Hoćemo li ikada naučiti razlikovati koruptivnu od poduzetničke Hrvatske?

Kovačević i Petek predstavljaju spoj predsjednika uprave državnog JANAF-a i poduzetnika, vlasnika tvrtke Elektrocentar Petek. Petek je, tvrde istražitelji, Kovačeviću dao 1,96 milijuna kuna mita kako bi njegova tvrtka dobila posao s JANAF-om. To je pet posto od vrijednosti posla.

Kovačević je k tome i važan faktor u hrvatskom biznisu i politici. Prijateljima je organizirao druženja s eskort damama. A onda je u strahu od istrage mobitele bacio u Savu. Petekovi su pak, kako im 'tepaju' naslovi na portalima, 'Najmoćnija obitelj u Ivanić – Gradu'.

To su važni i utjecajni ljudi.  Kovačević ruča s bivšim i aktualnim predsjednikom države. Bivši će za njega reći da je uvijek bio profesionalac, a sadašnji da mu istraga o mitu u JANAF-u nije jasna. 

Sumina i Vučinić pak ne spadaju u tu visoku, važnu, utjecajnu i moćnu ligu poslovnih ljudi umreženih u sve pore politike – od gradske do predsjedničke. Njih su dvojica prije 12 godina osnovala skromnu tvrtku s dva kompjutora i gotovo bez kapitala.

Svojim su znanjem, pameću i vještinom stvarali kompjuterske igre i svoj su Nanobit neki dan prodali švedskoj Stillfront grupi za već spomenutih gotovo milijardu kuna.  Kvaliteta njihova proizvoda dobila je još jednu potvrdu u globalnom biznisu.

S njima će se kad tad poželjeti fotografirati i svita domaćih političara. Kako bi im čestitali na uspjehu i možda važno rekli da bi novac zarađen prodajom Nanobita trebalo investirati u Hrvatskoj.

Ako slučajno pitaju mogu li dobiti povoljne uvjete za investiranje, mogu li biti oslobođeni brojnih davanja nizu što državnih, što županijskih, što gradskih, što općinskih blagajni uigranih poput spojenih posuda, dobit će prijekorni pogled i iste sekunde biti optuženi za širenje po život opasnog – neoliberalizma. 

Neki će gradonačelnik slegnuti ramenima, možda se nasmijati dok Suminu i Vučinića ispraća iz svog ureda s listom nameta koje moraju platiti ako žele na području njegova grada investirati. 

Potom će se gradonačelnik javiti na propušteni poziv na mobitelu kako bi prijatelju čiji je broj spremljen pod 'Pero' odgovorio 'U podne', što će biti neka nova šifra za transfer nekog novog mita za sređivanje nekog novog posla.

Čovjek iza kodnog imena Pero bit će navodno – ugledan i moćan poduzetnik čijoj se djeci profesorica povijesti ne usudi dati manje od petice iako im je domet znanja da se Tuđman zvao Franjo. 

Prije će Sumina i Vučinić u javnosti biti proglašeni 'krivima' jer zagovaraju niže poreze i više poduzetničke slobode i zagovaraju informatiku kao obvezni predmet u školama nego što će u toj istoj javnosti akteri brojnih koruptivnih i ostalih poslovnih afera ikada biti jasno i nedvosmisleno prezreni.

Zašto? Zato što su poduzetnici koji svojim radom nešto stvore, na valu rasta industrije uspiju svojim znanjem, radom i poštenim lobiranjem u hrvatskom društvu samo uspješni i više ili manje materijalno imućni. To nije dovoljno. 

U hrvatskom ortačkom kapitalizmu oni nisu dovoljno umreženi u političke strukture da bi istovremeno bili i moćni. A to je ono što je važno.

Moć je pak rezervirana za poduzetnike koji operiraju u pozivima pod kodnim imenima nakon čega mobilni uređaji završavaju u Savi. Pola Hrvatske i danas valjda vjeruje da je Todorić uzimao novac iz svoje tvrtke i čudom se čude što uopće može biti loše u tome.

I nakon 80 tisuća stranica optužnice bivši Gazda i njegovi u svijesti ljudi su oni koji su mnogima osigurali poslove i plaće...

U tako posloženom društvu nije ni čudo što zapravo ne znamo razlikovati koruptivnu od poduzetničke Hrvatske. 

Na koncu, je li doista u vrećicama koje je Petek odnio Kovačeviću bilo 1,96 milijuna kuna ili je možda riječ o zbirci stripova o Alanu Fordu? 

Svi su nevini dok im se ne dokaže krivnja. Osim naravno onih koji zagovaraju niža davanja državi uz istovremeno značajno veću kvalitetu usluge od države.