Hrvatska nakon Vučićeva posjeta mora naučiti voditi aktivnu vanjsku politiku, to je imperativ državnog opstanka

Kvalitetna i argumentirana rasprava o prijepornim ideološkim i političkim pitanjima i kultura odgovornosti za izgovorenu riječ gotovo da su nepoznate pojave na hrvatskome medijsko-političkom prostoru. To vrijedi kako za dežurna „desničarska“ strašila, tako još više za lijeve i pseudoliberalne falange koje i dvadeset i sedam godina nakon uvođenja demokracije još uvijek ne mogu shvatiti da netko može imati drugačije mišljenje, i da zbog toga drugačijeg mišljenja nije zatucani fašist kojeg bi trebalo zatvoriti u intelektualni gulag i oduzeti mu pravo javnog nastupa.

Protekli tjedan Hrvatsku je posjetio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Posjet je imao polarizirajući efekt i mogle su se čuti različite ocjene njegove (ne)opravdanosti u ovome trenutku. No kao i uvijek svjedočili smo nepomirljivim stajalištima od kojih je rijetko koje uzimalo u obzir sve okolnosti i nastojalo posjet sagledati u real-političkim okvirima.

Vučićev posjet bio je loše „iskomuniciran“ s javnošću, a u pozadini posjeta su geopolitička nadmetanja velikih sila

Kad je u pitanju organizacija Vučićeva posjeta Hrvatskoj, onda ćemo se složiti s prigovorom da predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović nije s javnošću dovoljno kvalitetno „iskomunicirala“ razloge posjeta baš u ovome trenutku. Još do pred nekoliko mjeseci Grabar-Kitarović je govorila kako će još puno vode proteći Dunavom dok Hrvatska i Srbija postanu prijateljske zemlje. Uslijedila je demonska izložba „Jasenovac – pravo na nezaborav“ koja je hrvatsko-srpske odnose dovela do usijanja. U tom trenutku trebalo je imati zaista posebno opravdani razlog da se Vučića pozove u Hrvatsku. Ozbiljni ljudi, međutim, svjesni su da iza ovoga posjeta stoje širi geopolitički i geostrateški motivi, a vrlo vjerojatno i „instrukcije“ velesile s druge strane Atlantika. Predsjednica, naravno, ne može javno reći da je netko izvana inicirao taj susret, no mogla je, barem implicite, javnost upozoriti na činjenicu da u narednom razdoblju, prema svemu sudeći, slijedi velika rekonfiguracija „Zapadnog Balkana“ i da Hrvatska u tom procesu mora zauzeti proaktivni stav (već sljedeći mjesec najavljuje se trilateralni susret Hrvatska-Srbija-BiH).

K tome, ne treba zanemariti i to da zbog prijepora sa susjednim državama (ne hrvatskom krivnjom) percepcija naše zemlje u bruxellskim krugovima posljednjih godina nije osobito dobra. Dolazak Vučića u tom smislu treba poslužiti kao sredstvo za peglanje hrvatskog imagea kod bruxellskih birokrata kojima se Hrvatska, eto, treba deklarirati kao država spremna za dijalog, suradnju itd.

Istaknimo još jednom ono što je bitno: u pozadini svih susreta posljednjih mjeseci, a tako će biti i u narednom razdoblju, stoji rukopis gepolitičkih nadmetanja i preslagivanja velikih sila na „ovim prostorima“. Javne polemike američkog i ruskog veleposlanika oko moguće prodaje INA-e Rusima dio su istoga geopolitičkog nadmetanja i plinskog „rata“ koji se u Europi vodi između Washingtona i Moskve. U tom smislu, dio motiva, ali i rezultata Vučićeva posjeta Hrvatskoj vjerojatno će ostati skriveni od očiju javnosti.

Šah se politički igra glavom, a ne srcem

Protivnike Vučićeva posjeta Hrvatskoj možemo podijeliti u dvije skupine.

