Hrvatska mora izgraditi LNG na Krku ako ne želi plaćati najskuplji plin u Europskoj uniji

Ne čudi stoga što su područja s najvećom prisutnošću energetskih izvora danas najkonfliktnija područja svijeta: od Perzijskog zaljeva do sibirskih prostranstava. Energent oko kojega se danas vode najsnažniji geopolitički prijepori svakako je energent plina koji ima nekoliko prednosti pred ostalim energentima koje se odnose na dostupnost, cijenu (po cijenu mu konkurira jedino drvo kojemu manjak komfora smanjuje konkurentnost) i ekološka obilježja (najčišći izvor energije).

Internacionalizacija trgovine prirodnim plinom

Ono što stoji u pozadini rasta tržišnog udjela plina i porasta njegove geopolitičke važnosti je internacionalizacija trgovine prirodnim plinom. Ranije, prirodni je plin korišten na nacionalnom ili regionalnom tržištu, a "tehnološki razvoj omogućio mu je izlazak na međunarodno tržište. Izgradnja međunarodnih i transkontinentalnih plinovoda dovela je do globalizacije plinskog tržišta." (Dekanić, I., Geopolitika energije. Uloga energije u suvremenom globaliziranom gospodarstvu, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2011., str. 51) Povezivanje, primjerice, Europe plinovodima na ruski plinski sustav i dobava plina iz SSSR-a, a poslije Rusije, a posebno tzv. rusko-ukrajinske plinske krize (2006. i 2009.) na velika su vrata uvele prirodni plin u geopolitiku energije. (Dekanić, str. 53) Kriza 2009., koja je posebno pogodila zemlje jugoistočne Europe, pokazala je kako "geopolitika općenito, te politički odnosi i geostrateški ciljevi imaju itekako važnu ulogu u odnosima na plinskom tržištu i kako unatoč njihovu uređenju i regulaciji geopolitički odnosi stalno djeluju kao važni pozadinski čimbenici međunarodnog tržišta plina." (Dekanić, str. 227, 228)

Borba za tržište i širenje geopolitičkog utjecaja

Prijepori oko energenta plina posebno su intenzivirani u jeku novoga Hladnog rata koji se između Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije vodi posljednjih nešto više od desetak godina. Izgradnja plinovoda Sjeverni tok 2, Turski tok, TANAP/TAP, kao i najava izgradnje plinovoda EastMed od istočnog Mediterana do Italije, izazivaju velika trvenja na relaciji Washington-Moskva koja su dodatno osnažena usavršavanjem metode hidrauličkog frakturiranja koja je SAD-u omogućila da od uvozno orijentirane države postane izvoznik plina. Rusija i SAD bore se za tržište plina, ali i za širenje geopolitičkog utjecaja, a te borbe nije pošteđena niti Hrvatska.

Pad proizvodnje plina u Republici Hrvatskoj

Do 2010. domaća proizvodnja u Republici Hrvatskoj zadovoljavala je oko 80 % hrvatskih potreba (Hrvatska troši cca 2,5 milijardi kubičnih metara plina godišnje), no uslijedio je zbog izostanka istraživanja i razvoja velik pad proizvodnje, pa je 2016. prvi put u povijesti Hrvatska uvezla više plina nego što ga je proizvela. Uz nastavak aktualnih trendova proizvodnja bi mogla pasti na samo 25% plinske samodostatnosti što u kombinaciji s činjenicom da plaćamo drugi najskuplji plin u EU svakako ne predstavlja dobru vijest za hrvatsko gospodarstvo i hrvatske građane. Posebno pak jer se Hrvatska ne nalazi na ruti plinovoda Sjeverni tok 2 i Turski tok pa plin iz tih plinovoda može u Hrvatsku dolaziti iz Mađarske ili Slovenije pri čemu bismo imali poziciju zadnjeg kupca na cijevi što, dakako, donosi i više cijene. 

