Hrvatska država pretvara se u neman koja proždire svoju djecu

Upozorila je na to ponovno protekloga tjedna i Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović prilikom posjeta Šibensko-kninskoj županiji kad je istaknula: "Samo prošle godine iz Hrvatske je iselilo 80 tisuća ljudi, od čega samo u Njemačku oko 40 tisuća. Što je to onda, nego izvanredno stanje koje traži izvanredne mjere”.

Na demografsku katastrofu koja nam prijeti upozoravaju svih ovih godina i demografski stručnjaci. Brojke su neumoljive: dr. sc. Stjepan Šterc upozorava da će pod pretpostavkom kontinuiteta dosadašnjih demografskih trendova u perspektivi biti doveden u pitanje naš opstanak kao naroda. U tom pogledu Hrvatska je dio žalosnih trendova koji općenito pogađaju srednjoistočnu Europu. Prema jednoj projekciji Hrvatska će do 2050. izgubiti 17 % stanovništva što ju stavlja na visoko peto mjesto na ljestvici nakon Bugarske, Latvije, Moldavije i Ukrajine.

Prijeti potpuni kolaps mirovinskog i zdravstvenog sustava

Gubitak stanovništva imat će vrlo ozbiljne reperkusije na čitav niz područja, od kojih svakako treba izdvojiti nacionalnu sigurnost i ekonomiju. Gubitkom stanovništva gubi se i kontrola nad teritorijem (mnogi krajevi Hrvatske već su sada poluprazni), a gubi se i porezna i fiskalna baza. Deficiti u mirovinskom i zdravstvenom sustavu već su sada toliki da bi kroz deset godina moglo doći do njihova potpunog kolapsa. Gdje su mjere i konkretne političke odluke čijom bi se implementacijom spriječio takav scenarij?

K tome, tu je i deficit radne snage za određena zanimanja. Prema nekim procjenama do 2031. nedostajat će nam 150 000 radnika. Gdje ćemo pronaći te radnike? Hoćemo li se dugoročno odlučiti za demografsku revitalizaciju ili za supstituciju stanovništva? Gdje ćemo pronaći eventualni kulturološki srodan supstitucijski "rezervoar“?

Već prije ulaska u Europsku uniju znalo se da će doći do iseljavanja. Zašto se ranije nisu poduzele mjere kojima bi se taj neminovni efekt ipak ublažio? Zašto se Hrvatska u svim ovim godinama samostalnosti nije otvorila prema svome iseljeništvu, nego su političari nesposobnošću, kompradorstvom i kriminalnim pothvatima činili sve da se stvore novi naraštaji iseljenika? O svim ovim pitanjima u Hrvatskoj se vrlo malo govori i raspravlja. Hrvatska, na žalost, nema ozbiljnu strategiju gotovo niti za jedno područje državne djelatnosti i politika se osim na političko kadroviranje i popularno uhljebljivanje svodi isključivo na vatrogasne mjere.

Preduvjet demografskog oporavka je demontaža socijalističkog naslijeđa i hrvatskog Uhljebistana

Demografska problematika zaista je "pitanje svih pitanja“, no političke elite očito ne žele jer ih nije briga ili ne znaju kako postaviti demografsku problematiku u temelj razvoja i opstanka suvremene Hrvatske. Demografski stručnjaci navode čitav niz populacijskih mjera koje  bi mogle revitalizirati stanovništvo i dugoročno potaknuti gospodarski razvoj. Ne moramo u tom pogledu biti nikakvi mađioničari: postoje primjeri nekoliko zemalja koje su provele uspješne mjere revitalizacije.

Međutim, mišljenja sam kako najvažniji ključ rješenja demografskih, ekonomskih, ali i drugih problema leži u demontaži socijalističkog naslijeđa. Socijalističko naslijeđe uz kasnije stvoren uhljebljeničko-klijentelistički sustav (gdje je cilj stvaranje biračke baze i ostanak na vlasti, tj. zadržavanje proračunske blagajne) sprječava bilo kakav ekonomski oporavak Hrvatske i blokira sve kreativne čimbenike u našem društvu. Hrvatska jednostavno nema novca za plaćanje tolikog broja uhljebljenika (pritom dobrim dijelom mediokriteta koje rađa čudovišni sustav negativne selekcije), a da o političkim kriminalcima i potkradanju države ne govorimo. Najveća žrtva takvoga klijentelističkog sustava je realni sektor, mali i srednji poduzetnici (temelj svake zdrave ekonomije) koji plaćaju enormno visoke poreze kojima se financira hrvatski Uhljebistan.

