Grabar-Kitarović nije zaslužila divljačke napade, Škoru prate dva paradoksa, a Milanović počinje i završava s lex Perkovićem

Na dva smo tjedna do predsjedničkih izbora, a da zapravo zbog ove nametnute antikampanje, zbog potpune trivijalizacije kampanje, nismo do sada čuli tri suvisle o bilo kojem segmentu budućeg političkog programa. Savršeno plasiranu medijsku pitalicu što biste najprije napravili da dođete na Pantovčak, Miroslav Škoro je iskoristio da bi rekao "dao bih vode psiću"?! Pervanovski dovitljivo, Željko Pervan je jedan od najduhovitijih ljudi u zemlji, te se nadovezao na sličnu rečenicu Kolinde Grabar-Kitarović, ali ona je u svom mandatu svijet obišla pet puta, istaknula "Jadran-Baltik" kao prvi hrvatski vanjskopolitički strateški plan nakon Tuđmana i ona si do neke mjere ovu ležernost može dopustiti. Ali, ako Hrvatska treba novog državnika, ako je Kolinda na tom putu pokleknula, zgriješila, kako tvrde pretendenti i njeni protukandidati, onda valjda nacija očekuje gard, stav, plan i program novog državnika, a ne batlera koji između šišanja dva grma u vrtu Pantovčaka hrani psića! Običan svijet voli doskočice i krnje rečenice, ali ta razina diskvalificira već na prvoj višoj stepenici.

Biste li primili Vučića u posjet? Biste li uveli vizni režim za srbijanske dužnosnike dok nam ne otkriju barem grobnice naših ubijenih? Što biste poduzeli da vratimo otete vukovarske ade? Kako, kojim putem, kojim potezima vratiti jednakopravnost Hrvata u BIH? Konkretno molim? Jadran-Baltik, da ili ne? Hrvatska vojska, hrvatski obavještajni sustav, što mijenjati, što zadržati, kako mijenjati? Treba li diplomatska škola i dalje počivati na Budimiru Lončaru i njegovim izabranicima? Mislim da su konkretni odgovori na ova i slična pitanja važnija naciji od zdjelice vode koja će se gurnuti pred simpatičnog psića. Ali, tih pitanja nema. Zato jer onda nema trivijalne kampanje.

Trivijalizacija kampanje i svođenje kampanje na dosjetke, pjesme i pošalice primarno odgovara Miroslavu Škori jer je tu najjači, silno paše Zoranu Milanoviću jer u svakom ozbiljnom razgovoru najduže nakon dva pitanja evo nas na lex Perkoviću. U ozbiljnom razgovoru o ozbiljnim temama dakako da bi i Kolinda morala položiti račune, naročito glede suspektnog Vučićevog posjeta, ali bi bilo prilike da ona objasni svoje brojne turneje, vrlo važne razgovore s brojnim državnicima kao i punu priču o "Jadran-Baltiku". Što donosi, do kuda se otišlo, što nam je činiti? S obzirom na to da je prihvatila nametnutu trivijalizaciju kampanje, spetljala se i pala na priči o Bandićevom rođendanu, a onda osobito u "nošenju kolača u Remetinec". Umjesto da je nakon "rođendana" smjesta pobjegla s te teme, ona je otišla pet koraka dalje.

Svaki razgovor o Milanoviću počinje i završava s lex Perkovićem

Da nije bio premijer, Zoran Milanović bi nam mogao prodavati svoje više manje šarmantne trikove. Ovako, svaki razgovor o njegovim ranim radovima počinje i završava na lex Perković, dakle specijalnom zakonu kojim je htio zaštititi bivše šefove zloglasnih komunističkih tajnih službi da ne budu procesuirani. U tom poslu je lavovski dio posla obavila njegova desna ruka i u ovoj kampanji, Orsat Miljenić. Za svakog domoljuba od desnog centra nadalje već je ovaj detalj dovoljan, da se digne od stola, pokupi kaput i napusti prostoriju gdje Milanović objašnjava da bi bilo idealno da on bude predsjednik države Hrvatske! Za one koji tu još dvoje, valja podsjetiti da je Milanovićeva Vlada u cik zore s policijom pod punom policijskom opremom nasilno zabijala ćirilične ploče u Vukovaru i da je u tom nasilju jedan Vukovarac ,moglo bi se reći, praktički ubijen.