Osigurati što veći broj opskrbnih pravaca: LNG kao odlična alternativa

U situaciji takva kakva jest jedina logična strategija osiguravanja energetske sigurnosti odnosno smanjivanja energetskog rizika odnosi se na osiguravanje što većeg broja opskrbnih pravaca. U rujnu 2017. ruski Gazprom i hrvatsko Prvo plinarsko društvo (PPD) potpisali su ugovor kojim se Gazprom obvezao da će PPD-u do kraja 2027. godišnje isporučivati jednu milijardu kubnog plina. Ruta kojom Gazprom transportira plin PPD-u zapravo je ukrajinska ruta, pa je ugovor iz 2017. jedan od dokaza namjere Rusije da i nakon 1. siječnja 2020. isporučuje plin i preko te rute.

Ugovor PPD-a i Gazproma Hrvatskoj osigurava milijardu kubnog plina godišnje, no – što je i u skladu s EU strategijom energetske sigurnosti – Hrvatska, ako želi voditi ozbiljnu energetsku politiku, mora osigurati i druge izvore energije, tj. mora diverzificirati opskrbne pravce. Kao odlična alternativa Hrvatskoj se nameće izgradnja LNG terminala na Krku. Europska unija, u sklopu proklamirane politike energetske diverzifikacije, ocijenila je projekt izgradnje LNG terminala na Krku potrebnim, pa je u veljači 2017. Europska komisija odobrila 102 milijuna eura bespovratnih sredstava za taj projekt, a u srpnju 2019. utvrdila je da su hrvatski planovi potpore izgradnji i radu terminala za ukapljeni prirodni plin na otoku Krku u skladu s pravilima EU-a o državnim potporama. Projekt će pridonijeti sigurnosti i diverzifikaciji opskrbe energijom, a pritom ne će neopravdano narušiti tržišno natjecanje, priopćeno je iz Europske komisije. 

Prigovori tzv. ekologa, koje ovih dana možemo čitati i na pojedinim portalima, posve su deplasirani i imaju vrlo suspektne motive. LNG terminali postoje u nizu turističkih država kao što su Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, Grčka, Velika Britanija, Turska i Nizozemska. Riječ je turističkim velesilama kojima LNG terminali nisu naškodili turizmu i okolišu. Izgradnja LNG-a na Krku ne samo da će diverzificirati pravce opskrbe energijom (Hrvatska LNG može uvoziti iz SAD-a ili Katara), nego će nam dati i bolju poziciju pregovorima s Gazpromom. Kad je Litva izgradila svoj LNG terminal, ruski je Gazprom praktički istoga trenutka snizio cijenu plina za Litvu za čak 20 posto.

Važnost izgradnje Jonsko-jadranskog plinovoda

Uz izgradnju LNG terminala na Krku za Hrvatsku je od iznimne geostrateške i energetske važnosti i izgradnja Jonsko-jadranskog plinovoda (IAP) koji bi se u Albaniji povezao s TAP-om (Trans-jadranski plinovod). IAP bi "Hrvatskoj omogućio status novog dobavnog pravca iz Kaspijskog jezera, ali i iz istočne regije Mediterana što bi uz LNG Krk te dobavne pravce iz Rusije (prvenstveno se misli na Sjeverni tok 1 i 2 i Turski tok – 'postukrajinsko' doba uvoza ruskog plina) omogućilo Hrvatskoj veću energetsku neovisnost te razvoj plinske infrastrukture (uključujući i daljnji razvoj skladišnih kapaciteta) koja bi od Hrvatske moglo stvoriti novo plinsko čvorište gravitirajuće regije koje je posebno nužno u ovom plinsko nedovoljno razvijenom dijelu Europe (prvenstveno se misli na države Zapadnog Jadrana, Kosova i Srbije." (Bolanča, A., Kovačić, T., Pavlović, D. "East-Med plinovod i izgradnja infrastrukturne mreže Levantske regije kao dijela nove europske plinske infrastrukture - geopolitički i geostrateški izazovi", Nafta i plin, br. 158., Hrvatska udruga naftnih inženjera i geologa, Zagreb, 2019, str. 58)

Tek realizacijom projekta izgradnje LNG terminala na Krku i izgradnjom IAP-a Republika Hrvatska dobila bi mogućnost vođenja aktivne energetske politike koja će podrazumijevati i veća ulaganja u istraživanje domaćih plinskih i naftnih nalazišta. Nerealizacija ovih projekata trajno bi nas postavila u poziciju da plaćamo najskuplji plin u EU, posebno ako nakon 31. prosinca dođe do crnog scenarija prestanka rada tzv. Transbalkanskog plinovoda iz Ukrajine.