Gospodari života i smrti, vratili su ga u hangar: Priča o Krešimiru Kelavi, mučki ubijenom na Ovčari

Osnovnoškolsko obrazovanje završio je u tadašnjoj OŠ Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a potom školu učenika u privredi, tzv. ŠUP, smjer automehaničar. Marljiv i željan znanja, položit će razliku ispita i u Zagrebu u Upravnoj školi, maturirati. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, vojni rok u bivšoj državi odslužit će u mornarici, u Splitu, a po povratku iz JNA u Zagrebu će završiti i Višu tehničku školu za sigurnost na radu, čime će steći zvanje inženjera sigurnosti.

Oni koji su Krešimira Kelavu poznavali u djetinjstvu, spomenut će da je bio vrlo društven i dobar dječak, a susjeda iz mladosti Marija Meden, reći će: "Kao djeca, često smo se igrali u parku u blizini naših kuća, danas je to tzv. Mazda park kod OŠ Antuna Bauera, bivša OŠ Stjepan Supanc. Krešo je bio dobro i veselo dijete i dobar mladić, baš dobar...".

Njegovi prijatelji prisjetit će se kako je volio prirodu, nadasve Dunav te da je ljeta provodio kampirajući na Orlovom otoku na Vučedolu. Sa svojom bi čikljom često odlazio na ribarenje, ali jednako tako, rado bi zaigrao nogomet ili se družio s prijateljima na omiljenom im okupljalištu, kod trafostanice u blizini vukovarskog vodotornja.

Krešimirov stariji brat Krunoslav, s tugom će ispričati: "Moj brat Krešimir bio je od mene mlađi pet i pol godina, ali se uvijek nastojao ubaciti u moje društvo, što je meni tada smetalo. Bio je radoznalo i živahno dijete i od malih nogu, vrlo srčan. Premda je bio i slabiji i manji od mene, pozivao bi me na boks i hrvanje i nije odstupao ni malo. Želio je raditi sve što smo radili i mi, stariji od njega, čak i kada mu to nije polazilo za rukom, ali bio je neustrašiv. Jednom prigodom, bili smo djeca, s mojim sam vršnjacima preskakao jarak pun vode, a on mi se, unatoč tome što sam ga pokušao spriječiti, istrgnuo iz ruku, zaletio, skočio i upao posred jarka. Jedva smo ga izvukli iz vode i blata, a kod kuće sam dobro 'fasovao' od majke jer ga nisam bolje čuvao. S godinama, Krešo je izrastao u visokog, atletski građenog mladića, širokih ramena i jakih ruku, osjetljivog na nepravdu i slabije... Danas bih sve dao da smo imali pred sobom godine u kojima bismo se kao braća družili...".

Godine 1974. Krešimir Kelava oženit će se Jasminkom Jeckov koja će im sljedeće godine roditi kćer Maju, a godine 1976. i drugu kćer, Silvu. Obitelj će ga opisati kao izuzetno nježnog i privrženog supruga i oca, ali i vrlo brižnog sina i brata koji se, nakon što mu se stariji brat Krunoslav odselio iz Vukovara, brinuo o roditeljima i sestri Ani.

Krešimirovo prvo zaposlenje bilo je u Drvno industrijskom kombinatu Stjepan Supanc, gdje je radio kao skladištar, a potom se zaposlio u Općinskom sudu. Nekadašnji Krešimirovi radni kolege, o njemu će reći: "Krešo je u općinskom sudu prvo radio kao dostavljač, potom je preuzeo arhivu, da bi napredovao do položaja, tako se to tada zvalo - šefa kancela. Ono što bi se za njega moglo reći, a ni u jednom trenutku ne bi bilo floskula - Krešimir Kelava bio je ljudina. To je jedina istina o njemu i koga god da upitate, rekli bi isto. Čovjek za primjer, sjajan radni kolega, pošten, pravedan... Legenda... Ponekad bismo se zapitali, ima li taj čovjek uopće mana...".

Svjedoci vremena, potvrdit će kako je Krešimir Kelava aktivni sudionik demokratskih promjena u Hrvatskoj, kao jedan od osnivača HDZ-a, stranke oko koje su se u to vrijeme okupljali oni koji su priželjkivali slobodnu i samostalnu domovinu, a između ostaloga, sudjelovat će i u postrojavanju u Bogdanovcima kada se 10. ožujka 1991. postrojilo oko 2500 nenaoružanih branitelja s područja bivše Općine Vukovar. 

Ispričat će kako je, kada je postalo jasno kako su ratni sukobi neizbježni, odmah dragovoljno pristupio prvim stražama s naoružanjem koje si je sam kupio, a potom se aktivno stavio na raspolaganje obrani grada. Zajedno sa svojim radnim kolegama i suborcima, zaslužan je što je dana 13. rujna 1991. veliki dio sudskog arhiva prevezen u Đakovo i tako sačuvan od uništenja pri ratnim djelovanjima.

O tim saznanjima, Krunoslav Kelava je rekao: "Slobodan Mandić, Zdenko Đapić, Ivo Salomon, moj Krešimir i još neki suborci, među njima i jedan sudac rodom iz Tovarnika, u Đakovo su prenijeli značajan dio arhiva. Iako su tada mogli ostati u Đakovu, svi su se oni vratili u pakao Vukovara, da bi nakon toga bili ili teško ranjeni ili zarobljeni i odvedeni u srpske koncentracijske logore ili poginuli... Ili, poput moga Krešimira, pogubljeni na Ovčari...".

