Hasanbegović i Esih u Saboru ne postoje, a Most ima premalo iskustva

Agrokor je za oporbu bila prigoda, neka vrsta političkog dara s neba,jer kad malo zrelije razmislite, vidjet ćete da je Ivica Todorić zapravo krajnje diletantski izrežirao svoj kraj gurnuvši u ruske ruke kompletnu Slavoniju. Naime, to nije moglo proći bez američke ljutnje i njegov kraj je bio neupitan. Nezrela i nevješta oporba je pak dopustila da se jedna mega afera pretvori u trivijalnu sapunicu, premda je priča o Agrokoru, a svakako njegov kraj, hrvatska tragedija prvog reda.

Gdje se sve griješilo? Najprije je Božo Petrov propustio detaljnije i politički adekvatnije i dramatičnije pojasniti zbog čega baš on diže kaznenu prijavu protiv Todorića. Tu je promašen prvi penal. Potom je tadašnji ministar pravosuđa Ante Šprlje gotovo fatalno prešutio činjenicu da je lex Agrokor, pisan bez bilo kakvog znanja ministra i ministarstva pravosuđa!

Zamislite da je Šprlje održao tiskovnu konferenciju tih dana i rekao da Most ne može stajati uz takav lex Agrokor s obzirom na to da on kao ministar pravosuđa uopće nije konzultiran o sadržaju tog zakona. I da su onda oni rekli da zbog toga, oni samostalno izlaze iz Vlade! Kakav bi to bio obrat! Ali, za tako nešto morate imati političkog iskustva. Druga pogrješka je bila u tome da se nije odmah zatražio pritvor i za Todorića i za ergelu njegovih direktora i da se odmah nije zatražio ulazak Državnog odvjetništva u Agrokor, a ne šest mjeseci kasnije. Onaj tko podiže kaznenu prijavu protiv Todorića mora medijski otvoriti i ove teme pogotovo ako već igra tako otvorenih karata da kao čelnik parlamenta diže kaznenu prijavu! A ne da se glavno označenog negativca pusti da pobjegne van, da mu se osigura dugih šest mjeseci da se svi papiri unište ili nestanu i da se onda krene tobože u odlučnu akciju u cik zore! No, tada su ostale jedino kulise za jeftinu medijsku predstavu, zar ne?

Oporba je osim toga u toj utakmici godine, propustila čak i razgovor o nevjerojatnim posudbama koje je Todorić zadnjih godina davao šakom i kapom, premda se u tim posudbama krije more pitanja, afera, pritajenog lopovluka i nebranjenih golova. Tim prije što je more tih tvrtki vrlo brzo nakon posudbi završilo u stečaju!

Niti to nisu povezali, niti tu temu nisu otvorili, a mediji su im objavili sve te silno važne informacije baš o posudbama koje govore same po sebi! Premda se već tu mogla osigurati sigurna pobjeda, oporba iz ovih tema nije uspjela zabiti niti jedan gol.

I zato Plenković tako suvereno zbori, tako sigurno izlazi pred medije, tako samosvjesno dolazi u parlament. Vidi da je bolji, lukaviji, spretniji, nerijetko i pametniji, mudriji i prefriganiji od svih njih! Osim toga oporba je preširoko bacila svoje mreže.

Htjeli su, s jedne strane, pokazati da je Agrokor lopovluk, ali i da su pretvorba i privatizacija bile prepune otimačina, što nije daleko od istine, ali s obzirom na to da SDP vodi oporbeno kolo u saborskom Povjerenstvu, stvar je kanalizirana prema Tuđmanu sa starom neostrašćenom postkomunističkom mržnjom.

Privatizacija u Hrvatskoj jest u dobroj mjeri drugo ime za pljačku, o tome nema puno dvojbe,ali cijelu stvar je započeo SKH 1988. i 1989. Kad je Tuđman doveo bana Jelačića na zagrebački centralni trg, Zagrebačka banka je već bila privatizirana po Markovićevom modelu. A njeni krediti su bili nosiva greda kapitalnih privatizacija u Hrvatskoj! Plan da komunistički direktori preuzmu u privatizaciji sve najvažnije tvrtke zacrtan je pa čak i dijelom ostvaren, prije dolaska Tuđmana i HDZ-a na vlast i to je povijesna istina, koja s jedne strane optužuje SDP, ali i povezuje SDP i HDZ. To je Mostova himna koju oni nisu znali u Povjerenstvu ispjevati do kraja. A druge ovakve prilike na ovu temu teško da će imati.