Oni pak koji okreću glavu od politike i ufaju se samo u ekonomiju, takve čeka statistika koja govori da je Milanovićeva Vlada zadužila zemlju za više od 70 milijardi kuna. Kome niti ova tri podatka ništa ne govore pa i dalje oštri olovku da za dva tjedna zaokruži Zorana Milanovića, taj vrlo vjerojatno pedantno plaća članarinu u kulturnom društvu "Josip Broz Tito". Takvih nažalost nema premalo, ali ih na svu sreću nema dovoljno, tako da Milanović sam po sebi ne bi imao baš nikakve šanse za Pantovčak kad ne bi bilo građanskog rata na desnici. Ovako sva Milanovićeva snaga počiva na "bratoubilačkom ratu" koji doslovno bjesni na desnici. Danas u zemlji nema ni približno sličnog animoziteta kao što je neprijateljstvo između Škorinih i Kolindinih pristalica i to je dugoročno najtragičnija činjenica i klopka u koju je desnica upala. Jer, umjesto da gledamo, čitamo i raspravljamo o Zoranu Milanoviću koji je praktički s pretežitim brojem glasova ljevice, favorit za ulazak u drugi krug, mediji se iscrpljuju u pravom cipelarenju Kolinde Grabar-Kitarović.

Zanimljivo da je i Škoro pošteđen medijskih napada, osim onog neofašističkog prebrojavanja krvnih zrnaca njegove žene. Mržnja koja se stvara prema Kolindi s desne strane je nevjerojatno opasna, jer ako Škoro ne uđe u drugi krug, tko zna koliko Hrvata na valovima te mržnje neće izaći u drugi krug izbora i to je čisti penal za Milanovića. Sve ozbiljne Milanovićeve nade počivaju na ratu Kolinde i Škore, te mržnji koju dio medija posve otvoreno kreira i upravo bjesomučno provodi prema Kolindi Grabar-Kitarović. Ta je žena griješila, o tome nema dvojbe, ali ovakve divljačke napade nije zaslužila. No, bez tog procesa, bez te mržnje, Milanović objektivno nema šansi, ali s ovom mržnjom koja je uzgojena na desnici i po kojoj zapravo desnica pomaže ovom scenariju, usudio bih se reći da njegova pobjeda nije nemoguća. Samo zbog ove patologije! No, kad se sve završi, jednom ćemo podvući crtu i vidjeti zbog čega unatoč ovoj jednostavnoj matematici niti dva tjedna prije izbora ne jenjava ova strategija.

Škoro je počeo ozbiljno, ali...

Miroslav Škoro. Osobno mi je teško pisati protiv Škore jer ga osobno poznam i u njegovo domoljublje sam se višekratno uvjerio. Ali, jedno je biti domoljub, a drugo predsjednik Republike. Kako sam se za cijelo vrijeme svog novinarskog staža redovito hvatao tema od kojih su drugi bježali, pa sam kritizirao kad su drugi šutjeli i pisao o onome što su svi vidjeli, ali nije bilo oportuno o tome govoriti, te tako skupio 13 otkaza, nema smisla da u drugom dijelu drugog poluvremena mijenjam klub i dres. Dakle, što se sada vidi, a da se o tome šuti?

Škori treba najprije čestitati što se poduhvatio posla od kojeg se bježi, a to je bavljenje politikom iz perspektive uspješnog poduzetnika. Koji su tu motivi bili presudni, o kakvoj se matematici radi, to ćemo valjda jednom čitati u nečijim memoarima. Škoro je počeo ozbiljno, s ozbiljnim ustavnim raspravama oko predsjedničkih ovlasti, no došao je na teren koji ne poznaje najbolje i rekao bih da se na vrijeme decentno iz te teme povukao. Naime, da bi izmijenili predsjedničke ovlasti morate imati dvotrećinsku podršku u parlamentu, a to je danas nemoguća misija. Stoga je svaka veća rasprava na tu temu deplasirana i okreće se proti vas. Jer vas se napada da ste pritajeni diktator koji treba ovlasti da bi više manje totalitarno vladao. Sve drugo što smo od njega čuli bila je tamburica, vinograd i par Pervanovih viceva.

