Globalizacija na kineski način: Novi igrač na Balkanu

Devetnaesto stoljeće za Kineze je predstavljalo „stoljeće poniženja“ u kojemu su zapadne države i Japan Kini nametnuli niz neravnopravnih sporazuma. Takvo stanje stvorilo je plodan humus za kasnije jačanje nacionalističkih i komunističkih snaga, od kojih su potonje preuzele vlast u Kini nakon revolucije 1949. godine. Razdoblje pada kineske moći bilo je vrijeme kad je SAD preuzeo svjetsku dominaciju, a jedan od kamena temeljaca te dominacije bila je dominacija upravo na prostoru Azije.

Današnji streloviti uspon Kine ne bi bio moguć bez američke pomoći. Odvajanjem Kine od SSSR-a 1978. (pripreme za taj čin izvršio je Henry Kissinger koji je 1971. kao državni tajnik SAD-a uspostavio diplomatske odnose s Kinom s ciljem izolacije SSSR-a) Kina prihvaća prve tržišne principe. Uz svesrdnu pomoć SAD-a, socijalno-tržišna ekonomija omogućila je Kini visoke stope gospodarskog rasta i nagli uspon koji traje sve do danas. Ekonomsko jačanje – posebno nakon 2000. – praćeno je i jačanjem političke snage Pekinga, ali i jačanjem vojske (prema nekim pokazateljima drugi vojni proračun na svijetu, veći i od vojnog proračuna Rusije). Jačanjem ekonomije, vojske te koncepata i strategija koji osnažuju njezin položaj u međunarodnim odnosima, Kina je povratila status svjetske velesile, što je osnažilo i ambicije Pekinga u Istočnome i Južnome kineskom moru.

Razvoj visokih tehnologija – kineski državni prioritet koji je na udaru američkih sankcija

Gospodarski rast Kina dobrim dijelom može zahvaliti pristupu zapadnim tržištima i tehnologijama. Ono što pritom kineske investicije razlikuje i čini primamljivijim od zapadnih je neuplitanje u unutarnje poslove drugih država, tj. neuvjetovanje priljeva kapitala prihvaćanjem ideologije „ljudskih prava“, što se posebno sviđa (polu)autoritarnim režimima. Kineski predsjednik Xi Jinping 2013. je predstavio inicijativu „Pojas i put“ (Belt and Road), novi Put svile, projekt koji na određeni način predstavlja „globalizaciju na kineski način“. Taj projekt infrastrukturnim projektima želi spojiti Aziju, Afriku i Europu kopnenim (brze željeznice, mreže autocesta) i morskim pravcima, ali i suradnjom na planu industrije, energetike i visokih tehnologija.

Razvoj visokih tehnologija predstavlja kineski državni prioritet broj 1, a razrađen je u konceptu „Kina 2025“. Taj program uključuje državnu potporu istraživanjima od strane ministarstva znanosti i tehnologije, a temelji se na korištenju tehnoloških inovacija kao što su robotika i umjetna inteligencija. Kina – koju se često optužuje za krađu intelektualnog vlasništva od zapadnih firmi - želi prestići SAD i postati predvodnik u razvoju visokih tehnologija. Ne čudi stoga što su u okviru američkih sankcija Kini posebno na udaru proizvodi iz programa „Made in China 2025“ koji obuhvaćaju informacijsko-komunikacijske tehnologije, robotiku, svemirsku industriju itd.

Pompeo srednjoeuropskim državama: Prestanite kupovati opremu od Huawei-a

Od travnja prošle godine pod sankcijama su kineski telekomunikacijski giganti ZTE i Hauwei. Skandal s uhićenjem Sabrine Meng Wanzhou, potpredsjednice Huawei-a i kćeri vlasnika tvrtke, u Kanadi na zahtjev američkih vlasti, obilježio je kraj prošle godine. Američka vlada izražava zabrinutost zbog podređenog položaja Huawei-a kineskoj vladi, što stvara rizik od špijunaže, posebno kad je u pitanju korištenje kineske telekomunikacijske opreme u državama u kojima SAD ima vojne baze (Japan, Njemačka, Italija).

U tjednu koji je iza nas američki državni tajnik Mike Pompeo imao je turneju po državama srednje Europe (Mađarska, Slovačka, Poljska) čijim je vodstvima jasno poručio da ne bi trebale kupovati opremu od Huawei-a jer će onda „za Washington teško ostati u partnerstvu“. Drugim riječima, ako američki saveznici žele održati saveznički status, morat će prestati kupovati kineske telekomunikacijske proizvode.