Povijesna je istina da je SKH osmislio ovakvu privatizaciju, a HDZ ju je baš takvu nastavio. Dok su istinski hrvatski nacionalisti trunuli u zatvoru, Ivica Todorić je postajao jugoslavenski kralj cvijeća! Bez znanja partije, Udbe i cijelog tog jugoslavenskog sustava? Koji bi istinski hrvatski nacionalist, koji nije bio navezan na državu, vlast i tadašnje vladajuće službe, uopće dobio mogućnost da se onako razvija kako se Todorić razvijao osamdesetih godina prošlog stoljeća? Ni riječi o tome nismo čuli pred Povjerenstvom.

Sve to je čudno jer upravo je Most želio pokazati da su SDP i HDZ u nizu stvari jedno te isto, ali nam to nisu prikazali premda jedva da ima bolje ilustracije za tu tvrdnju od privatizacije. Onaj model koji je izmislio Ante Marković i SKH zapravo je samo kozmetički preradio HDZ istrgnuvši iz njihovih ruke popis političkih podobnih tehnomenadžera za ukupnu privatizaciju. Samo su prije toga zbog pravila igre zatražili da svi ti likovi uđu u HDZ. Saborsko povjerenstvo nije naciji taj detalj učinilo prezentnim,a to je bila zadnja povijesna prilika. Povjerenstvo nije uspjelo utvrditi niti kako su nastali popisi za tehnomenadžerske kredite, što je fatalan propust jer ta dijalektika sve otkriva. Ništa bolje i ništa više ne otkriva dupli pas Udbinih kadrova u obje velike stranke od tog popisa tzv. tehnomenadžera. I činjenice da na dozvoljenom popisu budućih bogataša jedva da ima nekoga tko nije bio podoban u komunizmu. Postavlja se pitanje koji je dakle bio hrvatski, državni, nacionalni interes da Todorić kupi Ledo, Jamnicu i Konzum, umjesto da te firme kupe primjerice naši iseljenici za svježi, zdravi i pravi novac? A ne za izmišljene tehnomenadžerske kredite koji su se u konačnici isplaćivali iz dobiti ili imovine poklonjenih tvrtki?

Odgovore na ta pitanja u prvom redu su Mostovci morali iščupati iz usta Franje Gregurića i Borislava Škegre, no ništa na tu temu nismo čuli. A tek istina o onom duplom pasu- krediti državnih banaka, plus suspektno privatizirana Zagrebačka banka još u vremenu Ante Markovića, te politička dopuštenja tih privatizacija koja su kao na pokretnoj traci za odabrane izlazila iz tadašnjeg Fonda za privatizaciju? Niti o tome ni slova nismo čuli. I kad promašite tri sigurna gola osuđeni ste na poraz.

I zato sada stiže nestrpljivi Bačić i podsjeća da se bliži dan kad će DORH pokrenuti istragu što će biti kraj rada ovog povjerenstva. Kakav šah-mat neznalicama iz oporbe koje propuštaju povijesnu šansu, jer nikada više privatizacija neće ovako biti na radaru opće javnosti kao sada, kad se kralj te iste privatizacije skrasio na najboljim londonskim adresama, a država zbraja minuse.

Minusi nisu samo penali koje ćemo pouzdano platiti na međunarodnim arbitražama. Minusi su i sve one milijarde poticaja koje smo dali: Todoriću, Kutli, Dukatu i tko zna kome sve ne. Kad je Luka Raić prodao Dukat mi nismo imali čak niti poreza na tu transakciju, tako da Francuzi nisu platili kune poreza. A dali smo mu milijune kune poticaja! Pa nije Ivica Todorić oduvijek bio ekspert za mineralnu vodu, sladolede i najveći trgovački lanac u zemlji, nego je gola politika po logici stvari morala dati zeleno svijetlo baš njemu kao i ranije Miroslavu Kutli za njegovih 175 tvrtki. Ništa od toga Orsat Miljanić, ni Goran Maras nisu uspjeli približiti, a kamoli osvijetliti naciji. Dvojim koliko je važno tko je sve Željka Rohatinskog htio politički aktivirati, ali je kapitalno važno pitanje kako je i zašto HNB godinama mirno pratio nestanak hrvatske monetarne suverenosti i prepuštanje svog posla interesima stranih banaka. Kome je pogodovao nasilno čuvan tečaj kune u njegovo doba, ako ne uvoznicima?