Ne treba dvojiti da postoje i pokvareni poslodavci (poduzetnici u onome tipično balkanskom smislu riječi) koji nemaju skrupula u izrabljivanju radnika, no i radnici trebaju biti svjesni da poslodavci nekada jednostavno ne mogu dati veće plaće jer ih kače enormno visoki porezi. Tzv. porezni klin (razlika bruto troška rada za poslodavca i neto plaće koju prima posloprimac) je u Hrvatskoj prevelik, a progresivno oporezivanje na kraju ne dovodi do bilo kakve pravednosti, nego do toga da nam državu napuštaju liječnici, inženjeri, IT stručnjaci i ostali visokokvalificirani kadar.

Bez poreznog rasterećenja, prvenstveno rada, i deregulacije (ukidanje suludih administrativnih barijera) Hrvatska ekonomija jednostavno ne može prodisati. A upravo je zdrava ekonomija najvažnija pretpostavka demografskog oporavka. Mjere populacijske politike tek u kombinaciji sa zdravim ekonomskim okvirom mogu dati željene rezultate. Inače se svode na palijativne mjere i bacanje novca u vjetar.

Ništa bez otvorenosti prema životu

Pritom treba biti svjestan još jedne činjenice, a to je da jaka ekonomija predstavlja tek preduvjet demografskog oporavka, ali da taj oporavak uvjetuju i drugi čimbenici. Njemačka, primjerice, ima najsnažniju ekonomiju u Europi, no unatoč tome negativne demografske trendove. Drugi ključan faktor demografske revitalizacije je otvorenost prema životu, a upravo je ta otvorenost u Europi nakon tzv. dječje, ženske i seksualne revolucije šezdesetih godina doživjela teške udarce, do te mjere da je Ivan Pavao II. govorio o "kulturi smrti“.

Ne treba se naivno zanositi da će više ikada broj djece biti kao u prošlosti (kada su djeca značila sigurnost u starosti, tj. supstitut današnje mirovine), demografska tranzicija je neupitan proces, no bez otvorenijeg stava prema životu nemoguć je demografski oporavak Hrvatske, ali i ostalih zapadnih zemalja. Danas svjedočimo jednom perverznom paradoksu da u vremenu hiperseksualizacije društva, gdje smo doslovce kontaminirani svakodnevnim seksualnim sadržajima u medijima do granice primitivizma, da upravo u takvom razdoblju koje seks stavlja na pijedestal imamo najmanje djece ikada. Nikad više seksa, a nikada manje djece. Perverzno, zar ne? S takvim nakaradnim vrijednosnim sustavom ne može se naprijed. Gdje nema otvorenosti prema životu, tamo jednostavno dugoročno nema života, nego nastupa smrt. Vrlo jednostavno.

Titanic tone i sve je manje izgleda za spašavanje

Kad je u pitanju Hrvatska, onda treba uzeti u obzir i treći faktor koji proizlazi iz činjenice da je 60 % iseljenih posljednjih godina prethodno imalo posao u Hrvatskoj. Političke ološ-elite svih boja i predznaka svojim su postupcima, svojim do krajnjega primitivizma kriminalnim porivima i pothvatima, svojim partijskim kadroviranjem, korupcijom i nepotizmom, ljudima ogadili vlastitu državu i ubili svaku nadu da se išta može promijeniti na bolje. Nietzsche je rekao da je država "najhladnija od svih hladnih nemani“. Iako se načelno ne bih složio s tom izjavom njegova "Zaratustre“, hrvatski političari kao da se natječu u tome da takav egzemplar zaista dobijemo u Hrvatskoj.

A kad ljudi vide sve te "zamračene“ novce onda i sami počinju relativizirati stvari, pa tako nerijetko čujemo izjave "a ti kao ne bi ukrao da možeš“. Dakle, nije problem u tome što je neki političar "maznuo pare“, nego je problem što se ja nisam "ogrebao“ i sebe zbrinuo. S takvim mentalitetom, i to u jednoj navodno katoličkoj zemlji, ne može se očuvati država kao okvir za svekoliki razvitak naroda.  Država nije hajdučija niti podjela ratnog plijena, nego ozbiljna organizacija u kojoj se moraju poštivati zakoni, forme i procedure. Tamo gdje se ovi ne poštuju dobijete neman kakvu danas imamo u Hrvatskoj. A ta neman, ako ne dođe do temeljite mentalne transformacije u hrvatskom društvu i reafirmacije kulture rada i odgovornosti, bojim se, uskoro bi mogla proždrijeti svu svoju djecu.

Hoće li napokon netko reći sviračima da Titanic tone i da je sve manje izgleda za spašavanje?