Zgodno, simpatično, ali zapravo trivijalno. Zgodno kao neki štiklec, rekli bi Zagrepčani, ali premalo za veliku igru. Čim bi se našao na terenu ozbiljnih političkih tema, Škoro bi se gubio. U intervjuu na RTL-u na dva decidirana pitanja o tome hoće li ako pobijedi vratiti Titovu bistu na Pantovčak, Škoro nije jasno odgovorio. Tek će koji tjedan kasnije, kad je njegov tim vidio da je deplasirano da predstavlja desnicu, a da ne zna što će s Titovom bistom, o tome progovorio. Dva paradoksa prate Miroslava Škoru kao predsjedničkog kandidata koji primarno okuplja desnicu. Prvi je upravo sarkastična činjenica da je nekako u isto vrijeme kad je Hasanbegović potpisivao potporu za njega, Škoro izjavio kako Dan antifašističke borbe treba ostati u državnom kalendaru! Čovjek koji ne zna što će s Titovom bistom, koji bi ostavio Dan antifašističke borbe, koji tvrdi da je Titova borba do 1945. bila OK, teško da može biti autentični predstavnik hrvatske desnice. Ali u ovom nametnutom medijskom ludilu pod egidom "sad ili nikad" ljudi ne žele uopće o ovome razmišljati!

Pošteni Tomislav Jelić će reći ovih dana na pitanje o Škorinom političkom programu da njemu programa i ne treba, jer da su njegove pjesme njegov program, posebno apostrofiravši "Matu".

Ali, bojim se da "Mata" nikad ne bi rekao 2019. godine da treba slaviti Dan antifašizma niti bi dvojio oko Titove biste na Pantovčaku!

Nema "Mate" koji misli da je Titova borba do 1945. bila OK, jer je Titova borba u konačnici bila borba za Jugoslaviju! Ne za hrvatsku državu! Nikakva hrvatska država nije dio Titove borbe do 1945. Kako onda autentičnom predstavniku desnice koji će "sad ili nikad" promijeniti sve, Titova borba do 1945. može biti OK?

Vidjevši da je tu ne samo na skliskom terenu, nego i da samo s glasovima desnice ne može pobijediti, Škoro i njegov tim su odlučili krenuti prema centru i to preko Mosta. U zadnji vrijeme tik uz Škoru nalaze se gotovo isključivo Mostovi predstavnici, njegova retorika je posve prilagođena Mostu i on sam se hvali baš tom suradnjom. Škoro je političko-ideološki zapravo Mostovac. I to je legitimno, to je razumljiva platforma, o mnogim sam Mostovim inicijativama pisao pohvalno, ali ta je strategija za Škoru pogrešna.

Naime, Miroslav Škoro može postati predsjednik države samo pod uvjetom da većina ili dobar dio glasača HDZ-a prijeđe na njegovu stranu. U tom kontekstu njegova zadnja izjava da ako Kolinda izgubi, treba pasti Vlada, tipična je Mostova logika.

Problem je Miroslava Škore koji je tu kolateralna žrtva, što prosječan HDZ-ovac na terenu, Most tretira kao ultimativnog neprijatelja koji je srušio već jednu HDZ-ovu Vladu.

A sad po otvorenim Škorinim riječima, najavama i prijedlozima, hoće srušiti još jednu HDZ-ovu Vladu!

Da glasam za Škoru koji je produžena ruka Mostu i da tako potaknem pad vlastite Vlade, pitaju se HDZ-ovci na terenu? Još jednom??? Ni mrtav! Evo, to vidim kao grešku u koracima hrabrog Škorinog političkog izleta koji neće biti samo izlet.

Jer, ako je Škoro predstavnik autentične desnice, ako je "Mata" drugo ime za njegov program, onda je logično da je uz njega svakodnevno jedan Zlatko Hasanbegović! A ako se ovako nastavi još će i Ines Strenja Linić biti desna ruka Škori! "Mata" i Ines Strenja Linić?! "Sad ili nikad"? Nije li malo neuvjerljivo? I kada je odgovorno o tome govoriti: sada ili za godinu dana?

Škoru s pristojnim rezultatom čeka nova zadaća

Ja znam i razumijem da Hrvatska vapi za promjenama, razumijem tu frustraciju koja dolazi iz iznevjerenih očekivanja, ali ne bi li prije konačne odluke morali naći toliko mira, vremena i odgovornosti,da se racionalni argumenti prosiju kroz sito prije negoli se zaokruži za koga glasovati?

