Hoće li potresom razoreno područje postati poprište novog zločina kao i tijekom poslijeratne obnove?

Danas se to više ne očekuje, pa je u novonormalnom sasvim normalno da jedan ministar, u ovom slučaju graditeljstva Darko Horvat, izjavi kako se u potresom razorenoj Petrinji kuha previše toplih obroka za ljude koji više nemaju gdje sami spremiti hranu. Također, u novonormalnom je sasvim normalno da drugi ministar, ovaj put gospodarstva Tomislav Ćorić, izjavi kako hrvatske tvrtke ne mogu proizvesti dovoljno stambenih kontejnera za ljude bez krova nad glavom, a donacije nisu dovoljne pa će biti potreban hitni uvoz, da bi hrvatske tvrtke ministra gospodarstva dematirale prije nego što mu se izjava ohladila. U novonormalnom je moguće mirno prihvatiti obrazloženje prema kojem nitko neće odgovarati za poslijeratnu obnovu kuća na danas potresnom području jer su bez armirano betonskih konstrukcija sagrađene izvan sustava građevinskih dozvola. Za koga su građene i dobre su? Za koga je kontejnerski smještaj i dobar je? Za koga se hrana kuha i upola manje će je biti dovoljno?

Potresom razoreno siromaštvo sisačko-moslavačkog kraja u jeku pandemije korona virusa ispunilo je sve kriterije da postane nesretni sajam taštine domaće malograđanštine. I poprište novog zločina u kojem će oni koji su prije 30 godina obnavljali 'po uputi', a izvan Zakona, još jednom interventno obnavljati. Po nekoj novoj 'uputi'. Za koga je bit će dobro? Jer je za siromahe? Za kraj u kojem se oduvijek živjelo bez blještavila bogatstva i očito bez stvarnog političkog glasa jer nije da 'nismo znali' da su te nove kuće sagrađene nakon Domovinskog rata kule od karata nego nismo imali vremena to čuti, primijetiti, regirati i promjeniti. Bili smo valjda kao društvo previše zabavljeni životom? Rastom? Izgradnjom uspješnog gospodarstva zasnovanom na turizmu? Bili smo prezaposleni praćenjem nastanka novih tehnologija koje su nas većinom zaobišle? Bili smo previše okupirani strukturnom izgradnom izvoznih potencijala koje nikad nismo izgradili? Nismo vidjeli ili nam to jednostavno nije bilo važno da se na potresnom području grade kuće bez betona? Za koga su, dobre su? Baš kao i hrana čiju će pripremu ovaj tjedan preuzeti državni Pleter kako oni koji to ne zaslužuju ne bi dobili topli obrok. Nešto poput, ako vam naljepnica na kući kaže da je kuća upotrebljiva iako vam je kuhinja potpuno uništena, morat ćete pisati žalbu na odluku prema kojoj nemate pravo na toli obrok?

Povijest se ponavlja. Ljudi koji su jednom prihvatili, jer očito nisu imali izbora useliti u kuće za koje su znali da su nekvalitetno sagrađene, prihvatit će i drugi put sve što im se servira, samo ih ostavite bez ikakva izbora?

To je ono što će dogoditi na području isušenom dugogodišnjim siromaštvom, a potom razorenim potresom. Sve će biti onako kako treba biti. Državne će institucije preuzeti brigu o stradalim ljudima i njhovoj imovini. Razorena Banija više neće biti trn u oku političkim elitama, ne zato što je razorena, nego zato što je njezina razorenost postala pozornica za predstavljanje raznih inicijativa koje pomažu ljudima u nevolji dok državne institucije smatraju uspjehom to što su njihovi predstavnici tamo došli, a politički lideri smatraju se zaslužnima jer su u potresno područje otišli - odmah.

Kad bi ministri u Vladi bili dovoljno skromni da ne govore o pravima na topli obrok ili kad bi bili dovoljno upućeni u ono što u zemlji kojom upravljaju mogu ili ne mogu naći ili kad bi imali barem zrno svijesti o odgovornosti koju su im ostavili njihovi predhodnici tada Banija danas ne bi bila pozornica za predstve, nitko se tamo ne bi trebao bojati da će mjesec do dva dana biti zaboravljeni jer bi postojao sustav državne pomoći, one pomoći koja nije “državna” nego naša, pomoć solidarnog društva koje plaća visoke poreze, pomoć odgovornih upravljača koji skrbe za sve slojeve društva ne samo za svoje potrebe, pomoć iz onoga što smo od svojega izdvojili u “naše” zato da bi nam svima bilo bolje. Međutim toga nema. I zato što tog sustava nema, zato je hrvatska Banija/Banovina danas zaista pozornica na kojoj bi mogao eksplodirati sajam taštine nesposobnih birokrata, ali jednako tako i lažnih pomagača. Kako prepoznati potonje? Jednostavno. Uskoro su lokalni izbori. Ako se na izbornim listama pojave veseli privatnici koji su uložili sve svoje u pomoć nakon potresa tada ćemo znati da su došli po ono što smatraju da im zauzvrat pripada. S druge strane, pripada li onima koji nisu učinili gotovo ništa, osim što će ostati upamćeni po pametovanju oko toga koliko hrane nije previše za ljude koji nemaju više gdje pripremiti topli obrok?

Imućniji u Hrvatskoj danas su svjesniji Kennedyjeve poruke s početka teksta nego što je vlast te poruke svjesna. A ljudi u potresom razorenom kraju? Njih vjerojatno čeka neka nova osuda, primjerice, morat će zbog revitalizacije potresom pogođenog područja negdje potpisati da se neće odseliti ako žele da im država financira obnovu kuća. Promatrajući kaos koji je uslijedio nakon petrinjskog potresa nemoguće je oteti se ideji da bi možda najbolje bilo sve milijune prikupljene kao pomoć za stradale podijeliti po glavi stradalog stanovnika. U konačnici, to bi bilo – najpoštenije, pa ako odaberu kupiti stanove negdje drugdje i nikad ne obnoviti razrušene kuće nek se državna vlast pita – Ajme, a zašto? Možda zato što društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima...?