Građanska pristojnost ili verbalno nasilje

Od kandidata za obavljanje javnih službi valja očekivati da budu sposobni potisnuti emocije i posve isključiti bilo kakav oblik agresije, i prema političkim konkurentima, a prije svega prema građanima.

Okvir demokratske politike definiran je ograničenjima. Demokratska je samo ona vlast koja je ograničena, koja ne primjenjuje prijeka sredstva, koja ne podliježe emocijama i koja se ne povodi niskim nagonima, nego odluke donosi racionalno, u korist javnog dobra.

Pristojnost je temelj toga okvira ograničenja. Naime, demokratska vlast zasniva se na reprezentaciji, na posredovanju, upravo zato da bi se izbjeglo nasilništvo u ime pojedinačnih interesa.

Politika je proces u kome se posebni interesi poopćavaju i tim se poopćavanjem stvaraju pretpostavke za racionalno odlučivanje. Nitko ne može racionalno odlučivati uronjen u svoj sebični interes, ali kad se interesi poopće, moguće je racionalno raspravljati o odabiru one javne politike koja će u najboljoj mjeri zadovoljiti interese dionika u nekom procesu i koja će dugoročno svima osigurati najveće dobiti.

Rasprava o političkim alternativama može biti žustra, ponekad i isključujuća, jer će se, na primjer, konzervativci i socijalisti u nekoj raspravi pokušati međusobno difamirati, ali i takve žustra rasprave moraju se voditi unutar temeljnih okvira koji jamče sigurnost svih građana i ostvarivanje načela vladavine prava i jednakosti pred zakonom.

Politika jest elitna djelatnost. Za sudjelovanje u racionalnom političkom životu potrebno je da ljudi, koji sudjeluju u procesu donošenja odluka i koji predstavljaju interese građana u zakonodavnim tijelima, a pogotovo oni koji djeluju unutar izvršne vlasti kao aktualna politička većina, imaju specifična znanja i sposobnosti, ali i odliku da se prilikom donošenja javnih odluka mogu izdignuti iznad svojih pojedinačnih interesa.

Političko se djelovanje uči, a jedan od ključnih poslova političkih stranaka odabir je i promocija ljudi talentiranih za obavljanje javnih poslova. Političko djelovanje u demokratskim društvima je karijera, ali ne u tom smislu da ljudi zbog političkog djelovanja ostvaruju neka beriva, a da ona rastu paralelno s njihovim senioritetom u predstavničkom ili izvršnom tijelu, ili napredovanjem u hijerarhiji političkih institucija.

Riječ je o tome da se u politici može djelovati „pro bono“, da se u demokratskim društvima velik dio javnih poslova tako i obavlja, ali da djelovanje u javnoj sferi iziskuje „cijeloživotno učenje“ i stjecanje dodatnih znanja, a tako shvaćen politički poziv trebao bi biti preduvjetom za promociju, od najnižih prema najvišim političkim tijelima.

Stranke pritom imaju izrazito važnu ulogu, jer svaka dobro organizirana demokratska stranka mora imati kompetentni odio koji se bavi „ljudskim potencijalima“ i koji definira preduvjete što ih pojedinac mora ispuniti da bi mogao računati na kandidaturu za pojedini položaj u javnoj vlasti.

U predizbornoj kampanji od političara se očekuju pristojnost i sposobnost kontrole vlastita temperamenta i emocija, budući da se on natječe da bi stekao položaj s posebnim ovlastima, dakle, položaj s kojeg može utjecati na svakodnevni život građana.

Agresivnost, što ju zamjećujemo u nekih aktera u političkom procesu, za demokratsku javnost mora biti zvono na uzbunu. Ta agresivnost uvijek upozorava na to da akter koji iskazuje agresiju ne vlada svojim emocijama i nije sposoban djelovati u političkoj areni, koja se zasniva na načelu međusobnog ograničavanja vlasti.

Agresija je uvijek način kojim se nastoji postići da temeljna pravila, koja moraju vrijediti za sve u društvu, prije svega, načelo vladavine prava i jednakosti svih pred zakonom, ne bi trebalo primjenjivati na takve agresivne aktere.

