DUŠEVNI SLADOLED

Hrvatska i Srbija od Josipovića do Grabar-Kitarović, ili – skromni doprinos njegovanju dobrosusjedskih odnosa

Nakon završetka Domovinskog rata i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, odnosi između Hrvatske i Srbije prolazili su kroz mnoge faze i mijene. Dolazak Aleksandra Vučića u Zagreb dobar je povod za razmotriti odnos Kolinde Grabar-Kitarović prema „službenom Beogradu“ te u retrospektivi sagledati predsjednički mandat Ive Josipovića koji bismo – kada bi medijski prikazi vjerno odražavali zbilju – lako mogli proglasiti zlatnim dobom hrvatsko-srpskih odnosa u 21. stoljeću.

10.02.2018. u 09:43
Ispiši članak

Budući da se Josipovićevi vanjskopolitički podvizi iz vizure bilo koje nacionalno osviještene politike teško mogu tumačiti drukčije no nepovoljno, nameće se zaključak da politika Kolinde Grabar-Kitarović – bila ona više ili manje nedorečena – po svakom svojem aspektu koji ne dijeli sa svojim prethodnikom predstavlja promjenu nabolje, ne toliko kao ublažavanje Josipovićevih manjkavosti, koliko kao posvemašnja rekonceptualizacija geopolitičkog okvira u kojem se suvremena Hrvatska pronalazi, a kojoj jedina zamjerka može biti što – barem zasad – nije provedena dovoljno artikulirano, ili, žargonskim rječnikom: jasno i glasno.

Zbog specifičnih predsjedničkih ovlasti, koje se u Republici Hrvatskoj svode na neveliku izvršnu moć, visok stupanj simboličke važnosti te  sukreiranje vanjske politike i mogućnost više ili manje suptilnog oblikovanja javnog mnijenja, glavni prijeporni elementi Josipovićeve vladavine uglavnom se odnose na potonje dvije točke, a mogu se sažeti u nekoliko zgodnih sintagmi koje je bivši predsjednik, u svojoj retoričkoj dovitljivosti, inaugurirao u hrvatski javni govor – od „lijepe kape partizanke“ i „ustaške zmije“, pa sve do „konglomerata loših politika“ i fatalne „nove pravednosti“.

Ti temeljni ideologemi Josipovićeve političke filozofije našli su svoje mjesto i u Josipovićevoj viziji hrvatsko-srpskih odnosa.

Mali pojmovnik Josipovićeve političke misli

No, krenimo od kraja. Najapstraktniji i najnedokučiviji od navedenih pojmova svakako je „nova pravednost“, Josipovićevo geslo u predizbornoj kampanji 2009. godine. Riječ je zapravo o svojevrsnoj aporiji, ispraznoj frazi sofističkoga tipa ili logičkome salto mortaleu  kojim je Josipović tada pokušao – i, očito, uspio – pridobiti simpatije hrvatske javnosti. U značenjsku je pustoš Josipovićeve predizborne krilatice svaki glasač mogao projicirati fatamorganu rješenja vlastitih ili općedruštvenih problema, poput, primjerice, želje za većom učinkovitošću državnih institucija, sudstva ili represivnog aparata, izdašnijim socijalnim davanjima ili odlučnijom borbom protiv korupcije.

S pravnoga gledišta, „nova pravednost“ je posve besmislen pojam (ono što je jednom pravedno, pravedno je uvijek; pravda nije relativna, nego apsolutna kategorija). Budući da je svaka revolucija težila iz korijena izmijeniti društveni ustroj i vrijednosne sustave, taj bi se termin dobro uklopio u bilo koji prevratnički kontekst 20. stoljeća, od Lenjinove Oktobarske revolucije pa do kambodžanskog terora Potovih Crvenih Kmera. Iz literarne perspektive, zasigurno bi ga supotpisao i Josipovićev kolega, „sudac-pokajnik“ Jean-Baptiste Clamence iz kratkog Camusova romana Pad. On svijet tumači kao mjesto kolektivne krivnje bez mogućnosti iskupljenja, pa čitavo čovječanstvo – u skladu s time – nosi odgovornost koja bi opravdavala da se na nj sruči neka teška, sveobuhvatna kazna.

