GLOBALNA VELIKA BRITANIJA Nerealne ambicije ocvalog imperija ili…?

Kad je u pitanju EU onda je odgovor prilično jasan: Velika Britanija želi zadržati trgovačke povlastice, oslabiti njemački utjecaj i onemogućiti povezivanje Njemačke i Rusije, a istodobno voditi politiku koja će biti autonomnija u odnosu na onu koju je "Gordi Albion" mogao voditi unutar EU okvira, neovisno o tome što je London uvijek vješto inkorporirao svoje interese u europske politike. 

I dok šefica Europske komisije Ursula von der Leyen želi da Britanija ostane na EU "liniji", britanski premijer Boris Johnson govori i o slobodnoj trgovini sa SAD-om, Kinom, Indijom, Australijom, Novim Zelandom itd. Cilj je britanske elite nakon Brexita stvaranje "Globalne Velike Britanije" (Global Great Britain). 

O čemu se radi?

O planu da Velika Britanija povrati ne baš pozicije nekadašnjega carstva u kojemu sunce nikada nije zalazilo, ali svakako dio utjecaja koji je Britanija imala do 1968. godine kad je britanski premijer Harold Wilson najavio povlačenje britanskih trupa iz jugoistočne Azije, istočno od Adena, što je uključivalo i Perzijski zaljev, Maldive, Singapur i Maleziju. Tih godina dolazi do sloma britanske kolonijalne politike, a na kraju se uobičajio izraz o povlačenju Velike Britanije "istočno od Sueza". Britanske vojne baze ukinute su na tim područjima, a povremeno se tamo nalazio tek manji broj britanskih vojnika. 

Povratak politike Alfreda Thayera Mahana

Nakon Brexita, a u okviru nove geopolitičke doktrine "Global Great Britain" Velika Britanija želi u što većoj mjeri povratiti utjecaj na komunikacijskim pravcima i pomorskim rutama koje je prije kontrolirala, prije svega u Indijskom oceanu i na Pacifiku. U sljedećem razdoblju stoga je cilj obnoviti pomorsku flotu i dodatno je modernizirati (od nosača zrakoplova Queen Elizabeth do borbenih grupa razarača, fregata i desantnih brodova) kako bi s američkom mogla djelovati od Mediterana do Pacifika. Ako se prisjetimo geopolitičkih klasika, onda znamo kako je ovaj geostrateški pristup najbolje opisao američki povjesničar i mornarički časnik Alfred Thayer Mahan, autor dvosveščane knjige "Utjecaj pomorske moći na povijest" (1890./1892.), koji je smatrao kako je utjecaj nad morem glavni izvor moći i bogatstva država. Mahan je svoje ideje iznosio upravo u razdoblju kad je Velika Britanija bila jedina pomorskog sila svoga vremena.

Još prije sedam godina britanski obrambeni i sigurnosni think tank "Royal United Services Institut" skicirao je plan povratka Velike Britanije na pozicije "istočno od Sueza", a posebno je naglašena strateška važnost Perzijskog zaljeva kao i azijsko-pacifičke regije što je razumljivo jer se upravo prema toj regiji s obzirom na jačanje Kine danas seli težište svjetske moći. 

Početkom prošle godine tadašnji britanski ministar obrane Gavin Williamson u razgovoru za "Daily Telegraph" poručio je kako London planira izgraditi dvije nove vojne baze u iduće dvije godine, a kao moguće lokacije naveo je Singapur ili Bruneje (država na obalama Južnoga kineskog mora). Iz ruskoga ministarstva vanjskih poslova tada su oštro kritizirane ove najave uz poruku kako bi mogle destabilizirati globalne odnose. Dakako, Velika Britanija u okviru novoga geopolitičkog pozicioniranja igra i na kartu postojanja Commonwealtha, pa je jasno kako će svoje vojne i strateške pozicije London posebno jačati u Australiji, Novome Zelandu, Maleziji, Singapuru itd. 

Stvaranje financijskog imperija

Kako Velika Britanija misli financirati svoje globalno geostrateško djelovanje? Britanija je u proteklom razdoblju školovala veliki broj financijskih stručnjaka, London je i dalje vodeći financijski centar svijeta, a iz tog grada uspostavljene su poslovne veze s brojnim financijskim centrima moći, od Hong Konga i kineskih banaka do offshore tvrtki u bivšim kolonijama poput Bahama, gdje se obavljaju velike novčane transakcije bez plaćanja poreza, a sličan modus operandi imamo u Južnoj Africi, Južnoj Koreji, Tajvanu i Singapuru. Naravno, ključan element koji bi trebao pretvoriti Veliku Britaniju u "financijski imperij" odnosi se na sklapanje "posebnog ugovora" sa Sjedinjenim Američkim Državama, a u skladu s politikom tzv. "specijalnih veza" Londona i Washingtona. 

