Hrvatska isplatila milijarde kuna za poljoprivredu, a proizvodnja pala

Očekivana posljedica planske ekonomije

Nažalost, riječ je o sasvim očekivanoj posljedici planskog pristupa ekonomiji. Davanjem poljoprivrednih poticaja, država aktivno onemogućava tržišne mehanizme, obeshrabruje proizvođače da proizvode one proizvode za koje postoji realna potražnja i veće marže, a potiče ih da proizvode one proizvode koje država subvencionira, tipično pšenicu i kukuruz. Zašto bi hrvatski seljak istraživao tržište, riskirao i razmišljao o uzgoju nekih isplativijih poljoprivrednih kultura, kada može posijati kukuruz i pšenicu, i čekati poticaje ili državni otkup?

Stalne poljoprivredne subvencije tako ljude čine pasivnima, uljuljkanima u status quo, nesklone preuzimanju rizika, nekreativnima i u konačnici manje produktivnima. Konačni rezultat je, kako vidimo, pad poljoprivredne proizvodnje. S druge strane, izloženost tržištu ljude potiče na kreativnost, čini ih pro-aktivnima, agilnijima i u konačnici produktivnijima, kako vidimo npr. na primjeru Novog Zelanda.

Političari: treba nam još planiranja!

Zaključak je jasan: želimo li povećati produktivnost i dugoročno pomoći poljoprivrednicima, moramo napraviti prijelaz sa planskog na tržišno gospodarstvo. Ovaj prijelaz ne mora se nužno dogoditi preko noći, ali je nužno napraviti plan koji bi u konačnici rezultirao time da država odustane od intervencionističke politike kada je u pitanju poljoprivreda.

Međutim, naši političari još su uvijek daleko od tog zaključka. Probleme uzrokovane centralnim planiranjem oni žele riješiti - dodatnim centralinim planiranjem. Za ništa cijela ekonomska znanost, za ništa cijelo stoljeće bezuspješnog eksperimentaranja sa planskom ekonomijom u socijalističkim zemljama koja nigdje nije donijela ništa osim siromaštva, jada i bijede… možda će ovaj put ipak nekako uspjeti.

Tako smo na istoj konferenciji na kojoj je g. Buturac izložio ove katastrofalne rezultate mogli čuti slavonsko-baranjskog župana koji je ustvrdio: “Ministar poljoprivrede mora organizirati proizvodnju onih dobara koje ministar gospodarstva i ministar turizma mogu prodati, a premijer i ministar financija moraju osigurati da to bude konkurentno.” Ukratko, pet centralnih planera iz središnjeg državnog ureda trebaju voditi cijelu ekonomiju. Eto nam slike i prilike planske ekonomije! Koja dokazano nikada i nigdje u svijetu nije uspjela stvoriti novu vrijednost.

Pomoćnik ministra poljoprivrede također izlaz vidi u većoj uključenosti države: “Ne može jedan proizvođač ništa sam, ali ako se njih deset udruži, putem natječaja iz programa ruralnog razvoja pomoći će im i motivirati ih i resorno ministarstvo.” Ovo je doduše malo blaža varijanta intervencionizma od one koji je predložio uvaženi župan, ali i dalje je nevjerojatna pretpostavka da se proizvođači nisu sposobni samostalno udružiti i surađivati bez da ih pri tome država vodi za rukicu.

Demoralizacija i udar na dostojanstvo

Ono što je u cijeloj ovoj priči najstrašnije nije toliko ekonomski, koliko ljudski aspekt sustava vječnih poljoprivrednih poticaja. Pri tome mislim na činjenicu da ovaj sustav ljude čini konstantno i direktno ovisnima o državi, faktički im poručujući da su nesposobni samostalno živjeti i od svog rada hraniti svoje obitelji.

Godine i desetljeća ovih programa tako rezultiraju potpunom demoralizacijom hrvatskog seljaka, koji postaje uvjeren u vlastitu nesposobnost. Zato je zalaganje za ukidanje državnog intervencionizma u poljoprivredi ujedno zalaganje za povratak ljudskog dostojanstva onima koje je država uvjerila da su bez nje nitko i ništa.