Josipovićevo je viđenje sveopće grešnosti, čini se, ipak bilo ograničeno na „postjugoslavenske“ prostore. Upravo stoga što je u praksi djelovala kao instrument izjednačavanja krivnje za rat koji je iznjedrio hrvatsku neovisnost, Josipovićeva „nova pravednost“ poslužila je i kao pseudopravni temelj za privid pomirbe koji je hrvatski predsjednik želio ostvariti s Borisom Tadićem, pa i Miloradom Dodikom. Iz pojma „nove pravednosti“ logično slijedi i „konglomerat loših politika“, kao konkretizacija ideje o podjeli odgovornosti, čiju je mitsku dimenziju – primijetivši da podsjeća na pripovijest o istočnom grijehu jugoslavenskih Adama i Eve u likovima srpskoga i hrvatskog predsjednika iz ’90-ih – lucidno uočio Ivica Šola.

Na navedene se temelje posve prirodno nadovezuju i dosjetke o "lijepoj kapi partizanki" kao amblemu Dobra te „ustaškoj zmiji“ koja trajno ugrožava svaki (post)jugoslavenski Eden.

Kroz tu biblijsko-herpetološku terminologiju Josipović je – kao postsocijalistička kopija Baracka Obame, globalnog utjelovljenja „političke korektnosti“ – ponovio paradoks Obamine Amerike, gdje „politička korektnost“ nije poslužila kao sredstvo sprječavanja govora mržnje, već kao sofisticiran cenzorski mehanizam koji govor mržnje jedne vrste proglašava neprihvatljivim, dok ga u njegovoj drugoj inkarnaciji afirmira kao normativan, pa i poželjan tip javnog diskursa.

Odnos prema fašizmu i komunizmu

Funkcionirajući kao izravna posljedica njegova izrazito pozitivnog odnosa prema jugoslavenskom segmentu hrvatske povijesti, Josipovićeva politika prema Srbiji predstavljala je samo jedan kamenčić u mozaiku reideologizacije hrvatske političke scene nakon desetogodišnje većinske ispražnjenosti od ideoloških tema u razdoblju koje ponajviše obilježavaju vladavina i pad Ive Sanadera.

No kao što je slučaj sa svakim vidom hrvatsko-srpskih odnosa, tako se i onaj poratni ne može razumjeti izvan dvadesetostoljetnog konteksta dviju propalih Jugoslavija.

O komunističkome razdoblju – relevantnom, između ostaloga, i zbog činjenice da je glavnina hrvatskih političkih elita na ovaj ili onaj način proizvod toga doba i tih ustanova, struktura i djelatnih obrazaca – u Hrvatskoj se ponekad raspravlja i zrelo. Primjer za to je članak objavljen u novome Vijencu, u kojemu povjesničar Branimir Janković trezveno navodi ono što vidi kao tamne i svijetle strane Jugoslavije, spominjući tako „i antifašizam i komunizam, i staljinizam i antistaljinizam, i diktaturu i modernizaciju, i ograničavanje političkih sloboda i davanje prava glasa ženama, i zatvaranje političkih protivnika i dostupnost školstva, zdravstva, rada i stanovanja“.

S mnogima od tih točaka može se polemizirati („davanje prava glasa ženama“ je, primjerice, uzmemo li u obzir eminentno protudemokratsku narav komunističkog režima, apsurdan argument za tezu o širenju političkih sloboda), no zapravo sam želio ukazati na činjenicu da bi takovrsna kontekstualizacija režima koji je prethodio komunističkome u nekoj sličnoj prigodi izazvala konsternaciju ili ignoriranje javnosti.

Zašto je tako? Jer hrvatsko društvo još uvijek, s jedne strane, ne razumije što je zadaća historiografije, dok, s druge strane, ne shvaća što je diktatura s totalitarnim pretenzijama, kakve su bile i NDH i SFRJ, te na tome tragu sve povijesno-političke odnose hrvatske zbilje promatra kroz manihejsku prizmu apsolutnih vrijednosti (Kierkegaard bi rekao: „Ili – ili“, a Zoran Milanović: „Ili mi ili oni“).

