Hoće li Istra nakon 'slučaja Uljanik' prestati biti kriminalno leno protuhrvatske političke mafije?

Optužbe spomenutih o tome da se Istra pretvorila u kriminalno leno IDS-a dočekivale su se na nož od strane Ivana Jakovčića i njegovih partijskih drugova: prozvati Jakovčića i IDS predstavljalo je akta udara na autonomiju Istre i vrijednosti 'antifašizma'. 'Antifašizam' je u slučaju Istre postao posljednje utočište hulja i gromobran od kaznenog progona za teške oblike kriminalnih radnji.

'Slučaj Uljanik', koji puni novinske stupce posljednjih tjedana, koliko god bi njegov ishod mogao biti iznimno poguban za 4.500 radnika i njihovih obitelji s kojima suosjeća svaki čovjek koji nije lišen minimuma empatije, mogao bi imati i nekoliko pozitivnih aspekata jer će, nadamo se, predstavljati točku prijeloma u smislu otkrivanja nekih maski i pokretanja određenih pozitivnih društveno-političkih procesa.

Radničko samoupravljanje i socijalizam jednostavno ne funkcioniraju

Prije svega, s obzirom na vlasnički udjel Uljanika – radnici su vlasnici 47% dionica, a država ima svega 25% dionica – sada bi i zadnjem naivcu trebalo biti jasno da radničko samoupravljanje i radničko dioničarsko jednostavno ne funkcioniraju. Kao i u vrijeme Jugoslavije, radničko samoupravljanje u 'slučaju Uljanik' nije donijelo nikakve benefite radnicima, ali je zato dobrano podebljalo džepove kojekakvih uhljebarskih menadžera, sindikalista, konzultanata, odabranih radnika i partijskih nadziratelja.

Socijalizam jednostavno ne funkcionira, ali to nikako ne ide u glavu socijalističkim reliktima kao što su članovi Radničke fronte. Možda ne bi stoga bilo loše upravo članove Radničke fronte postaviti kao menadžere u Uljanik pa da nam pokažu kako to socijalizam i samoupravljanje u praksi mogu funkcionirati.

'Radna mjesta' i 'nacionalni interesi' kao paravan za pljačku

Socijalizam može neko vrijeme funkcionirati jedino tako da se prišteka na državni proračun, tj. tako što će otimati novac poreznih obveznika, i to primarno novac privatnog sektora. A upravo taj scenarij imamo u Hrvatskoj posljednjih 27 godina unutar kojih je u brodogradilišta ulupano više od 30 milijardi kuna poreznih obveznika. Brodogradilišta, kao i neke druge navodno strateške firme, a zapravo firme gubitaši, budući da jednostavno nisu tržišno održivi i ovise o subvencijama (brodogradnja je odavno pobjegla u Aziju – Japan, Kina, Južna Koreja), svih su ovih godina predstavljala rupu bez dna koja je manijakalno sisala novac svih nas poreznih obveznika. Pod krinkom spašavanja radnih mjesta i pod krinkom 'nacionalnih interesa' (političke hulje uvijek se pozivaju na velike ideje i vrijednosti) određeni političko-mafijaški interesni karteli neumorno su transferirali proračunski novac na svoje bankovne račune.

No firme koje su tržišno neodržive, čak i uz proračunske subvencije, kad tad dođu u situaciju kao Uljanik. Ako je nešto neprofitabilno onda je neprofitabilno i kad tad će propasti. Dva i dva su još uvijek – četiri, čak i u današnjoj Hrvatskoj.

Početak kraja monopola IDS-a u Istri

Posljednji, ne i manje važan element koji treba apostrofirati u slučaju 'Uljanik' odnosi se na početak kraja monopola IDS-a u Istri. Prosvjedi radnika Uljanika pokazali su nam što radnici u Istri misle o IDS-u, a ne misle ništa dobro. Unatoč tome što je krah Uljanika IDS-ovih ruku djelo i što je Trg sv. Marka pogrešna adresa za prosvjede, dolazak na Markov trg radnika Uljanika pokazao nam je da Istrani na Zagreb gledaju kao na glavni grad Hrvatske i da su autonomaški planovi (autonomaši se, dakako, ponajviše regrutiraju iz protuhrvatske bivše jugoslavenske baze i nadgradnje) u Istri doživjeli krah.

Premda je i među prosvjednicima bilo socijalističkih ridikula, primjerice onih koji žele "smrt državi i kapitalizmu", a od te iste države žele sanaciju Uljanika, među prosvjednicima je prevladavao hrvatski duh što se jasno manifestiralo pjevanjem pjesama kod IDS-a omraženoga Marka Perkovića Thompsona.

Vlast IDS-a u Istri odličan je primjer da, kao što je svojedobno primijetio prof. dr. sc. Branimir Lukšić, regionalna vlast može sadržavati sve mane autoritarne cenralističke državne vlasti, kao što su začahurenost, provincijalizacija, ksenofobija i nedemokratičnost, samo se te mane izražavaju na užem području. Stupanj kriminala i involviranost političkih aktera u isti u Istri vjerojatno je i veći nego na razini Hrvatske jer se je do sada bolje prikrivao obranom tobožnje autonomije Istre.

Nadamo se da je i autonomaško-'antifašističkom' kriminalu došao kraj i da će USKOK uskoro snažnije pokucati i na vrata hrvatske Istre.

Ono što će pronaći s one strane Učke bit će više nego 'zanimljivo'!