Glavašević sam sebi skočio u usta i pokazao tipičnu SDP-ovu licemjernost

Čovjeka koji je postao novinarska ikona, odnosno barem bi se hrvatski novinari na njega trebali ugledati, a ne ga se samo sjetiti na obljetnicu pada Vukovara, te se smatra jednim od heroja Domovinskog rata i predvodnika ljudi koji su se trudili u ono vrijeme prikazati istinu o krvavom ratu i upozoriti na pokolje koji se spremaju, danas predstavlja njegov sin. Bojan Glavašević, koji se pod Bernardićevom palicom počinje profilirati u jedno od važnijih lica SDP-a te ga se čak spominje i kao mogućeg kandidata za budućeg predsjednika stranke, danas nosi krv čovjeka koji ju je za domovinu i prije svega za svoje sunarodnjake ostavio prolivenu u blatnjavim jamama Ovčare. Bojan Glavašević je trebao biti svojevrsna nova zvijezda mlade hrvatske socijaldemokracije, a prezime koje nosi čak i mamac za pokojeg desnijeg glasača koji će u njemu prepoznati nešto što u SDP-u nije nikada vidio.

No, što smo od Bojana Glavaševića do sada dobili? Hrvatska je u Glavaševiću, kao i u velikoj većini socijaldemokrata, do danas dobila jedno veliko ništa! Nakon što je kao pomoćnik tadašnjeg ministra branitelja Predraga Matića počeo bacati ljevičarske floskule o mržnji, odnosno o tome kako eto on ne mrzi nikoga pa je čak oprostio i onima koji su mu zvjerski ubili oca, najprije je uhvaćen na djelu kad je službenim ministarskim automobilom dolazio na skupove SDP-a o trošku poreznih obveznika, a zatim se nakon primopredaje Ministarstva među papirima i dokumentima u njegovom nekadašnjem uredu pronašlo dokaze kako je za privatne potrebe koristio logistiku plaćenu novcem hrvatskih građana. Već se u tim njegovim zloupotrebama i licemjernom trošenju novaca poreznih obveznika, a dok se s druge strane poziva na pravednost i poštenje, moglo vidjeti da u njemu izrasta pravi primjerak salonskog ljevičara koji još k tome živi i probija se na temelju imena svoga oca.

Nakon što je SDP na temelju lažnih anketa i medijskih predviđanja očekivao lagani povratak na vlast, Milanović ga je vidio kao novog ministra kulture. Na sreću, to se nije dogodilo. Ministarstvo kulture koje je i ovako poznato po mnogim dubiozama pri raspolaganju novčanim sredstvima, vjerojatno bi bilo vrlo dobro iskorišteno za Glavaševićevo osobno promoviranje jeftinih projekata poput onog „ja ne mrzim“ i sličnih. No, ono što je također vrlo očito u vezi lika i djela Bojana Glavaševića, jesu njegove izjave i stavovi koje javno zagovara. Dok je njegov otac iz podruma i pod granatama, boreći se za istinu, javno rekao kako bi Vukovar već pao da nije bilo HOS-a, Bojan Glavašević je pljunuo na sve žive, ali i poginule HOS-ovce te rekao kako je njihova ploča u Jasenovcu sramotna i „naredio“ premijeru Plenkoviću da je skine. Bez obzira što je ona postavljena kao sjećanje na hrvatske branitelje koji su poginuli na tome mjestu te je Plenkovićeva Vlada osnovala Povjerenstvo koje bi trebalo raspraviti o svim simbolima pa tako i o onome koji predstavlja HOS, Glavašević si je u tipičnom ljevičarskom stilu uzeo za pravo da naredi premijeru da tu ploču skine jer ju on smatra sramotnom!

Dalje, valja se prisjetiti i njegovog „manifesta“ kojeg je objavio prilikom izbora za novog predsjednika, a kojeg je temeljio na lošem i za njih iznenađujućem rezultatu parlamentarnih izvora. U tom tekstu nalazi se samo niz fraza i floskula na koje SDP drži monopol, a to su naravno ljudska prava, radnička prava, ženska i manjinska prava i naravno antifažizam te je te prožvakane teme predstavio kao ključne kojima bi novi SDP trebao težiti. Fraze koje svi SDP-ovi predvodnici godinama ponavljaju i u koje vjeruju još samo njihovi tvrdi birači kojih je sve manje, Glavašević i dalje vidi kao ključne. Time samo pokazuje svoju političku, ali i akademsku potkapacitiranost. Na koncu, njegov najnoviji i najveći gaf dogodio se kad je na javnoj televiziji Andriji Hebrangu rekao da on „nema pojma kako je ostati bez svega u životu“ te da „ne može pričati o tim stvarima jer nikada nije nikoga izgubio kao on“. To se može nazvati skandalom na višoj razini! Ovime je Bojan Glavašević dokazao nekoliko stvari. Prvo, samom je sebi skočio u usta, kao što na koncu većina ljevičara s vremena na vrijeme napravi, i pokazao da smrt svojih oca i djeda zaista koristi kao oružje u političke svrhe. Drugo, ovom izjavom pokazao je tipičnu SDP-ovu licemjernost zloupotrebljavajući i izvrčući činjenice u svoju korist. Treće, pokazao je neobrazovanost ne znajući istinu o ocu Andrije Hebranga i na koncu, pokazao je nepoštovanje i uvrijedio jednog mnogo starijeg i iskusnijeg čovjeka na najnižoj osobnoj razini.

Bojan Glavašević tipičan je primjer onoga što je današnja socijaldemokracija u Hrvatskoj i koliko smo daleko od zdrave demokracije i pozitivnog višestranačja. Najveći je problem u tome što ljudi koji se bave politikom, a ne znaju ili ne poštuju osnove poput sudbine Andrije Hebranga Starijeg, zasigurno tek nemaju pojma o blagodatima slobodnog tržišta, ekonomije, važnosti malog i srednjeg poduzetništva, ili porezne preopterećenosti koja guši gospodarski oporavak.