Hrvatska brodogradnja - industrija koja ima najskuplji poslovni ispraćaj na svijetu

Bilo je to prije nešto više od desetak godina, ususret ulasku u Europsku uniju kada je uz pljesak s briselskih hodnika na ovako sažet način saniran problem hrvatske brodogradnje, industrije u čije su postojanje hrvatski porezni obveznici uložili više 35 milijardi kuna. Nakon niza spektakularnih najava i predstavljenih projekata u kojima su se obilato koristile riječi 'razvoj', 'luksuz', 'proizvodnja', 'znanje', 'industrija', 'modernizacija', 'svjestko tržište' i slično, danas o radu i stvaranju u nekada velikim hrvatskim brodogradilištima govorimo uglavnom koristeći riječi 'dugovi', 'spašavanje', 'stečaj', 'predstečaj', 'rub propasti', 'ugroženi', 'sanacija' i slično.

Navodni je milijarder Končar Brodotrogir šutnuo u stečaj, radnicima kasne plaće. Samoprozvani vizionar Brodosplit je gurnuo u predstečaj, a s obzirom na količinu poslova koje tvrtke iz grupacije obavljaju međusobno bit će zanimljivo vidjeti izrazimo li se u karikaturi na koliko pozicija će Debeljak biti dužnik, a na koliko vjerovnik u vlastitom predstečaju. 

Nešto sjevernije nekad velika pulska brodogradnja u rukama samih radnika djeluje više kao šteta nego korist, a o budućnosti 3. Maja više će se znati u lipnju. Uglavnom, ključna sintagma brodogradnje na hrvatskoj obali ostala je ista – 'pokušaj opstanka', a takvim velom natkrivena industrija u koju su porezni obveznici uložili 35 milijardi kuna ostala je zapravo bez znanja pregaženog nestankom Brodarskog instituta, a i bez budućih radnika izostankom interesa mladih da upisuju brodograđevna zanimanja u srednjoškolskom obrazovanju. Za 35 milijardi kuna uloženog novca u spašavanja, sanacije i restrukturiranja nismo zapravo razvili ništa osobito novo, nismo ni sačuvali ništa zapravo strateški važno i nismo učinili ništa osobito dobro za budućnost društva. 

Danas možemo jasno reći ono što smo i prije deset godina vidjeli. Navodni milijarder, samoprozvani vizionar i umješni poduzetnici koji su se prije nešto više od deset godina licitirali svoje planove Vladi pod palicom današnjeg predsjednika republike Zorana Milanovića nisu došli da se prijave za spašavanje brodogradnje i njezino restrukturiranje već došli sa se zakače na državne subvencije, poticaje, sanacije, da piju iz čaše poreznih obveznika vraćajući im natrag tek lijepo ispričane bajke za čije ne ostvarivanje će već jednom nekoga okriviti. Spašavali smo brodogradnju jer je u njoj radilo puno ljudi. Potom smo je spašavali jer je industrija sama podrazumijevala razvoj mnogih specifičnih i vrijednih zanimanja, trebala je tehnologiju za koju su nam pričali da sa sobom nosi širi razvoj niza industrija i omogućuje stasanje brojnih proizvodnih poduzeća vezanih na brodogradnju. Istina je ipak da se to govorilo stasale masline i turistički apartmani, a ostaci ostataka brodograđevne industrije žive na kotaču prelijevanja novca iz šupljine u prazninu tražeći naravno da se nađe način ulijevanja svježeg novca u njezin krvotok kad posustanu.

Možda je vrijeme da se stane? Naime, nije u novcu sve. Nešto je i u volji ljudi da nešto rade. Zato je možda danas ipak došlo vrijeme da se učini ono za što politika nije imala hrabrosti prije ulaska u EU, a to je da kažu kako u globalnim razmjerima mala hrvatska obala zapravo može održivo imati svega jedno brodogradilište koje bi onda država mogla servisirati onako kako to čine države u EU raznim projektima i mjerama. Koje bi to brodogradilište bilo? Nužan je odgovor, jer mi zapravo već par desetljeća sudjelujemo u kolektivnom ispraćaju velike brodogradnje u vječna poslovna lovišta čekajući da odsviramo kaj u trenutku kad više nikome neće biti važno. I ne bi tu bilo osobitih problema, da sve skupa ne košta ipak malo previše.