Hoće li im savjest napokon proraditi? Hrvati se pitaju gdje je druga grobnica

Nakon sloma obrane Vukovara, 20. studenog 1991. godine, u Vukovarskoj bolnici srpske vojne snage, grubo prekršivši sve odredbe Ženevske konvencije, izvršile su tzv. trijažu, te između 250 i 270 ranjenika, medicinskog osoblja, civila i branitelja iz vukovarske bolnice deportirale na farmu Ovčara, otprilike pet kilometara južno od grada.

Tamo su ih pripadnici JNA i različitih paravojnih formacija potpomognutih lokalnim četnicima tukli i mučili satima te naposljetku, žrtve u skupinama do 30 osoba odvodili do udaljene lokacije za smaknuća, između Ovčare i Grabova, gdje su ih strijeljali, a njihova tijela zakopali u masovnoj grobnici.

Iako se službeno navodi kako su strijeljanja započela u 21 sat, veći dio svjedoka i izvršitelja u svojim iskazima navodi kako su egzekucije započele već oko 18 sati te su se nastavile do jedan sat iza ponoći, sljedećeg dana.

FOTO: Privatni arhiv 

Nema ih više!

U prosincu 1992. godine te ožujku 1993. godine, dr. Clyde Snow i njegov tim rade prva probna istraživanja grobnice, ali ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza o ovom zločinu.

Dana 31. kolovoza 1996. godine ekshumacija osoba zločinački pobijenih na Ovčari napokon je započela i trajala je sve do listopada iste godine. Nakon posljednje razmjene zarobljenika u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine, te izlaskom iz zarobljeništva, među ostalima, i branitelja koji je svoj život spasio bijegom s kamiona kojim je vožen na egzekuciju, prvi put je na vidjelo počela izlaziti istina o strašnom ratnom zločinu na Ovčari.

Toga je dana Zdenko Novak, preživjeli svjedok masakra, obiteljima koje su među razmijenjenima uzalud tražile svoje najmilije, kroz suze rekao: "Nema ih više". Istina o strašnom, nezamislivom zločinu, počela je izlaziti na vidjelo.

FOTO: Privatni arhiv

Porazna statistika

Tijekom 40 ekshumirano je 200 tijela, a ako bi netko analizirao podatke osoba mučki pobijenih na stratištu na Ovčari, uočio bi kako su među pronađenim i ekshumiranim žrtvama, među njih 200, dvije žene - Ružica Markobašić koja je bila u petom mjesecu trudnoće i Janja Pothorski, tri dječaka mlađa od 18 godina - Igor Kačić, Tomislav Baumgertner i Dragutin Balog, od kojih su sva trojica imali sestre, a čak dvojica su imala sestru blizankinju (Igor Kačić i Tomislav Baumgertner), tri oca sa sinovima - Josip i Dragutin Balog, Andrija i Zoran Međeši, Karlo i Željko Rohaček, dva rođena brata - Tomislav i Vladimir Kolak itd.

Najmlađa identificirana žrtva bio je Igor Kačić rođen 1975. godine, a najstarija Dragutin Bosanac rođen 1919. godine. Do srpnja 2006. godine identificirane su 194 osobe, ubijene u dobi od 16 do 77 godina. Oko 60 osoba se još smatra nestalima, ali je njihova sudbina izvjesna.

FOTO: Privatni arhiv

Na Ovčari su ubijali i svoje 'drugare'

Mnoge obitelji i dalje traže svoje najmilije koji su, prema iskazima svjedoka, na egzekuciju pojedinačno izvođeni iz hangara ili su se, kako je nesumnjivo utvrđeno, nalazili u posljednjoj grupi od deset do petnaest zarobljenika koja je ostala u hangaru, kada su svi ostali već bili pobijeni. Dana 15. studenoga 2005. godine, u Beogradu, na suđenju za ratni zločin na Ovčari, jedan od optuženika za taj strašni zločin, Ivica Husnik, koji je u to vrijeme promijenio ime u Ivan Atanasijević, da bi danas ponovo "nosio" ono prvo, izjavit će kako je po povratku "s rupe", gdje je prisustvovao strijeljanju prethodne grupe zatvorenika, u hangaru vidio posljednjih desetak zarobljenika koji su ostavljeni za kraj. Izjavit će da je tu vidio i ljude s kojima je bio "dobar drugar".

Među tima s kojima je bio "dobar drugar", a koji se još uvijek vode među nestalima su i Drago Križan, Milan Grejza, Damjan Samardžić i njegov posinak Zorislav Gašpar, Tomislav Lojdl čije se ime ne nalazi ni na jednom popisu, Ante Bodrožić, Zvonimir Ćaleta, otac i sin Ivan i Zvonko Vulić, Damir Kovačić itd.

Pretpostavlja se kako su ti zarobljenici, nakon što su mučeni, zlostavljani te naposljetku pobijeni, zakopani u kanal pored hangara. Njihova tijela, nakon nekog vremena, iz tog su kanala izvađena i premještena na drugu lokaciju. Posmrtni ostaci spomenutih iz te grupe, iako se za njima intenzivno traga, još uvijek nisu pronađeni, a njihove se obitelji uzalud nadaju kako će nekome od počinitelja ili svjedoka zločina, proraditi savjest i otkriti mjesto sekundarne grobnice.

FOTO: Privatni arhiv

Krvnici su danas slobodni, a žrtve se još traže

Prema izvješću Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, za zločin počinjen 20/21. studenoga 1991. godine do danas su pravomoćno osuđeni okrivljenici:

Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević – 20 godina

Damir Sireta, Ivan Atanasijević – 15 godina

Nada Kalaba – 11 godina

Miroslav Đanković, Saša Radak, Goran Mugoša – pet godina

Milan Bulić – dvije godine

Pravomoćno su oslobođeni optužbe okrivljenici: Jovica Perić, Milan Vojnović, Milan Lančužanin, Predrag Dragović, Marko Ljuboja, Vujo Zlatar, Milorad Pejić, Predrag Mađarac i Slobodan Katić. Gotovo svi osuđenici danas su slobodni ljudi, a posmrtni ostaci brojnih ranjenika, branitelja i civila koje su ovi krvnici nemilosrdno pobili, među njima je i jedna žena – Dragica Tuškan, još uvijek nisu pronađeni kako bi dostojno bili pokopani.

Znate li što je krvava berba: U gnjusnom zločinu četnici su stvorili masovnu grobnicu

Iako su od ovog strašnog zločina prošle gotovo pune 33 godine, za mnogobrojne obitelji, osobito one koje još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, patnja je potpuno ista kao da se pokolj na Ovčari dogodio jučer, a ogorčenje zbog neprocesuiranja brojnih nalogodavaca i izvršitelja, još i veće. Sve gore navedene činjenice danas su poznate i svima dostupne, no neophodno ih je ponavljati, ako ne češće, barem svake godine u ovo vrijeme. Jer ono o čemu se ne govori, zaboravit će se. I ponoviti.