Hrvatska je neuspješna - Milanovićeva vlada ne poštuje europska načela

Ipak, tome nije tako. Slovenija je prošle godine postigla odlične ekonomske rezultate, a gospodarski rast će se nastaviti, zato što je ona od 2013. nadalje počela poštivati europska pravila fiskalne i ekonomske politike. Kad je u ožujku 2013. Alenka Bratušek postala predsjednicom slovenske vlade, nitko niti njoj niti njenoj vladi nije davao nikakve izglede. Činilo se da će zbog političke nestabilnosti Slovenija samo dublje ekonomski tonuti, da nitko u njenoj vladi neće imati snage provoditi ozbiljne reforme i da će se Slovenija sve više iz priče o srednjoeuropskom uspjehu pretvarati u tipičnu „južnoeuropsku" priču o nesposobnosti kontrole javnih financija, životu na dug i ekonomskoj nekonkurentnosti.

U okviru europskog semestra Slovenija je preuzela ozbiljne obveze vezane uz budžet i smanjivanje proračunske potrošnje, kontrole deficita, rasterećivanja privrede, ali i privatizacije goleme državne imovine kojom tromi državni upravljački sistemi nisu uspješno upravljali. Većina analitičara zaboravila je da je tadašnja premijerka najveći dio svoje karijere provela kao javna službenica i državna dužnosnica u Ministarstvu financija i da je, između ostaloga, bila i glavna ravnateljica Uprave za državni proračun u tom ministarstvu.

Njena je velika komparativna prednost bila u tome što je poznavala svaku proračunsku stavku. Unatoč slabosti, unatoč tome što je njena Vlada izdržala samo do rujna 2014, iako je izgubila povjerenje parlamenta, ona je uspjela preokrenuti financijske trendove. Kao politički slaba, koncentrirala se na jedan problem - pitanje proračuna i privatizacije, a svoju je snagu pojačala time što je provodila onu politiku koju je Sloveniji sugerirao Bruxelles. Slovenija je već prošle godine ponovno ušla u okvir Maastriških kriterija vezano uz proračunski deficit, koji je tek malo ispod 3 posto, ali u prihvatljivim okvirima. Očekuje se da će u ovoj godini proračunski deficit dalje opadati, zato što ozbiljno raste bruto društveni proizvod.

Za razliku od Hrvatske, u kojoj Vlada na osnovi promila rasta govori o izlasku zemlje iz recesije, Slovenija je lani ostvarila rast od 2,4 %, a ove će godine vjerojatno biti oko 2,1 %, s time da su sve institucije koje rade prognoze (Europska komisija, OECD, Svjetska banka, domaći Ured za makroekonomske analize i razvoj) već povećavale očekivanja prognoziranog rasta. Paralelno s gospodarskim rastom opada i nezaposlenost, koja je sada 9,3 %, a analitičari predviđaju da će u ovoj godini pasti na 9,1 %. Dakako, te prognoze se ne zasnivaju na statističkim ekvilibristikama, kakve primjenjuju hrvatske vladine agencije, prema kojima drastično pada nezaposlenost, ali zaposlenost ne raste.

Slovenski analitičari, unatoč rastu gospodarstva, nisu optimistični. Njihova tipična ocjena stanja u Sloveniji glasi: „Visoka nezaposlenost, razduživanje velikih poduzeća, restriktivna fiskalna politika i problemi na financijskom tržištu dovode do vrlo polaganog rasta potrošnje. Rast je prije sveg generiran rastom izvoza."  Pritom je već u prethodnom razdoblju Slovenija imala visok rast izvoza, a u prva tri mjeseca ove godine on je dodatno narastao za 5,4 %. Udio izvoza u BDP u Sloveniji je od početka krize narastao s 58 na 80 %, što znači da je slovenska privreda postala izrazito ovisna o izvozu. Vrlo snažno je porastao i udio slovenskog izvoza u ukupnom izvozu zemalja EU na treća tržišta. Slovenski ekonomisti ocjenjuju da je za pozitivne izvozne učinke slovenske privrede ključno to što je ona povećala produktivnost, snažno ulagala u razvoj, ali da je povoljno i to što su cijene energenata trenutno niske, što povećava profit slovenskih izvoznika. OECD Sloveniji, kao generatore daljnjeg rasta, predlaže daljnju fleksibilizaciju tržišta rada te daljnju privatizaciju i povećanu otvorenost prema stranim investicijama.