Što je kapitalno najvećim uvoznicima, uključujući i uvoznike hrane, kao što je bio Todorić, bitno ako ne u prvom redu stabilan tečaj? Samo uz pouzdano stabilan tečaj se Hrvatska mogla pretvoriti u uvozni Eldorado i tu je trebalo Rohatinskog pritisnuti uz zid. Ali, nitko u tom Povjerenstvu osim Lovrinovića nije dorastao za tako velike utakmice.

I kao što nisu bili u stanju raskrinkati čak ni na ovom kapitalnom primjeru velelopovluka kako su zapravo izgledali putevi hrvatske privatizacije, jednako tako na drugim političkim bojištima oporba pokazuje potpunu nemoć u srazu s Andrejom Plenkovićem. Potpuno umrtvivši oporbu, o čemu nakon Šeksovog hvalisanja da je baš on nagovorio Vrdoljaka da uđe u koaliciju, svjedoči i neviđeni Beljakov fijasko kada su neposredno uoči glasovanja o povjerenju Vladi HSS-ovci napustili sabornicu. Radi se o istom čelniku HSS-a koji je na početku ove balade sam priznao da je nakon razgovora sa Šeksom odlučio dati svoj glas za novu Vladu.

Sjećate se one čuvene fraze političkog protuprirodnog bluda kako HSS podržava formiranje Vlade, ali da istodobno ostaje čvrsta oporba?! I zapravo je posve logično da na takvim temeljima godinu dana kasnije, u važnom trenutku glasovanja o povjerenju Vladu baš njegovi ljudi napuste sabornicu. Opća trivijalizacija političke scene ovdje je dovedena do usijanja u trenutku kad nam je Beljak kao razlog zbog čega HSS-ovci nisu glasovali o povjerenju Vladi rekao da su njegovi ljudi bili umorni, pa da je već bilo prekasno, pa da je drugi dan bilo Martinje... Dno dna!

S takvom oporbom Plenković ne samo da može mirno spavati, nego si ujutro mora dvije budilice navijati da se ima razloga probuditi! Stoga Plenkovićeva drčnost i arogancija, te neviđena samouvjerenost ne izlazi samo iz karaktera ili kao rezultat sjajnog obrazovanja nego i iz procjene s kim ima posla. Bernardić je nepopravljivo neuvjerljiv i premda je u unutarnjim svađama u SDP-u moralna dimenzija u tim raspravama na njegovom strani, jer ga ruše deset puta lošiji i kompromitiraniji od njega, on nema osobite šanse. Ovakav SDP, Plenkoviću ne može ni na koji način nauditi. Zašto? Između ostaloga stoga što je Plenković do te razine otišao u lijevo da predstavlja vrlo prihvatljivo rješenje za onaj nacionalno svjesni dio ljevice kojem je Plenkovićeva mjera hrvatstva "onako taman“. On svojom politikom potpuno umrtvljuje SDP, jer mu otima barem trećinu biračkog tijela s kojim je SDP krenuo primjerice devedesetih.

Notorna Vesna Pusić koja je u karijeri prikupila toliko poraza od izbora za gradonačelnicu do izbora za predsjednika države, te nikada Vlade ne bi vidjela da nije bilo široke ruke Zorana Milanovića, raspada se od neutemeljene samouvjerenosti do te razine da uistinu misli da bi GLAS mogao biti motor nove oporbe. Kakva patologija! Ta manijakalna odlučnost, kako njezina, tako i odlučnost Anke Mrak-Taritaš, kojoj bi karijera već bila gotova da ima medija koji bi u svaku hrvatsku kuću donijeli punu informacije o cjeniku njene obnove Gunje, misle da su Hrvati zatočeni ili oteti pa da ih samo treba osloboditi iz uza i da će svi odmah glasovati za njih! Kakva samoljubivost! Pa kako GLAS s umirovljenicima i IDS-om misli bilo što parlamentarno ozbiljno organizirati u ovoj zemlji? U njihovim planovima nema ni SDP-a ni Mosta!

