Hrvatska ima čudan odnos prema nacionalnim izdajicama: Slave se masovne ubojice i zločinci

Nakon svršetka Domovinskog rata haaška peta kolona neumorno je radila protiv hrvatskih generala, a njihovo herostratsko djelovanje utišano je tek nakon oslobađajućih presuda Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču.

Kasnije su našli nove "niše" pa se tako bave cinkarenjem po nogometnim utakmicama reprezentacije gdje marljivo traže zastave s prvim bijelim poljem i onda šalju prijave na inozemne adrese.

Članovi stranke koja je stajala iza pobune protiv hrvatske države, i zločina koji su uslijedili, redovito je dio vlasti. To je bez primjera igdje u povijesti. Njihovo sudjelovanje u vlasti, štoviše, ističe se kao svjedodžba hrvatske demokratičnosti i poštivanja ljudskih prava.

FOTO: HINA/Admir Buljubašić 

Od haaške pete kolone do knjige 'Krajina'

A kako bi se poštivala "ljudska prava" tiskaju se novcem iz proračuna "Novosti" i knjige kao što je "Krajina" koja izjednačava Franju Tuđmana i Milana Martića. Nazivi ulica, trgova i škola, ali i spomenici i biste jasnije od ičega svjedoče o tome koje su temeljne vrijednosti određene društvene zajednice.

U Hrvatskoj i dalje u mnogim gradovima postoje ulice masovnog ubojice Josipa Broza Tita, koji je desetljećima bio na čelu nedemokratske i protuhrvatske države, ali je nedavno u Bjelovaru maknuta ulica Stipe Javora, borca za hrvatsku samostalnost koji je umro od posljedica torture režima monarhističke Jugoslavije 1936. godine. 

Nedavni stoti rođendan Budimira Lončara s velikim je simpatijama popraćen na lijevo-liberalnim portalima. O Lončarovim kaznenim ekspedicijama 1944. i 1945. godine u Zadru dokumente je objavio povjesničar Zlatko Begonja. Poznato je da je ovaj kasnije bio ministar vanjskih poslova SFRJ, a poznato je i to kakav je provjereni kadar mogao doći na tu poziciju.

FOTO: HINA/Siniša Kaladžija

Lončar i embargo

No, čak da i apstrahiramo to vrijeme, njegovi kasniji postupci u vremenu agresije na Hrvatsku potpuno ga diskvalificiraju u hrvatskoj povijesnoj memoriji. U knjizi "Velika Britanija i Balkan" britanska autorica Carole Hodge piše: "No, ta rezolucija, vjerojatno ne bi prošla bez veta, barem Kine, da se tadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar nije, na prijedlog Velike Britanije, osobno zauzeo za njezino usvajanje. Istup Budimira Lončara i pismo jugoslavenskoga predstavnika pri UN-u posebno su zabilježeni u toj rezoluciji, kao i izjave predstavnika nekih članica Vijeća Sigurnosti". 

Lončar je, dakle, odigrao ključnu ulogu u nametanju embarga na naoružanje Jugoslaviji, čime su JNA i četnicima dane otvorene ruke za uništenje Hrvatske. Nema sumnje da je upravo ta činjenica komparativna prednost Bude Lončara. On je tako kasnije postao savjetnik za međunarodne odnose predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića. I u vanjskopolitičkom timu predsjednika Ive Josipovića igrao je zapaženu ulogu. Njegova uloga u nametanju embarga potpuno se zanemaruje i relativizira.

Zakon koji je kontroverzniji od Istanbulske konvencije i sličnih: Pitanje je kada će doći u Europu

I Josip Manolić u Hrvatskoj je postao veseli "meme", simpatični starac koji je živio u vremenu dinosaura i gradnje piramida. Potpuno se relativizira njegova uloga kao šefa OZNA-e 1945. godine. Sve je ovo posljedica neprovedene lustracije nakon vremena hrvatskog osamostaljenja. Komunistički su kadrovi ostavljeni netaknutima, a nakon povratka na vlast proveli su obrnutu lustraciju državotvornih kadrova. Oni su ti koji čine tzv. duboku državu i stvarnu vlast koja se ne temelji na izbornom legitimitetu. U takvoj Hrvatskoj izdajicama je namijenjeno počasno mjesto u nacionalnom panteonu.