Heroji ne umiru: 'Derao sam se, urlao sam, ali bilo je prekasno. Prizor je bio strašan'

Bitka za Kupres bila je jedna od prvih velikih bitaka u ratu u Bosni i Hercegovini, s ključnim značajem za obranu teritorija od Kupresa do Livna.​ Obilježavanju su nazočile brojne braniteljske udruge iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uključujući i branitelje Vukovara, kao i izaslanstvo Grada Vukovara i Vukovarsko-srijemske županije koji su odali počast poginulim suborcima. Posebno su se prisjetili 15 vukovarskih branitelja koji su izgubili živote na Kupreškoj visoravni tog kobnog 10. travnja 1992. 

FOTO: Privatni arhiv 

Što dogodilo u to hladno, maglovito i susnježicom praćeno kupreško jutro?

Slom obrane grada i okupacija Vukovara za vukovarske branitelje nije značio kraj rata. Dok je ogroman broj branitelja završio u srpskim koncentracijskim logorima, većina njihovih suboraca koji su iz okruženja u kojemu se nalazio grad uspjeli izaći u teškom i mučnom proboju, ponovo su uzeli oružje u ruke te se u različitim postrojbama nastavili boriti u obrambenom ratu koji se tek tada rasplamsavao.

Na današnji dan, 10. travnja 1992. godine padom Kupresa završena je na tragičan način sedmodnevna bitka za Kupres protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Tih dana rame uz rame s pripadnicima Kupreške bojne HVO-a, hrvatske postrojbe iz Tomislavgrada, trinaeste bojna HOS-a te hrvatskih branitelja iz Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda itd, stajalo je i 130 pripadnika 204. Vukovarske brigade, od kojih je petnaest izgubilo svoje živote.

Njihova imena su Dražen Kiš, Zdenko Marjanović, Franko Lohajner, Kruno Zmajlović, Šime Mađarević, Milan Berton, Robert Zadro, Andrija Marić, Denis Mihalić, Ivica Špišić, Ante Brkan, Marek Pamula, Leon Ogorodinkov, Vasil Šapinov i Gait Bandanev.

FOTO: Dražen Jurmanović

Andrija je bio na mjestu mrtav

Toga kobnog dana 10. travnja 1992. godine, oko podne, po zaprimljenoj zapovijedi, iz Galečića polazi 17 branitelja u tri vozila – dva terenska i jednom kombiju te u blizini sela Donji Malovan, ne znajući koliko je jugo vojska potpomognuta četnicima daleko prodrla, vozilima direktno izlaze pred neprijateljske tenkove i transportere koji na njih otvaraju vatru. Više od pola branitelja bilo je odmah mrtvo ili teško ranjeno, a Vukovarac Željko Čorak, koji je tek pukom srećom preživio, potreseno je ispričao:

"Krenuli smo s tri vozila, a ja sam se nalazio u prvom, crvenom terencu, produženom Nissan Patrolu, koji je vozio Andrija Marić. Pored Andrije, na mjestu suvozača, sjedio je Stanko Tica – Braco, a odostraga smo sjedili - u sredini Zdenko Marijanović, s njegove lijeve strane Šime Mađarević i sa Zdenkove desne strane, ja. Andrija je vozio brzo, pa smo se malo odvojili od ostalih vozila, pa tako i nešto prije njih naletjeli na četničke tenkove i transportere. Ne samo zbog loše vidljivosti jer je bio maglovit dan, susnježica, oni koji poznaju teren na kojem se to dogodilo, mogu razumjeti da ih nismo mogli primijetiti sve dok nismo izletjeli pred njih.

U trenutku kad smo ih ugledali, Andrija je naglo zaustavio terenac, krenuo u rikverc kako bi se okrenuo i u trenutku dok je bočno bio okrenut prema njima, pogodila nas je granata. Bilo je to otprilike, 150 do 200 metara od benzinske pumpe, prema Šuici, Pancirno zrno je udarilo u stup između dvoja vrata, s lijeve strane. Auto je još malo klizio dok se nije zaustavio, a iz transportera su već pucali na druga dva vozila. Stanko Tica i ja smo iskočili iz terenca. Pogledao sam Andriju i odmah sam vidio da je na mjestu mrtav. Teško mi je sad opisivati njegove rane, no gornji dio tijela i glava su mu jako stradali. Zdenka Marijanovića – Bebu veliki geler je pogodio posred prsa i također je bio mrtav, glava mu je samo klonula kad sam ga pokušao izvući van.