Slovenija se, kao i Hrvatska, suočila s dva dna krize: jednim 2008-9., a drugim 2012. godine. i Tamo je, dapače, prvi udar krize bio snažniji nego u Hrvatskoj, ali za razliku od Hrvatske Slovenija je iskoristila europsku potporu i u 2013. riješila svoje glavne proračunske probleme. Suprotno slovenskoj, hrvatska Vlada nije ozbiljno shvatila slične europske preporuke, niti proces suočavanja s proračunskim deficitom i pretjeranom makroekonomskom neravnotežom.

Za razliku od slovenske premijerke, koja je poznavala svaku proračunsku stavku, hrvatski se predsjednik Vlade nikad nije bavio niti proračunom, niti njegovim rebalansima, a Milanovićeva vlada nikad nije provodila politiku fiskalne odgovornosti, iako se Hrvatska na to obvezala pristupivši Europskoj uniji. Za Milanovića je fiskalna odgovornost nepotrebna smetnja, a Ministarstvo financija, u starom balkanskom stilu, tek represivni aparat koji treba prikupiti dovoljno novca od podanika da bi vlast mogla funkcionirati u onakvim uvjetima za kakve vladajući smatraju da im pripadaju. Zato u Hrvatskoj nema restriktivne proračunske politike, zato vlast ne dijeli sudbinu zaposlenih u poslovnom sektoru, zato država ne pomaže u razduživanju poslovnog sektora i zato ne potiče investicije i razvoj.

Priča o uspjehu Slovenije pokazuje da je Europa dobar okvir za ekonomsku stabilizaciju. Valja samo poštovati pravila prema kojima taj klub djeluje i svom poslovnom sektoru osigurati preduvjete djelovanja usporedive s onima u drugim europskim državama. Usporedimo li se sa Slovenijom, vidjet ćemo da bismo danas doista bilježili ekonomski rast, i to bez primjena statističke ekvilibristike, da je Vlada ozbiljno shvatila preporuke Europske komisije i da se o „fiskalnim naporima" nije samo isprazno debatiralo, nego da je Hrvatska doista smanjila proračunsku potrošnju.

Slovenija je poduzetnicima omogućila da smanje cijenu rada i tako podignu konkurentnost, a poduzetnički sektor u Sloveniji uhvatio je Kairosov čuperak rasta u euro-zoni, ali i šansi na izvaneuropskim tržištima. To je ono što čini „Smithova nevidljiva ruka", doprinos poduzetnika koji iskorištavaju prednosti koje im je pomogla stvoriti država. Da bi zakonitosti djelovanja poduzetničkog sektora mogle profunkcionirati, bilo je nužno da u prethodne dvije godine država dosljedno provodi restriktivnu fiskalnu politiku, smanjuje porezne terete poduzetničkom sektoru, ali i proračunski deficit. U Hrvatskoj je u 2013. - godini prekretnice u Sloveniji -Vlada već posve izgubila kontrolu nad deficitom, a prošle se godine priča o tome kako ministar financija upravlja državnom riznicom i nadzire dug proračuna, pretvorila u potpunu grotesku. Umjesto smanjivanja proračunskog deficita, na koji se Hrvatska obvezala, i unatoč daljnjem povećavanju poreznog tereta, godinu smo završili s povećanim deficitom, a nedostatak svake racionalne proračunske politike prelio se i na ovu godinu.

Da je Hrvatska u trenutku ulaska u Europsku uniju imala makar slabašnu Vladu, s vrlo tijesnom i nestabilnom parlamentarnom potporom, ali sa sposobnošću da funkcionira unutar čvrstoga proračunskog ograničenja, Hrvatska bi danas bilježila ekonomske rezultate nalik onima u Sloveniji. S vladom koja nema fiskalne politike, koja nije spremna poštivati načelo fiskalne odgovornosti, s ministrom financija koji ne zna upravljati javnom potrošnjom, pa uzima i siromašnima i bogatima, da bi država na koncu rasipala njihov novac.

Odgovor britanskom novinaru jednako je jednostavan kao i njegovo pitanje: razlika je u tome što je Slovenija imala odgovornu vladu, koja je funkcionirala unutar čvrstog proračunskog ograničenja i poštivala pravila Europske unije, kluba kome zemlja pripada. Hrvatska, s druge strane, ima Vladu koja ne želi biti fiskalno ograničena i koja ne razumije načela na kojima se zasniva Europska unija, pa ih neodgovorno izigrava, poput razmažena djeteta, niti ne misleći na to kakve će konzekvence hrvatski građani podnijeti zbog njene političke i fiskalne neodgovornosti.