S jedne strane, riječ je o udovicama i veteranima Domovinskog rata (čije mišljenje dijeli i dobar dio javnosti). Njihovo je nezadovoljstvo razumljivo, s obzirom na činjenicu da je Aleksandar Vučić praktički još do jučer zagovarao „Veliku Srbiju“ i da se nikada nije ispričao za svoje šovinističke protuhrvatske izjave. No, emocije su jedno, a politička realnost drugo. Hrvati konačno moraju naučiti Matoševu mudrost da se „politički šah igra glavom, a ne srcem“. Kao povjesničar i strateg toga je bio svjestan Franjo Tuđman koji je u razdoblju najgoreg rata protiv Srbije pregovarao sa srbijanskim političkim vodstvom (uključujući i zločinca Slobodana Miloševića), što je na taktičkoj razini doprinijelo Hrvatskoj pobjedi u ratu. U tim susretima Tuđman nikada nije pristajao na kompromise koji bi dovodili u pitanje hrvatske interese i vrijeđali hrvatsko dostojanstvo. U susretu s Vučićem (koji je danas apsolutni gospodar Srbije, pa tako i jedina relevantna adresa za rješavanje bilo kojeg problema sa Srbijom) Kolinda Grabar-Kitarović nije učinila niti jedan potez koji bi Hrvatsku podređivao Srbiji ili vrijeđao dostojanstvo hrvatskog naroda, iako se je glede nekih izjava bizantinca i vještog manipulatora Aleksandra Vučića predsjednica države trebala čvršće postaviti.

Jugofilima smeta prekidanje jugofilnog narativa i sadržaja u odnosima dviju država

Bojan Glavašević vjerojatno je ponajbolji paradigmatski predstavnik druge skupine „ljutih“ protivnika Vučićeva posjeta Hrvatskoj. Riječ je o ideološko-političkoj skupini koju inače karakterizira velika ljubav prema „regionu“ i neskriveni jugofilni i prosrpski stav, ali koja je ovaj susret nastojala iskoristiti kako bi barem malo izbildala svoje slabašne nacionalne bicepse. Ta skupina doživljavala je političke orgazme kad je bivši predsjednik Ivo Josipović „ljubovao“ s bivšim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem. Nije ih tada smetala činjenica što je, na tragu „jugosferne“ politike, posjetom Vukovaru i Paulin Dvoru Josipović de facto izjednačio hrvatsku i srpsku odgovornost za rat. A nije ih niti najmanje zasmetao ni Tadićev bizantinski poklon Josipoviću – primjerak časopisa „Zenit“ koji je uređivao Ljubomir Micić, poznat po izreci da je hrvatska kultura „vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige“.

 Jugofile danas, posve očekivano, smeta susret Grabar-Kitarović i Vučića. On, naime, kao što je primijetio Borislav Ristić, prekida jugoslavenski narativ i sadržaj u odnosima dvije države. Umjesto jugofilnih papazanija i zapadnobalkanskih kakofonija predsjednici dviju država afirmirali su nacionalne države kao aktere rješavanja međudržavnih problema. A to je nešto što koristi Hrvatskoj. Reciklirano jugoslavenstvo danas je daleko veći hrvatski problem od velikosrpske ideologije. Na žalost, toga nisu svjesni neki „desni“ političari i komentatori koji su se u harangiranju protiv susreta pridružili Glavaševiću i ostatku vesele družine. Mnogo toga u odnosu Hrvatske prema Srbiji bilo je pogrešno nakon Tuđmanove smrti, Hrvatska je često sluganski podvijala rep pred državom-agresorom koju je pobijedila u ratu, pa iz tog aspekta treba razumjeti i „puhanje na hladno“. No, manje emocija, a više razumskog promišljanja ne bi bili na odmet mnogima na desnoj strani političkog spektra.

Imperativ državnog opstanka

Zdrave nacionalne emocije uvijek su poželjna pojava u jednoj državi, bez njih nije moguće izgraditi snažnu državu i koherentni sustav integrirajućih vrijednosti. Njih, međutim, u Hrvatskoj ne manjka (osim kod odnarođene ljevice zalutale u jugoslavjanskim maglama). Ono što Hrvatskoj manjka je iskustvo državništva i sposobnost real-političkog promišljanja. Kompleksna situacija u međunarodnim odnosima, gdje gotovo da imamo „bellum omnium contra omnes“ (rat svih protiv sviju), Hrvatska mora naučiti voditi aktivnu vanjsku politiku i mora biti sposobna kreirati ozbiljne geostrategije koje će promišljati njezin položaj u međunarodnim odnosima. U vremenu tektonskih promjena na geopolitičkoj razini to je imperativ državnog opstanka.