Jasno je da oni šalju poruku kako se neće dati „obuzdati“ i svesti u sistemski definirane okvire za obavljanje neke funkcije. U kombinaciji s populizmom, dakle, neodgovornošću u odnosu na izneseni predizborni program, ali i konceptom kako su se društvene elite postavile iznad naroda, a da su upravo oni glasnogovornici pravoga narodnog interesa i neprijatelji nenarodnih elita, stvara se opasna zapaljiva smjesa za uspostavljanje posve nekontrolirane vlasti.

Populisti su naročito opasni u vremenima teške društvene krize, odnosno kad počinje blagi oporavak nakon dugotrajnih kriza, tijekom kojih je znatan broj ljudi doživio socijalnu deklasifikaciju, dramatično pogoršanje stila života i nazadovanje u društvenoj hijerarhiji. U takvim se uvjetima često rađaju rezignacija, ali i ozbiljan politički strah. Populisti su privlačni jer nude jednostavna rješenja, čak i onda kad je svima jasno da ona ne mogu biti efikasna, i zato što stalno nastoje pokazati kako se oni nikoga ne boje. Ne boje se prometne policije, jer za njih ne vrijede ista prometna pravila kao za ostale, a ne boje se niti političkih elita koje hrabro ismijavaju i vrijeđaju.

Prije osam godina gubitnička kampanja Ranka Ostojića u Splitu pokazala je kako se ne smije suprotstavljati populizmu – političar koji predstavlja demokratski dio političke arene ne smije svoj diskurs spustiti na razinu populističkog, jer tu igru ionako gubi, a dugoročno kontaminira demokratsku političku arenu.

Andro Krstulović Opara promišljeno je svoju gradonačelničku kampanju temeljio na fineci, kakva obilježava pripadnike organske elite, gradskih koljenovića. Spuštanje na diskurs balkanskog deseterca eliminiralo bi ga iz igre, kao i odgovaranje na vulgarizme i uvrede što dolaze od strane konkurenta.

Krstulović je saborski zastupnik, povjesničar umjetnosti i dio gradske elite u Splitu. Njegovi krugovi ne preklapaju se s Kerumovima, a Kerumova agresija prema njemu može ostati samo verbalna. Ugroženost kandidata za gradonačelnika nije glavni problem Kerumova ispada zasnovanog na uvredama, koje se u pristojnom društvu ne prepričavaju, i prijetnjama boksačkim udarcima. Problem je da bi taj kroše iz Kerumove prijetnje mogao pogoditi nekog drugog „majmuna glupog“, nekog nezaštićenog građanina Splita. Zato se onome tko prijeti brahjialnom silom ne smije povjeriti nikakvu dužnost koja sa sobom nosi posebna prava i ovlasti.

Nakon Kerumova ispada rasprava se u medijima svela na to hoće li mu on štetiti ili koristiti u osvajanju izvršne vlasti u Splitu, a čuli smo i to kako je taj ispad, koji nikoga nije doista iznenadio, sablaznio samo malograđane, ali je niže i više socijalne slojeve ostavio indiferentnima.

Hrvatska, kad bira individualne nositelje izvršnih poslova, rabi francuski dvokružni većinski sustav. Bilo bi dobro da osim izbornoga sustava od Francuza posudimo i ponešto iz njihove nacionalne političke kulture. Naime, kad se u Francuskoj u drugom krugu pojave kandidat, koji pripada ustavnom luku, koji dolazi iz demokratskog miljea, i kandidat, koji ne pripada takvu miljeu, a pogotovo kad on otvoreno zagovara nesnošljivost, diskriminaciju i nasilje, cijela se demokratska arena okuplja oko jedinoga demokratskog kandidata, često čineći to „stisnuta nosa“.

U društvu s razvijenom političkom kulturom dvokružni većinski sustav omogućuje efikasno potiskivanje populista, radikala, protudemokrata. Ne dogodi li se takvo demokratsko okupljanje ove nedjelje u Splitu, znat ćemo da u nacionalnoj političkoj kulturi imamo vrlo ozbiljan i opasan deficit.