Koliko čovjek mora biti nerealan i uvjeren u vlastito mesijanstvo da mu tako nešto padne na pamet? Jedina realna snaga koja ima prosperiteta, ali trenutno nema snage za veliki obrat su Most i Neovisni za Hrvatsku. Ako vekerica ujutro zvoni na uzbunu premijeru, to je samo zbog te dvije opcije. No, Most je deficitaran kadrovima za velike obrate, tako da Grmoja djeluje kao centarfor koji čeka dobru loptu da zabije gol, ali takvih lopti nema previše. Most će za velike igre morati nabaviti par velikih igrača i onda će u premijer ligi moći igrati vodeće role. Zlatko Hasanbegović i u zadnje vrijeme posve neprimjetna Bruna Esih, osigurali su si mjesto u modernoj povjesnici hrvatske nacionalne političke misli jer nema dvojbe da bez njihova angažmana(premda ne samo njihova, marljiva Maja Runje i njeni suradnici su desetak godina uporno radili na tome!) Titov trg ne bi nestao iz centra Zagreba. U tom naletu i tom zaletu napravili su čudo u Zagrebu i da je bilo više mudrosti kod Mosta, da su išli zajedno na zagrebačku listu s Brunom i Zlatkom, danas bi Neovisni za Hrvatsku bili vodeća stranka u zagrebačkom parlamentu. Most je u Zagrebu dobio 4,9 posto! No,bilo je to doba pokazivanja mišića pa Most i Hasanbegović nisu išli na istoj listi, a o razlozima za tu katastrofalnu matematiku bi nam misteriozni Ivica Relković mogao reći koju riječ više. Svakako, ta je šansa otišla u nepovrat. Dakle, Hasanbegović i Bruna Esih su definitivno napravili veliki pomak i što je najvažnije, vratili su nadu ovoj naciji, ali ako se ne odmaknu od Ive Lole Ribara, ostat će na ovoj razini.

U Hrvatskoj je nažalost sve politika i sve je ideologija i u tom smislu njihova nastojanja valja pozdraviti, jer ispravljaju krive Drine hrvatske povijesti i hrvatske politike, ali to neće biti dovoljno za velike derbije. U Saboru ne postoje, niti o jednom zakonskom rješenju od njih ne čujete niti slova, o bilo kojoj temi ako se ultimativno ne tiče Drugog svjetskog rata ne postoje.

To ih vodi na marginu gdje ih čekaju brojne hrvatske političke veličine koje nisu znale spojiti prošlost sa sadašnjošću. Za ukupnu dobitnu kombinaciju potrebno je i jedno i drugo, a što više vrijeme prolazi to oni na ovaj način ostaju sve više ukotvljeni samo i jedino u prošlost. Prošlost jest prepuna laži, ona traži takvu energiju i takve borce, ali samo i jedino opsesivno inzistiranje samo na prošlosti definitivno vodi na marginu. A Hasanbegović i Bruna Esih ovoj naciji nakon povijesne pobjede skidanja Titovog trga te potrebne i važne borbe oko drugih komunističkih ostavština, trebaju i u realnom vremenu i drugim realnim životnim problemima.

Sve su to argumenti moćnom Plenkoviću da cijelu tu oporbu gleda s visoka, svjestan, doduše uz neviđenu ispomoć medija, ali ipak svjestan svoje ukupne dominacije, premda on za trijumfalizam po realnim učincima nema puno razloga. Naime, 76 posto stanovnika ove zemlje po relevantnim anketama, a na ankete se uporno poziva baš Plenković, drži da zemlja ide u krivom smjeru! U prijevodu, nije Plenković toliko dobar, koliko je oporba jalova! Zato se nakon što je pregazio, difamirao i izbušio protivničke oporbene redove do kraja, sve cijevi njegove političke vojske okreću prema jedinoj preostaloj točci otpora,rekao bih i zdravog razuma. Kolindi Grabar-Kitarović.

Ona nije profesionalno uronjena u povijest iz koje se ne zna maknuti, ali je izbacila Titovu bistu hrabro i odgovorno. Ona nema osvetnički poriv kao Most, ali nije ništa manje žestoka u kritici od Grmoje. Osim toga, ona niti pokreće svoje medije niti pokreće svoju stranku, kao nekada Josipović u borbi protiv Milanovića, već ostaje lojalna i svojoj stranci i političkom miljeu iz kojeg je došla. Ali, jednostavno ne može šutjeti, jer vidi da idemo u provaliju.

