Glavaš unosi kaos u tek konsolidirani Osijek

Izbori za predsjednika Republike pokazali su kako Branimir Glavaš i njegov protestni pokret u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji dramatično gube potporu. Još na izborima za županijsku skupštinu u svibnju 2013. godine HDSSB-ova lista u županiji je osvojila 41 tisuću glasova, a u prvom krugu predsjedničkih izbora u prosincu lani kandidat, kojeg su podupirali Glavaš i HDSSB, Milan Kujundžić, samo oko 6.700 glasova. Glavašev se protestni pokret na predsjedničkim izborima svrstao u desnu političku marginu, a pokazalo se da ta skupina u osječkoj regiji može okupiti otprilike onoliko glasova koliko i u ostalim dijelovima Hrvatske.

U gradu Osijeku uspostavljena je racionalna demokratska vlast, na čelu s uspješnim gradonačelnikom Ivicom Vrkićem, kojem je uspjelo ono što za sada ne uspijeva nikome drugom u Hrvatskoj, to jest da vlada uz potporu ključnih stranaka lijevoga i desnog centra, dakle, sa svojevrsnom velikom koalicijom. Demokratskim kompromisom marginalizirana je radikalna politička opcija, zasnovana na konceptu „inaćenja Slavonije“, a grad se uspješno fiskalno konsolidira. Bez Glavaša na čelu, ali i bez vlasti u ključnom gradu u županiji, njegov se protestni pokret počeo raspadati, a Glavaševa odluka o smjeni skupine, koja je u prethodnom razdoblju vodila pokret, dodatno je ubrzala eroziju HDSSB-a.

Odluku Branimira Glavaša da neformalnim kanalima svoje birače pozove da u drugom krugu predsjedničkih izbora glasuju za Ivu Josipovića njegovi su birači dan nakon izbora shvatili kao Glavaševu pobjedu, jer je to naoko neobično glasovanje za kandidata ljevice koincidiralo s odlukom Ustavnog suda kojom je poništena pravomoćna sudska presuda Glavašu zbog ratnih zločina.  Iako su oba njegova kandidata poražena na predsjedničkim izborima, Glavaš je tako na neki način postao pobjednikom tih izbora, premda se pokazalo da je njegov protestni pokret na rubu sloma i na rubu 5-postotnog izbornog praga u županiji u kojoj je donedavno bio dominantna politička snaga.

Uvjeti zaoštrenih političkih sukoba dvaju blokova Glavašu su idealna prilika za povratak na nacionalnu političku scenu. On se, kao, skanjuje nad političkom podjelom u Hrvatskoj, a zaoštravanje političkih sukoba lijevoga i desnog bloka dovodi u vezu s činjenicom da njega šest godina nije bilo u zemlji. Govori o ekvidistanci prema oba bloka i vrlo vješto traži nišu svog povratka u arenu.

Iako su mediji tijekom stotinu i nešto dana protesta branitelja, odnosno stopostotnih invalida, pred Ministarstvom branitelja uporno tvrdili da se radi o demonstraciji koja je orkestrirana i vođena iz HDZ-a, vodstvo ovih protesta dočekuje Glavaša u Osijeku. Da su Đuro Glogoški i Josip Klem HDZ-ovi operativci, sigurno ih ne bi bilo na Glavaševu dočeku i svakako bi spriječili bilo kakvo povezivanje njihova protesta s političkom akcijom, koju priprema Glavaš, a koja će biti usmjerena, prije svega, na destabilizaciju uspješno konsolidiranog HDZ-a. Izbornim uspjehom Kolinde Grabar-Kitarović HDZ je pokazao kako je sposoban ne samo blokirati odlijevanje svoga biračkog tijela prema desnoj margini političke arene, nego i „povući“ svoje birače prema političkom centru. Pobjeda predsjednice Grabar-Kitarović bila je zasnovana na njenoj centrističkoj retorici, zalaganju za uključivanje i povezivanje, a to je retorika koja otvara nišu i za pobjedu na parlamentarnim izborima, nasuprot sada već posve profiliranoj strategiji Zorana Milanovića velikoga ideološkog sukoba dvaju pretpolitičkih blokova.

U Milanovićevoj strategiji sukoba blokova Glavaš i njegov protestni pokret očito imaju važnu ulogu. Sjetimo se, uostalom, da je Milanović ustrajno tajno pregovarao s Glavašem i njegovom sljedbom još 2007. kad je svoj parlamentarni poraz pokušavao pretvoriti u pobjedu, ali i u vrijeme kad je pokušavao bez suradnje desnog centra političke arene provesti ustavne reforme. Iako branitelji iz Savske protestiraju protiv aktualne administracije, Glavaš ih nastoji instrumentalizirati, gurnuti ih u prosvjede protiv pravosuđa, pretvoriti u svoju pješadiju, a onda, u nekoj narednoj fazi i u oruđe bloka s kojim on ulazi u tajnu suradnju, a nasuprot političkom bloku desnoga centra.

Glavaševa politička strategija tipična je za aktere opsjednute „urotničkim teorijama“. One, međutim, nikad ne funkcioniraju, jer je takve „komplote“ nemoguće održavati kroz dulje vrijeme i sve ljude, ili mnogo njih, zavoditi u duljem vremenskom periodu. Iako je Glavašu i njegovu pokretu drastično opala potpora, njegov povratak na političku scenu unosi novi kaos, novu nestabilnost u osjetljivoj, osiromašenoj regiji, za koju smo, na osnovu rezultata predsjedničkih izbora, mogli pretpostaviti da je ušla u razdoblje političke konsolidacije.