Godina koju ćemo dočekati 31. prosinca ne zove se bez razloga godinom za hrabre

Nepredvidivost i neizvjesnost ključne su riječi za 2023. godinu koju će u Hrvatskoj uz visoku inflaciju, rastuće kamatne stope i geopolitičku nestabilnost uz opravdanu bojazan od recesije obilježiti i zamjena kuna za eure. Prelazak na novu valutu i ulazak u eurozonu dodatno će podići razinu cijena u zemlji. U nepredvidivom vremenu ispunjenom neizvjesnošću Zakon o radu mijenja se tako da radnicima poveća predvidljivost i njihovu svakodnevicu učini izvjesnijom. Stoga je razumljiva pobuna poslodavaca iako neke njihove prigovore ne bi trebalo uvažiti. 

U dosadašnjem Zakonu radniku je priznato pravo na veću plaću za rad nedjeljom, no nije bilo navedeno za koliko, a sada se to povećanje fiksira na najmanje 50 posto. Tko ne može platiti radnika 50 posto više za nedjeljni rad, treba razmisliti o tome da posao svoje tvrtke organizira u šest radnih dana. Tko ne može zbog prirode posla svoj posao organizirati u šest radnih dana, poput recimo zaštitarskog sektora koji se ponajviše i buni na cijenu nedjeljnog rada neka taj trošak prevali na svoje klijente. Tržišna se utakmica uvijek igra pa i kad se zakonska pravila promjene, otporniji opstaju, a manje otporni će na pravdi novoreguliranog tržišta možda i propasti. Radnike i onako sve više kompanija uvozi, dakle nema ih dovoljno, što znači da su stečeni tržišni uvjeti da im se osiguraju veća prava i bolja plaća. 

Radnici su i do sada s poslodavcima ugovarali bruto plaće, no kako one nisu bile zapisane na ugovoru o radu već su proizlazile iz pravilnika poslodavaca plaća se mogla mijenjati i bez izmjena ugovora o radu što nakon zakonskih izmjena ne bi više bilo moguće. Recesija koja nam se za iduću godinu najavljuje mogla bi pak mnoge poslodavce dovesti u situaciju rezanja troškova i smanjivanja plaća, a budu li one zapisane na ugovorima o radu to će im biti teže provedivo u djelo. Godina koju ćemo dočekati 31. prosinca ne zove se bez razloga godinom za hrabre. No, poslodavci koji grade dobar i iskren odnos sa svojim radnicima ne bi trebali imati nikakvih problema s fleksibilnošću u kriznim vremenima, ali onom fleksibilnošću na koju će radnici pristati, a ne onu koja će im biti nametnuta bez pitanja. Možda zvuči idealistički, ali nije neizvedivo.  

Načelo nedostupnosti radnika, odnosno zabrana poslodavcu da radnika kontaktira u njegovo slobodno vrijeme novitet je hrvatskog zakonodavstva, ali već odavno poznata praksa u razvijenijim europskim zemljama. Svaki put kad netko kaže kako se ponosi time što je Hrvatska dio tradicije centrale Europe i pri tom okrene glavu zapadno treba se sjetiti da ne bira brojeve svojih radnika u mobitelu u njihovo slobodno vrijeme. Osim vrlo iznimno. Sposoban poslodavac se odlikuje i po tome što je sposoban organizirati posao. U praksi je to vrlo jednostavno. Dobar radnik će se dobrom poslodavcu uvijek javiti. Zakon služi za regulaciju odnosa među onima koji nisu nužno dobri jedni prema drugima. Za loše radnike uvijek postoji otkaz ugovora o radu.

Eto, ove tri izmjene Zakona o radu toliko su zapravo prirodne da se čine više kao civilizacijski napredak kojim hrvatsko tržište rada čini jedan važan korak ka uređenosti, nego nekakvo kažnjavanje sirotih poslodavaca.

Tržište rada na koje takve izmjene zakona trebaju leći može se pak opisati kao dvostruko loše. Poslodavci s jedne strane svijećom traže dobre radnike, a radnici sve teže pronalaze bolje uvjete rada. To je posljedica istovremenosti nedostatka radnika i prijeteće recesije.  Iz SAD-a iz kojeg uvijek uvozimo negativne trendove ne puše ni malo ugodan vjetar. Predviđanja kažu da će se "bijeli ovratnici" u godini pred nama suočiti s većom nesigurnošću posla. Pod navedenim terminom podrazumijevaju se visokoobrazovani ljudi, pripadnici srednjeg soja čiji poslovi podrazumijevaju više umnog, a manje fizičkog rada. Nesigurnost njihovih radnih mjesta proriče im magazin Forbes. Eurozona kojoj se Hrvatska pridružuje od iduće godine ima stabilnu razinu zaposlenosti, ali nastupi li recesija nitko nikome ništa neće moći jamčiti, pa bi zato bilo dobro kad bi se zakonom osiguralo da se nedjeljni rad plaća 50 posto više nego rad drugim danima, da se radnicima osigura slobodno vrijeme bez kontakta poslodavca i da im bruto plaće budu napisane na ugovorima o radu. Ostati bez posla mogu i s tako reguliranim pravima.

S druge strane Zakon o radu koji bi veća prava dao radnicima članovima sindikata u odnosu na druge radnike, što se također predlaže u izmjenama, bio bi duboko nepravedan i diskriminatoran jer bi zapravo radnika stavio u situaciju da mora platiti sindikalnu članarinu želi li veća radnička prava. Vlada bi od takve odredbe trebala odustati koliko god joj se oslastila ideja da u 2023. godini nakon koje slijedi niz izbornih godina napuni sindikalne blagajne i tako sindikalne predstavnike radnika zadrži tihima tijekom političkih izbora pred nama.