Zanimljivo je da se u izvještaju Münchenske sigurnosne konferencije za ovu godinu pod nazivom „Velika slagalica: Tko će skupiti dijelove?“ Kinu (uz, naravno, Rusiju) označava kao novoga igrača u regionalnoj igri moći na Balkanu. Izražava se bojazan da bi Kina mogla iskoristiti svoju ekonomsku snagu zarad političke dobiti. Kineski projekti nisu nužno u skladu sa standardima EU-a o održivosti ili transparentnosti, pa zato kineski ekonomski utjecaj predstavlja rizik za regiju, navodi se u izvještaju.

Sinocentrizam

Kina je pred nekoliko godina pretekla Japan i postala druga ekonomija svijeta, a prema nekim projekcijama mogla bi kroz koju godinu izbiti i na prvo mjesto. I zato, premda direktor Nacionalne obavještajne agencije SAD-a ispravno Rusiju označava kao najvećega američkog vojnog protivnika na svijetu, najveći američki protivnik na planu ekonomije – iako ne možemo predvidjeti hoće li se u budućnosti pravocrtno nastaviti sadašnji kineski rast – je nedvojbeno Kina (Rusija ima energente i vojnu industriju, ali nema visokotehnološke  IT brendove).

Kritičari jačanja kineske moći u svijetu govore o kineskim imperijalističkim namjerama, pri čemu se najviše spominje „kreditorski imperijalizam“. No, kao što objašnjava odličan poznavatelj Kine dr. sc. Branimir Vidmarović, kod Kineza se ne radi o imperijalizmu, nego o sinocentrizmu: Kina ne želi svjetsku vlast, nego da ju svi priznaju kao glavnu osovinu i iskažu joj pripadajuće počasti. „U svijetu sinocentrizma, Centralno kraljevstvo rasprostire svoja bogatstva i blagoslove na sve one koji su voljni riječju i gestom priznati kinesku superiornost“. Riječ je, dakle, o posebnu načinu gledanja na svijet i povijest koji je bez studija sinologije teško shvatljiv umu zapadnog čovjeka.

Strateško partnerstvo Rusije i Kine i multipolarni svijet

„Potencijalno najopasniji scenarij predstavljala bi velika koalicija Kine, Rusije i možda Irana, u formi 'antihegemonskog' savezništva koje ne bi nastalo na temelju zajedničke ideologije, već  na temelju sukladnih nezadovoljstava. Ovakav savez bi snagom i veličinom podsjećao na nekadašnji kinesko-sovjetski blok, s time da bi ovaj puta Kina vjerojatno bila predvodnik, a Rusija bi slijedila“ – napisao je sada već davne 1997.  Zbigniew Brzezinski, uz Kissingera najveći američki geopolitičar 20. st., u znamenitoj knjizi „Velika šahovska ploča. Američki primat i njegovi geostrateški imperativi“ (Interland Varaždin, 2000., str. 49.-50.). Dvadeset i dvije godine nakon izlaska ove knjige, Brzezinskova opomena gotovo da je postala geostrateškom činjenicom. Naime, ako još uvijek i ne možemo govoriti o rusko-kineskom strateškom savezu, nema nikakve sumnje da možemo – s obzirom na odnose Xi Jinpinga i Vladimira Putina – govoriti o strateškom savezu u nastajanju, da se referiramo na nedavno objavljeni članak Grahama Allisona, profesora državne uprave na John F. Kennedy školi pri Sveučilištu Harvard i autora knjige „Mogu li Amerika i Kina izbjeći Tukididovu zamku?“.

Jačanja rusko-kineske suradnje svjestan je i spomenuti Kissinger, koji je prošle godine, četrdeset godina nakon odvajanja Pekinga od Moskve, američkom predsjedniku Donaldu Trumpu  predložio zbližavanje s Rusijom s ciljem „obuzdavanja Kine“. Drugim riječima, inverzirao je ideju kojom je svojedobno SAD osigurao nadmoć nad Sovjetskim Savezom. Međutim, mogućnost ove inverzije teško je moguća, jer više od svega Rusiju i Kinu ujedinjuje animozitet prema SAD-u.

Iz vremena unipolarizma neupitno se krećemo prema razdoblju multipolarnog svijeta. A u tome svijetu međunarodne odnose ne će odlučujuće kreirati jedino Sjedinjene Američke Države (koje će i dalje ostati dominantnom silom) i Rusija, nego će nezaobilazan faktor na globalnoj razini postati i Kina. Pritom treba imati na umu – o čemu smo već govorili na ovim stranicama – da niti jedan geopolitički poredak nije nastao bez konflikata i ratova u kojima su najveće žrtve u pravilu bile manje zemlje na kontaktnim područjima sukoba velikih sila. Toga treba dobro biti svjesna i Hrvatska koja treba čim prije donijeti novu odluku o nabavi borbene eskadrile, ali i – s obzirom na nadasve „prijateljsko“ političko-sigurnosno balkansko okruženje – i o nabavi sustava protuzračne obrane srednjeg dometa.