Zdenko Đapić, djelatnik suda, Krešimirov suborac i najbolji prijatelj, potvrdit će tu izjavu: "Krešimir je bio moj najbolji prijatelj i najbolji čovjek kojeg sam poznavao. Nakon što smo kroz kukuruze iznijeli arhiv, vratili smo se u Vukovar. Dana 2. studenoga ‘91. oko 13 sati, nas četvorica, Krešimir, još dva branitelja - sjećam se njihovog lika, ali se ne mogu sjetiti njihovih imena i ja, vraćali smo se s osiguranja zapovjedništva. Između zgrade suda i policije, s unutarnje strane, pala je granata koja nas je sve ranila, neke lakše, neke teže, a Krešimira je veliki geler pogodio u petu, prošao mu je s druge strane".

Braniteljica Irena Đuđar, pripadnica vukovarske vojne policije, ispričat će: "Krešimira sam upoznala još kao dijete, moja je majka radila s njim u sudu. Prije negoli ću sa suborcima krenuti u proboj, vidjela sam ga u bolnici. Ranjenici su ležali na krevetima, nabijeni jedni na druge, on u hodniku u neposrednoj blizini današnje kirurške ambulante. Sjećam se da je djelovao pozitivno, nisam na njegovom licu primjećivala strah. Nisam slutila kako je to posljednji put da sam ga vidjela...".

Zdenko Đapić, nastavlja: "Mislim da je to bilo 18. studenoga, Krešimir mi se došao javiti da ide u proboj. Nažalost, negdje u šumi Adica, naletjeli su na minsko polje, netko je ranjen i vratili su se... Mislim da su se prekasno odlučili, trebali su krenuti prije, žao mi je što nisu... Spasili bi se...".

Nakon sloma obrane Vukovara i ulaska četnika i pripadnika tzv. JNA u vukovarsku ratnu bolnicu u ranim jutarnjim satima 20. studenog 1991. godine, Krešimir Kelava je zajedno s drugim zarobljenim braniteljima i civilima utrpan u autobuse kojim su prvo odvezeni do tadašnje kasarne JNA. Tamo su satima izloženi zlostavljanju četnika i srpskih paravojnih jedinica, a potom su sprovedeni dalje, do hangara na poljoprivrednom dobru Ovčara gdje su, nakon strahovite torture, bez milosti strijeljani i bačeni u masovnu grobnicu.

Jasminka Kelava, Krešimirova supruga, ispričat će: "Bilo je to oko četiri sata ujutro. Sjedila sam malo dalje od Krešimira, budući da je on rekao da se maknem, brinuo se zbog mene i djece... Ušla je uniformirana osoba i prozvala nekoliko imena - novinara Sinišu Glavaševića, policajca Josipa Bradarića, suca Nikicu Holjevca, jednog inženjera iz Građevinara, ne sjećam se njegovog imena i moga supruga... Prije toga, Krešimir mi je rekao da pazim na njegovu mamu i sestru i čuvam djecu... Nikada ga više nisam vidjela...".

U transkriptu sa suđenja za zločine počinjene na Ovčari, u Beogradu, Srbija, dana 29. rujna 2004. godine, iz iskaza "svedoka saradnika broj 2", danas nije nepoznato o kojem se krvniku s Ovčare radi, na pitanje jednog od advokata optuženih, odnosno odvjetnika Nikole Barovića, može li označiti "koja su lica odvojena da idu za Velepromet", što je značilo da ih je netko izveo iz hangara kako bi bili spašeni sa stratišta, svedok saradnik broj 2, odgovara: "To znam, maltene napamet te ljude. Jurišić Marka sam ja odvojio, već sam rekao Emila Čakalića, njega je izveo da li Zorić, da li netko drugi, znači, Jovanović Branka, Kelava Krešimira, Međeši, dvojica Međeši je bilo... Malog Kačića, Kačić Igora...".

Tko se od gospodara života i smrti predomislio, tko je ponovno prstom uperio u sve osim Emila Čakalića koji je preživio i Velepromet te je svjedočio o ovim zločinima, nikada nije do kraja razjašnjeno. Činjenica je da su utrpani u prvu prikolicu koja je završila na "rupi", kako će do kraja zvati mjesto na kojem je života lišeno 200 branitelja i civila, među kojima tri dječaka i dvije žene, od kojih je jedna bila trudnica.

Jasminka Kelava s tugom će se prisjetiti: "Krešimira smo tražili preko Crvenog križa,raspitivali smo se gdje god smo mogli... Vrlo brzo smo od njegovog ujaka Tome Bilandžića dobili informaciju da je ubijen, on je to preko nekoga saznao, ali ja nisam u to vjerovala... Nadala sam se... Išla sam na sve razmjene, čekala ga... A onda je potvrđena Ovčara...".

Dana 11. rujna 1996. godine posmrtni ostaci Krešimira Kelave ekshumirani su iz masovne grobnice na Ovčari te DNA metodom identificirani na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati, u Zagrebu 17. veljače 1997. Tjedan dana kasnije, 24. veljače ‘97. pokopani su u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom gradskom groblju Mirogoj.

Kad je, nakon zarobljavanja u vukovarskoj bolnici, kao ranjenik nemilosrdno pogubljen na stratištu Ovčara, Krešimir Kelava, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i osam godina.

Krešimire, nismo te zaboravili.

Jasminka Kelava: "Na identifikaciji vratili su nam njegov sat. Vjenčanog prstena kojeg nikada nije skidao s prsta, nije bilo... Na njegovim kostima su se vidjeli, osobito na lubanji, tragovi udaraca... Zubi su mu bili polomljeni... Na sačuvanim ostacima mekih tkiva i  kostima, tragovi strijelnih rana... Puno njih... Puno strijelnih rana...".