Uđe li u drugi krug, Miroslav Škoro bit će hrvatski predsjednik, o tome nema sumnje, tim prije jer će snishodljivi Kolindini birači razumjeti da mu moraju dati glas, jer nas u protivnom s "ludim" Milanovićem koji će nas opet zadužiti za deset milijardi eura, poslati specijalce da u Vukovaru lijepe ćirilične ploče i svađati s Njemačkom, čekaju dramatični dani. Čak i ako tako ne bude, Škoru već s pristojnim rezultatom iz prvog kruga čega već dogovoreni posao: vođenja i predstavljanja odnosno ujedinjenja desnice! Taj posao po mom mišljenju može dobro odraditi jer je Škoro dovoljno, mudar, lukav i pametan da stane na vrh te platforme i uvjeri HDZ da je to jedina dobitna formula da desnica i desni centar mirno vladaju bez neprincipijelnih koalicija kao što je ova s HNS-pom gdje je Divjakica u aroganciji otišla tako daleko da uopće nije pregovarala sa štrajkašima koji su stigli iz njezina ministarskog dvorišta!

Napadi kakve nijedan predsjednik nije doživio

Kolinda Grabar Kitarović. Po mom mišljenju krenula je sjajno, donijela je nakon Josipovića, koji je Beogradom bio upravo opsjednut, izvrstan strateški plan "Jadran Baltik", po kojem je trasiran hrvatski izlazak s Balkana u prostor svojevrsne "proširene Austro-Ugarske". Po meni bi "Jadran-Baltik" trebao biti hrvatsko strateško opredjeljenje kad govorimo o smjeru i ciljevima vanjske politike bez obzira tko bio na vlasti. Balkansko blato smo temeljito upoznali, po svemu smo premali i premalo važni da bi bili pri vrhu u Bruxellesu, tom centru centra bogate Europske unije, prema tome i kulturološki i povijesno nama je mjesto tamo gdje smo proveli osam dugih stoljeća. Kolinda nažalost nije uspjela, plan je i dalje na stolu, ali bez ikakve operacionalizacije. Pune tri i pol godine njezin mandat je u tom smislu bio uravnotežen, sve do fatalnog susreta sa srbijanskim predsjednikom Vučićem. Javna je tajna da je na taj susret bila prisiljena pritiskom izvana, jer je Srbija postala simpatija u prvom redu Njemačke, a hrvatski animozitet prema četničkoj Srbiji dobar dio Europe uopće ne dijeli.

I dok je i susret s Vučićem u Zagrebu mogao proći, ta Vučićeva produžena turneja, nastup u Lisinskom, pa posjet Baniji, i sve što je tamo rečeno, a što Kolinda nije kritizirala, uz činjenicu da ju je Vučić prevario obećavši dokumentaciju o poginulima i o vukovarskoj bolnici, sve je to skupa palo na njena leđa kao preteški teret. Nakon toga se posve pogubila i kao nogometni klub koji gubi s 3:0, primila je još tri pogotka! Je li uistinu tu fatalno pogriješila? Nesumnjivo, ali niti je pošteno, niti je objektivno gledati cijeli njezin mandat kroz prizmu ove greške. Kolindine greške, koje su nesumnjive, još uvijek ne pretežu pred pozitivnim relacijama koje je donijela, to se upravo statistički može predočiti.

Ali krenula je hajka, krenuo je stampedo, o meritumu stvari više se uopće ne razgovara, što trivijalnije to bolje i u toj atmosferi kaosa rade samo emocije. I krnje rečenice! I zato se o svim ovim relacijama o kojima govorim danas šuti. Danas je Kolinda Grabar-Kitarović izvrgnuta medijskim napadima kakve nikada niti jedan predsjednik hrvatske države nije doživio. Mesića se kritiziralo biranim riječima, Josipoviću su se gafovi skrivali, Kolindu se pribija na križ. S obzirom na to da se redovito uistinu tresu sami temelji hrvatske države kad ljevica dođe na vlast, volio bih da na desnoj sceni postoji toliko zdrave pameti da u drugom krugu ta desnica jedinstveno glasuje za predstavnika desnice. Bio to Škoro ili Kolinda. Sve drugo ovu zemlju vodi u novi kaos, daljnji ideološki rat i dodatno rastakanje hrvatske države.