo u projekt potpune dekapitacije Hrvata susjednoj državi. Kako bi se ostvarili ciljevi ne biraju se sredstva, od plasiranja laži do špijuniranja hrvatskih političara i gospodarstvenika.

Arbitražna odluka ne smije se prihvatiti

Vidjela žaba da potkivaju konja, pa i ona digla nogu, kaže stara narodna izreka koja se ovih dana može primijeniti na Sloveniju. Nakon što je zbog kompromitacije arbitraže Hrvatska izišla iz arbitražnog postupka, kojim je Slovenija na kraju dobila tri četvrtine Piranskog zaljeva i izlaz na međunarodne vode, Slovenija ne prestaje raditi pritisak na Hrvatsku da prihvati arbitražnu odluku. U tim pritiscima Ljubljana nije dobila potporu Bruxellesa (Juncker je odbio stati na stranu Slovenije), pa se sada pribjegava obavještajnim operacijama kako bi se Hrvatsku pokušalo kompromitirati pred međunarodnom zajednicom. Dakako, Hrvatska je Slovencima uvijek i dobar poligon za jačanje mišića za unutarpolitičke potrebe. To što takvi politikantski postupci truju odnose između dviju država odveć ne opterećuje slovenske politikante. 

Hrvatska, kako god, ni u kom slučaju ne smije pristati na primjenu arbitražne odluke. Prihvaćanjem te odluke ne samo da bismo ostali bez dijela hrvatskog mora, nego bi prihvaćanje nepravedne i kompromitirane odluke dalo jasan signal i ostalim državama u susjedstvu, s kojima imamo neriješene sporove, da se mogu počastiti na račun naše države. Spor sa Slovenijom treba rješavati pred Međunarodnim sudom za pravo mora, a zašto se Slovenija boji ići na taj sud nije se teško domisliti. Argentina je 1978. odbila postupiti prema odluci arbitražnog suda o razgraničenju s Čileom i baš nitko ju nije mogao prisiliti na provedbu odluke. Spor je na kraju riješen posredovanjem Svete Stolice. 

Slovenske teritorijalne pretenzije stare su sto godina

Kao dva srednjoeuropska i katolička naroda Hrvati i Slovenci živjeli su u miru i skladu tijekom mnogih stoljeća Habsburške odnosno kasnije Austro-Ugarske Monarhije. Problemi su krenuli nakon stvaranja prve Jugoslavije. U tom smislu paradigmatičan je primjer slovenskoga katoličkog svećenika i istaknutog političara Antona Korošeca koji je djelovao u koordinaciji s Beogradom protiv hrvatskih interesa, kulminacija čega je bio njegov ulazak u jugoslavensku vladu nakon atentata na Stjepana Radića. 

Slovenska posezanja za hrvatskim teritorijem nisu novost koja je od jučer. Kao što u knjizi "Stoljeće slovenskih teritorijalnih posezanja" piše Marijan Majstorović, prilikom razgraničenja između Hrvatske i Slovenije 1920. hrvatski pregovarač Filip Lukas bio je iznenađen kad mu je slovenski pregovarač Jože Rus predložio da grad i kotar Varaždin s Međimurjem odvoje od Hrvatske i pripoje Mariboru uz obrazloženje da se ondje govori kajkavski jezik. Moderna pak svojatanja hrvatskog teritorija nisu tek plod ridikuloznih halucinacija Zmage Jelinčića, rado viđenoga gosta beogradskih medija kad je potrebno dezavuirati Hrvatsku, nego imaju potporu i u akademskim krugovima. Primjerice, slovenska povjesničarka i znanstvena savjetnica SAZU Darja Mihelič svojata cijelu Slavoniju, što - kako primjećuje Majstorović u spomenutoj knjizi - u Hrvatskoj ostaje posve nezapaženo.

Dobrosusjedski odnosi nisu mogući bez dobrohotnosti obje strane

Što tek reći o postupcima slovenskih političara početkom devedesetih? Dok se koriste floskule o "dobrosusjedskim odnosima", zaboravlja li se da su slovenski političari u kolovozu 1991. Dobrici Ćosiću predstavili "Platformu" (na tragu prijašnjih susreta Kučana i Miloševića) u kojoj su Srbima priznali pravo na komadanje hrvatskog teritorija u zamjenu za slovenski izlazak iz Jugoslavije? Tim činom Ljubljana je dala otvoreno zeleno svjetlo za agresiju na Hrvatsku, a rat koji se vodio između Slovenije i JNA, piše u svojoj knjizi Domovinski rat - Strateški pogled admiral Davor Domazet Lošo, predstavljao je klasičan primjer "operetnog" rata ili "rata protiv trećeg" kojemu je cilj bio Hrvatsku uvući u rat i dobiti "opravdanje" za agresiju s obzirom na to da su Slovenija i Hrvatska prije toga potpisale sporazum o zajedničkoj obrani u slučaju da JNA napadne neku od potpisnica.

Do danas Slovenija se nije ispričala za svoju perfidnu politiku devedesetih, a u vrijeme pregovora za ulazak Hrvatske u EU činila je sve kako bi Hrvatskoj podmetnula klipove pod noge. U skladu s time, Zagreb bi trebao temeljito preispitati svoju politiku prema Ljubljani. Dobrosusjedski odnosi su dobri i poželjni, no kao i za skladan brak i za dobrosusjedstvo je potrebna dobra volja obje strane. U protivnom jedna strana trpi i plaća visoku cijenu lažnoga sklada. Do sada je to bila Hrvatska koja u odnosima sa Slovenijom ne treba – figurativno govoreći – postati Franc Ožbolt, ali ne treba voditi niti dudekovsku politiku. Dudek, naime, uvijek na kraju izvuče deblji kraj i jede oglodane kosti…