FOTO: Privatni arhiv

Previo je suborca, otišao i poginuo

Šimi Mađareviću koji je kasnije preminuo usred zadobivenih ozljeda, bila je gotovo potpuno otkinuta ruka. Kad smo ga izvukli napolje i zalegli iza Nissana, htio sam ga previti, no Braco je rekao da se odmah moramo maknuti s tog mjesta jer su se tenkovi i transporteri sve više približavali pucajući i dalje po nama i ostalim vozilima u kojima su bili naši suborci. Iako smo obojica i sami bili ranjeni, nekako smo Šimu, zajedničkim snagama, malo Braco, malo ja, vukli, gotovo nosili, tri do četiri kilometra, koliko smo se povlačili. U jednom smo trenutku naišli na našeg Antu Brkana koji ja Šimu previo, a onda otišao u smjeru iz kojeg smo mi došli. Nažalost, nedugo nakon toga i Ante Brkan je poginuo. Taj dan je bio strašan, tenkovi su nas doslovno rasturili. Iako je prošlo više od trideset godina, sjećam se svega kao da se jučer dogodilo…"

FOTO: Privatni arhiv

Obuzeo me užas, išli su direktno na neprijatelja!

Vinko Mažar, također jedan od vukovarskih branitelja, toga dana, iz posljednje kuće već praznog Gornjeg Malovana koji je bio u zoni njegove odgovornosti, užasnut je gledao kako kroz mećavu, u jutarnjim satima 10. travnja 1992. godine, vozila s njegovim suborcima direktno voze prema koloni neprijateljskih tenkova.

"Obuzeo me užas, znao sam da takav crveni terenac vozi Andrija Marić, za njim kombi i još jedno vozilo i direktno idu na neprijatelja. Onako unezvijeren, pobrojao sam na brzinu da ih ima sedamdesetak, što tenkova, što BOV-ova, iza njih pješadija…Derao sam se, urlao sam, ali bilo je prekasno. Vidio sam kako je tenk pogodio prvo vozilo koje je skrenulo na livadu prema današnjem spomeniku, a onda su iz transportera počeli pucati na druga dva. Bio je to strašan prizor".

FOTO: Dražen Jurmanović

Nema više Vukovara, nema Hrvatske!

"Lete godine, evo već su 33 od kad naši prijatelji nisu više s nama. Na današnji dan u kasno popodnevnim satima ili već večernjim, ulazi mladi vojnik u sobu u zatvor u Sremskoj Mitrovici i poziva me da izađem i idem na večernji razgovor. Razmišljam, gdje sad ovako kasno, nije dobro. Bit će svega, baš neće biti dobro. Vodi me, ništa ne govori, ne gura, ne udara. Oba smo u svojim mislima. Ulazim u prostoriju, ono Medić čeka. Jao, sad će biti tamburanje, najviše je volio po tabanima.

Kaže – 'Sjedi, 'oćeš rakiju, cigaru?' Što sad hoće, pa tu sam već 6 mjeseci. Sve zna, bez veze. Vadi i pokazuje mi slike iz Vukovara koje su ostale u Čorkovom lokalu. To smo već prošli, vadi novu sliku, mrtvi branitelji na nekoj prikolici. Pita – 'Poznaš li koga? Ima li tvojih iz Vukovara?' Gledam i ne prepoznajem nikog, krvava tijela branitelja, jedan su preko drugog, u različitim uniformama, odjeći. Ne poznajem nikog, što reći?! A on meni: 'Ovo su tvoji Žuti mravi, poginuli na Kupresu jutros. Nema vas više, nema Vukovara, ni Hrvatske, nema više ni vas, svi ćete umrijeti! Marš u sobu!'

