Hoće li se kao u Italiji i naši dužnici masovno samoubijati

„Prije će bankari i zelenaši uništiti san slobodne Hrvatske, nego svi vojnici Europe.“
Ovu izjavu, više nego aktualnu u svjetlu velikog financijskog potresa na valutnom tržištu sa posljednjim skokom vrijednosti švicarskog franka, dao je otac Domovine, Dr. Ante Starčević, još davne 1888. godine.

Koliko je bio u pravu, govori i najnovije priopćenje za javnost udruge Franak, u kojem ova nevladina organizacija otvoreno upozorava na mogućnost socijalnih nemira, budući da nekontrolirano divljanje deviznog tržišta dovodi u pitanje ljudska prava i životnu egzistenciju ogromnog broja hrvatskih građana. Zaista, posve je opravdano pitanje dokle će hrvatsko društvo moći podnositi ovakav financijski pritisak koji se očituje u izloženosti dužnika visokom valutnom riziku prema bankama, te sve većim poreznim nametima od strane države?

Ne tako davno, prije svega nekoliko godina, Italiju je zapljusnuo val samoubojstava kao posljedice nezaposlenosti, bankrota i problema sa vraćanjem kredita. Između ostaloga, to je rezultiralo i prosvjednim maršom udovica poduzetnika koji su digli ruku na sebe zbog financijskih problema, a talijanski mediji su ih nazvali „bijelim udovicama“. Predvodila ih je Tiziana Marrone, žena čiji se suprug zapalio ispred poreznog ureda u Bologni. Tom prigodom gospođa Marrone je rekla sljedeće: „Vlada mora promijeniti zakone jer nije pravedno to što se događa u Italiji. S jedne strane imamo one koji kradu i ostaju slobodni, a s druge su oni koji se sami zapale jer ne znaju kako platiti porezne dugove“. Također, nedugo nakon marša „bijelih udovica“, potaknuti valom samoubojstava od strane poduzetnika, stotine prosvjednika sukobilo se sa policijom u Napulju, jer su željeli zaposjesti prostorije državnog ureda za naplatu poreza.

Ako je suditi po ovom primjeru, preko poruke udruge Franak ne smije se olako preći. Sasvim je sigurno da je današnje psiho-socijalno stanje hrvatske nacije mješavina depresije, beznađa i besparice (da ne kažem siromaštva) i posve je legitimno pitanje koliko to narod još može trpiti? Već spomenuti Franak čak je prije godinu dana upozoravao kako uz blagoslov Ministarstva financija pojedine banke u potpunosti negiraju trodiobu vlasti u Republici Hrvatskoj, te kako posljedice takvog ponašanja vremenom mogu postati nesagledive.

I dok je u Italiji prema podacima njihovog Instituta za društvena istraživanja stopa samoubojstava zbog recesije od 2008. godine bila u porastu, u Hrvatskoj je dobit banaka u razdoblju između 2008. i 2014. godine iznosila „simboličnih“ 23.5 milijardi kuna! Da stvar bude još paradoksalnija, veći dio toga profita slijevao se upravo u Italiju, budući da (barem na papiru) vlasništvo nad više od polovice financijskog tržišta u Hrvatskoj imaju talijanske korporacije.

Na pitanje „Što sada?“, sa pozicije običnog i prezaduženog malog hrvatskog čovjeka, gotovo je degutantno slušati predsjednika Hrvatske udruge banaka, Zorana Bohačeka, koji demagogijom i stručnom terminologijom pokušava sustavno sakriti činjenicu kako članice njegove udruge već godinama izbjegavaju teret krize i recesije u Hrvatskoj ravnomjerno podnijeti sa ostatkom društva. S druge pak strane, vladajuće strukture po ovom pitanju demonstriraju sustavnu inertnost, umjesto da se založe za svoje građane. Nisam ekonomista, niti financijski stručnjak, ali evo mojeg savjeta: neka premijer pozove predstavnike banaka i izvjesti ih o promjeni zakonske regulative po kojoj če se tečaj fiksirati na vrijednost od prije financijskog sloma, a sav valutni rizik sa leđa građana ubuduće prebaciti na banke. Također, zbog teškog državnog deficita i spasa nacionalne ekonomije, neka premijer tom prilikom bankama najavi i uvođenje poreza na financijske institucije. Ukoliko se to nekoj od banaka ne bude sviđalo (s obzirom da ih je više od 90% u vlasništvu stranaca) premijer treba biti džentlmen i svakoj od tih banaka omogućiti posebne beneficije za izlazak sa hrvatskog financijskog tržišta. Također, tom prilikom premijer može bankama skrenuti pažnju i na činjenicu da se ovakovim mjerama uvelike rješava i goruće pitanje ovrha, koje nadalje postaju pitanje međusobnog dogovora banaka i građana kroz reprogramiranje dugova, a ne deložiranje ljudi na cestu.

Sve navedene mjere nisu posljedica mojeg osobnog promišljanja, već samo opis onoga što je učinio premijer susjedne nam Mađarske, Viktor Orban, i u nekoliko godina rješio svoju zemlju cjelokupnog vanjskog duga. Krajnje je vrijeme da se hrvatska politička elita u ime svojih građana suprotstavi moćnom financijskom lobiju na takav način, jer, kao što smo već rekli, strpljenje naroda je pri kraju. Dragi Bog je Hrvatima u prosjeku dao 76.5 godina da žive u ovoj prekrasnoj zemlji. Nećemo ih valjda sve potrošiti radeći za banke...