Velika Britanija ne namjerava se ograničiti samo na suradnju sa SAD-om ili svojim bivšim kolonijama, nego želi suradnju i s Kinom, i to ne samo s Hong Kongom kao bivšom kolonijom, nego i s Pekingom. London je svjestan da bi i sam mogao profitirati od kineske inicijative "Pojas i put", a brojni britansko-kineski gospodarski susreti rezultirali su i dogovorom o izgradnji 5G mreže što nije osobito drago Washingtonu. Nema sumnje da London u budućnosti želi ojačati pomorsku i financijsku moć u okviru suradnje s Washingtonom, no u okviru multipolarnoga svijeta koji se stvara Velika Britanija želi ipak imati i određenu autonomiju, čak i u odnosu na prekomorskog ne starijeg, ali jačeg brata. 

Sukob talasokratskih i teulokratskih sila

Brexit, kako god, a to će se pokazati u budućnosti, nije tek samovoljni akt britanskih birača, nego tek prvi korak u okviru stvaranja "Globalne Velike Britanije" koja kroz geopolitičke, vojne i financijske aranžmane želi povratiti barem dio svojega nekadašnjeg utjecaja. U širem smislu, riječ je o novome pozicioniranju anglosaksonskog svijeta kao odgovoru na jačanje Rusije i Kine. A na europskome planu riječ je o odgovoru na jačanje Njemačke, ali i odgovoru na jačanje federalističke osovine Berlin-Pariz koja želi stvaranje Sjedinjenih Europskih Država. Pojedini geopolitički analitičari i ovdje vide rukopis geopolitičkih klasika, konkretno Halforda Mackindera koji je davno pisao o sukobu "pomoraca" i "kopnenjaka" odnosno talasokratskih i teulokratskih sila. 

Hoće li Velika Britanija uspjeti povratiti svoju moć? Nema nikakve sumnje da Velika Britanija nikada više neće povratiti snagu Britanskog Carstva. No kroz suradnju sa SAD-om, posebno ako uzmemo u obzir snažnu britansku diplomaciju i vrhunske obavještajne službe, nema jednako tako nikakve sumnje da se Velikoj Britaniji otvara prostor za obnovu dijela nekadašnjeg utjecaja. Pritom će od velike važnosti biti i to kako će se London postaviti prema zahtjevima za neovisnost koje imamo u Škotskoj, koja je dominantno glasovala protiv izlaska iz EU, ali i Sjevernoj Irskoj gdje će s vremenom zahtjevi za neovisnost, s obzirom na demokratske promjene, biti sve snažniji.

Promjena britanske politike prema Balkanu?

Republika Hrvatska povijesno nije imala idilične odnose s Velike Britanijom. Britanska autorica Carole Hodge u svojoj knjizi "Velika Britanija i Balkan" piše kako je britansko udovoljavanje Beogradu devedesetih godina prošloga stoljeća postalo glavno obilježje britanske politike na tom prostoru "koje je najvećim dijelom toga desetljeća utjecala i na oblikovanje politike međunarodne zajednice prema Balkanu". Britanska je politika i nakon 2000. imala ključnu ulogu u blokiranju hrvatskog ulaska u EU (bilo putem Nizozemske, ili putem Slovenije) i u pokroviteljstvu nad strateškim projektom "Zapadni Balkan".

Međutim, staro je pravilo britanske politike kako ne postoje stalni prijatelji i neprijatelji, nego su stalni samo interesi Velike Britanije. U posljednjim godinama mogli smo primijetiti dva poteza koji su pokazali kako je London, barem privremeno, odustao od Srbije kao balkanskog žandara (u istom razdoblju, zanimljivo, Srbija jača odnose s Njemačkom, starim britanskim rivalom). Naime, Velika Britanije imala je ključnu ulogu u kreiranju nacrta rezolucije u Srebrenici (nesumnjivo protusrpski akt), a poslala je 2015. i svoju zastavu na proslavu 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije "Oluja". 

Vrijedi primijetiti i to da je nakon arbitražne odluke u slučaju Hrvatska-Slovenija Njemačka inzistirala kako je riječ o odluci koju treba provesti, dok je Velika Britanija stala na hrvatsku stranu u smislu konstatacije kako je riječ o bilateralnom pitanju dviju država. Nešto se, dakle, promijenilo u hrvatsko-britanskim odnosima i to ne zato što je London odjednom silno zavolio Hrvatsku, nego nam interesi trenutno jednostavno nisu nespojivi. 

Britanija kao saveznik suverenističkog bloka?

Brexit kao proces predstavlja, pored ostaloga, i odgovor na već spomenutu politiku stvaranja Sjedinjenih Europskih Država. Nekoliko godina prije Brexita London je zahtijevao povratak dijela ovlasti na nacionalne države. U tom smislu Velika Britanija, koja naravno da ne namjerava ni najmanje se povući iz Europe, može biti interesni "saveznik" suverenističkog bloka, ne iz ljubavi, nego zato što im se interesi poklapaju. A ne treba smetnuti s uma kako je upravo Velika Britanija povijesno, i prije SAD-a, bila pokrovitelj različitih inicijativa koje su planirale povezivanje srednje Europe (međuratna ideja Međumorja kao svojevrsna preteča inicijative Triju mora).

Što je hrvatski interes u cijelome navedenom kolopletu interesa ne bi trebalo predstavljati misterij onim političarima kojima su na prvome mjestu hrvatski nacionalni interesi. 

Suverenizam ili destruktivni globalizam. 

Srednja Europa ili Balkan.

Trećega nema.