Puno sam puta razmišljao o tome, malo se zna. Nekako, mislim kako naši nisu imali sreće ili je tako moralo biti. Ta misao mi je lakša. Mada, tko zna kad i hoćemo li ikad saznati što se dogodilo u to hladno, maglovito i susnježicom praćeno kupreško jutro. Preživjeli su Vukovar, Nuštar, Vinkovce, Zadar i druga ratišta i stradaju na Kupresu. Heroji, nismo i nećemo vas zaboraviti! Počivajte u miru Božjem",  napisao je vukovarski branitelj, zatočenik srpskih koncentracijskih logora, Zlatan Bašić, koji je danas s brojnim Vukovarcima također bio na Kupresu, kako bi odali počast svojim prijateljima i poginulim suborcima.

FOTO: Dražen Jurmanović

Heroji ne umiru

Središnji dio obilježavanja održan je ispred centralnog spomen-obilježja u Kupresu, gdje su u čast hrabrim braniteljima položeni vijenci i zapaljene svijeće. Među prisutnima bili su predstavnici Općine Kupres i Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata – HVO-a HRHB, Hrvatskog narodnog sabora, Skupštine HBŽ na čelu s Jozom Ćosićem, Vlade Hercegbosanske županije predvođene Ivanom Vukadinom s ministrima, Grada Livna, Općine Tomislavgrad s načelnikom Ivanom Buntićem, Općine Posušje, Općine Grude s načelnikom Ljubom Grizeljom i braniteljima. U ime Vlade Republike Hrvatske, vijenac je položio državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja, Zlatan Bašić, dok je izaslanstvo Veleposlanstva Republike Hrvatske predvodio veleposlanik. Generalni konzul Republike Hrvatske u Mostaru, dr. sc. Marko Babić, također je položio vijenac, kao i konzul Tomislav Vrdoljak u ime Konzulata u Livnu. Izaslanik Vukovarsko-srijemske županije Ivica Nikolić, zajedno s Milanom Draženovićem i Draženom Đakovićem, te izaslanik gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, Zvonimir Kološnjaj s članovima legendarne vukovarske 204. brigade, također su odali počast.

Prisutni su bili i članovi UHBDR Kastav predvođeni Marinkom Grbacom, branitelji iz Rijeke i okolice, Udruga Tigar 90/91 SDŽ Imotski s predsjednikom, pukovnikom u miru Vjekom Doganom, te pripadnici Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH.

Poginuli branitelji sa područja Posušja: Mate (Jure) Bašić, Mate (Adam) Bešlić, Tomislav ( Marko) Čamber, Jure( Martin) Čutura, Željko ( Leonardo) Čutura, Branko ( Vinko) Kovač, Petar (Stanko) Širić, Nedjeljko (Petar) Vranjković i Damir ( Marinko) Martić.

Poginuli branitelji sa područja Gruda: Stanko ( Ivan) Miličević, Branko ( Petar) Maduna, Božo ( Jerko) Mikulić i Radoslav ( Rudolf) Zadro.

Poginuli branitelji s područja Ljubuškog : Robert ( Ante) Grizelj.

Do danas se još vode 10 branitelja kao nestale osobe, i to, s područja Posušja, Zvonimir ( Ivan) Bašić, Slobodan ( Ivan) Bešlić, Robert ( Cvitan) Maras i Mate ( Ante) Bešlić. Nestali branitelji s područja Gruda: Željko ( Ante) Majstorović, Branko (Rajko) Zadro, Slobodan ( Marko) Miloš, Zdravko ( Slavko ) Sosa, Ante ( Alojzije ) Pejić i Mladen (Vlado) Mikulić.

Tragična priča heroja s Kupresa: 'Pa neću valjda ja ostati tamo ako bude rata?'

Nakon polaganja vijenaca, u crkvi Svete Obitelji služena je sveta misa koju je predvodio don Jadranko Kurt. Okupljeni su se potom prisjetili teških trenutaka iz 1992. i 1994. godine, kada je u operaciji Cincar Kupres oslobođen.​