No iako i politika i mediji nameću lažnu alternativu između NDH i SFRJ, tvrdeći da je Republika Hrvatska sljednica SRH, a ne NDH, mnogi propuštaju uvidjeti da te dvije tvorevine – u onome smislu u kojemu su bile eksponenti fašističke, odnosno komunističke ideologije – od gušenja političkih i nepolitičkih sloboda, preko održavanja na vlasti pomoću oružane sile, pa do sustavnog obračuna s neistomišljenicima, znatno više zajedničkoga negoli sa suvremenom Hrvatskom imaju – jedna s drugom.

Tiskovine i portali koji ukazuju na tobožnju „fašizaciju“ i otklon od „antifašističkih“ vrijednosti ovoj problematici zapravo pristupaju iz snažno ideologizirane, ekstremno lijeve perspektive. Iz kršćanske, pa i demokršćanske vizure, fašizam i komunizam nisu na suprotnim polovima ideološkog spektra, nego predstavljaju dva vida istoga destruktivnog, nekršćanskog obrasca. Preduvjet za istinski pluralizam u Hrvatskoj jest da svoj „glas“ u političkome smislu konačno zadobije i ona „tiha većina“ čiji je odnos prema političko-ideološkim fenomenima iz novije povijesti i današnjice uvelike podudaran s povremeno zloupotrebljavanim pojmovima narodnjaštva  i demokršćanstva.

„Skandinavizacija Balkana“

Ključna razlika između vanjske politike Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović nazire se iz njihova odnosa prema Srbiji, ali se u tome odnosu ne iscrpljuje. Sagledamo li njihove vanjskopolitičke poteze iz geopolitičke perspektive, razlike su i više nego očite; dok je Josipović bio fokusiran na „regiju“, Beograd i Banja Luku, Grabar-Kitarović se kroz Inicijativu Tri mora i srodne projekte nastoji približiti zemljama Višegradske skupine te istrgnuti Hrvatsku iz konteksta „Zapadnog Balkana“ i smjestiti je u onaj srednjoeuropski.

Iz tog razloga posjet Aleksandra Vučića Zagrebu ne mora nužno biti loš – važno je samo da se bilateralni odnosi postave na jasne i nedvosmislene temelje. Vučićeva politika je jasna – ona je površinski proeuropska, a naličje joj je u očuvanju i podgrijavanju istih onih imperijalističko-viktimoloških mitova koji su i doveli do svih srpskih ratova '90-ih – no hrvatska je politika nažalost izgubljena negdje između Bruxellesa, Washingtona i, u nešto manjoj mjeri, četverokuta Budimpešta-Bratislava-Prag-Varšava.

Zamisao „skandinavizacije“ Balkana i jugoistočne Europe, kao danas gotovo posve zaboravljen koncept Franje Tuđmana – koji se može sažeti u jednostavnoj formuli po kojoj bi južnoslavenski narodi, po završetku ratnih sukoba, svoje odnose trebali izgrađivati na mirnome suživotu, toleranciji te gospodarskoj, ali nipošto ne i političkoj suradnji – danas se čini jednako utopističkom kao i prije četvrt stoljeća.

Preduvjet za ostvarivanje takva procesa bio bi okončanje pokušaja da se ideal hrvatsko-srpskih odnosa oslanja na recidive „bratstva i jedinstva“, što bi pomoglo lišiti nas tereta prošlosti (što ne znači da bismo imperijalistički kontinuitet srpske vanjske politike od 19. stoljeća naovamo trebali ispustiti iz vida). Ivo Josipović se u brojnim intervjuima u zadnjih godinu dana hvalio kako su za vrijeme njegova mandata odnosi Hrvatske i Srbije bili znatno bolji. Iako je u njegovu slučaju bila riječ o sentimentalnoj obmani za potrebe međunarodne zajednice i nostalgičarske hrvatske javnosti, svatko se može složiti da bi bilo dobro kada bi  hrvatsko-srpski odnosi bili što kvalitetniji.

No pokušati utemeljiti pomirbu srpskoga i hrvatskog naroda na jugoslavenskoj baštini – kao što je to, pomoću manipulativnih i relativističkih koncepata poput „konglomerata loših politika“, činio Josipović – moralna je i politička perverzija koja se niti u Banskim dvorima, niti na Pantovčaku više ne bi smjela ponoviti.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.