I zato što ne može zamisliti da se o njemu čuje kritika, i zato što se ne zna nositi s kritikom i zato što u tom kontekstu Plenković koketira s totalitarnom sviješću, gdje kritika može biti samo manekenska, uistinu se sad sve cijevi okreću prema Pantovčaku. Pri tom, kako vidimo nije uopće važno što zapravo Predsjednica govori. Mediji su sve njene izjave glede požara u Splitu izmanipulirali, jer Predsjednica nije rekla ništa drugo osim što je pitala zbog čega vojska ranije nije poslana na teren. U vatru koja prijeti da proguta drugi najveći grad u zemlji! Sjećate se histerije koja se tada podigla? No, kasnije će se kod svih drugih požara vidjeti da se Predsjednicu u konačnici poslušalo, jer je ubuduće redovito vojska slana u prvim redovima kod svih ozbiljnijih, da ne velim "zanimljivijih" požara!

Predsjednica je "zabila nož u leđa Vladi kritikom demografske politike" glasi sljedeća fetva izdana u Banskim Dvorima na temu Kolinde Grabar-Kitarović.

No, i to je krivo. Predsjednica golim okom vidi kada god posjeti Slavoniju da taj kraj doslovno nestaje. Nestaje! Između pedeset i stotinu tisuća ljudi je otišlo iz Hrvatske u godinu dana. Pa kakvu vjerodostojnost ima HDZ-ova, nota bene Jandrokovićeva kritika, Milanovićeve politike na istu tu temu, ako se iseljavanje nastavlja i pod ovom vlašću? Što se radi da se ti ljudi zadrže? Što se radi da se iseljavanje zaustavi? Uvode se dječji doplatci! Pa to je čisti nadrealizam! Zbog čega se ne mijenjaju upravo neprijateljski zakoni prema hrvatskom iseljeništvu kojima bi se neke od njih potaknulo da se vrate? Zbog čega im se oporezuje mirovina? Zbog čega nemaju baš nikakvih povlastica niti kod dovoženja vlastitih stvari iz inozemstva ako se žele nastaniti? Zbog čega im se ne nudi državna zemlja u zakup za bagatelu na deset ili dvadeset godina? Zbog čega se ne osmisle brojne porezne olakšice kod njihova povratka, olakšice koje neće ugroziti proračun jer na toj stavci ionako nema nekih prihoda? U prijevodu, zbog čega smo i dalje neprijateljski nastrojeni prema vlastitom narodu kojeg je muka natjerala van? To je ono što muči Kolindu Grabar-Kitarović, jer kad god odlazi na susret s iseljenicima vidi istu sjajnu emociju, čuje iste prigovore i kad sve zbroji, jasno razabire da je ključ današnjeg problema ove teme u Banskim Dvorima koji uporno ne vuku kapitalne poteze. I nije izdržala više o tome šutjeti. Uporno misleći da ju se ne čuje, jer je cijela situacija krajnje razvidna ona traži akciju: imamo ljude koji bi se vratili i imamo zakone koji su prema iseljenicima de facto neprijateljski i Kolinda Grabar-Kitarović o tome nakon tri godine više nije željela šutjeti.Za kaznu, sve se medijske cijevi okreću prema Pantovčaku.

Shvativši da je u potpunom okruženju Kolinda zadnjih dana smiruje loptu, svjesna svoje ukupne povijesne uloge. Ona je svjesna da u toj utakmici postoji i drugo poluvrijeme, i produžeci, moguće i penali. U toj utakmici, baš u ovoj povijesnoj utakmici odlučivat će se o epohalnim pitanjima hrvatske budućnosti. Streljivo, dakle, valja čuvati za ključnu bitku: Hrvatska kao dio Europske unije po Merkeličinom Bruxelleskom modelu koji nas uporno vidi kao dio zapadnog Balkana ili Hrvatska usidrena u svojoj povijesnoj postojbini srednje Europe? To je finale političke borbe Pantovčaka i Banskih Dvora, koje će se igrati vrlo brzo.