Gdje je zapelo između SAD-a pod Bidenom i Europske unije?

Smatralo se da će nakon Trumpa SAD i EU revitalizirati svoje veze i odnose narušene u protekle četiri godine. Obnovu odnosa posebno je prizivao dio europskih političara.

No kako protumačiti da je EU sklopila investicijski sporazum  s Kinom u razdoblju interregnuma kad još nije bila formirana nova Bidenova administracija? Sporazum je na kraju suspendiran, no on svjedoči u priloga toga ni s europske strane nije bilo pretjerane iskrenosti. U međuvremenu na verbalnoj razini došlo je do popravljanja odnosa između EU-a i SAD-a, no koliko su transatlantski odnosi zaista ojačali?

Sporne američke subvencije

Pod utjecaj nasljeđa Charlesa de Gaullea Francuska od svih zemalja EU-a najsnažniji je zagovornik autonomije europske politike u odnosu na SAD, no i raniji šef njemačke diplomacije Heiko Maas u kolovozu 2018. godine izjavio je da je došlo vrijeme za procjenu transatlantskoga partnerstva. Maas se založio za tzv. uravnoteženu suradnju sa SAD-om, ali i za izgradnju "snažne i neovisne Europe". U skladu s time, zauzeo se i za učvršćivanje autonomije i suvereniteta u gospodarskoj i financijskoj politici formiranjem kanala plaćanja nezavisnih od SAD-a. Maas je govorio o "multilateralnom svjetskome poretku".

Ni najnoviji potezi SAD-a na gospodarskom planu ne idu u prilog učvršćivanja odnosa Unije i SAD-a. Nedavno je na kampusu Sveučilišta Maryland blizu Washingtona održan sastanak povjerenika i ministara EU-a i SAD-a u Vijeću za trgovinu i tehnologiju. Ovo je tijelo osnovano sa ciljem koordiniranja zajedničkih projekata na području trgovine, gospodarstva i tehnologije. Na sastanku je izražena predanost međusobnim snažnijim vezama.

Međutim, u EU nije dobro odjeknula činjenica da najnoviji američki protuinflacijski paket predviđa goleme subvencije za električne automobile, baterije i obnovljive izvore energije. Pritom se novac može dobiti samo za proizvode nastale na područje Sjeverne Amerike. To će zakinuti europske firme pa EU optužuje SAD za protekcionizam. Macron je ovaj zakon nazvao "ubojicom radnih mjesta u Europi". Umjesto da nedavni Macronov posjet Bidenu bude demonstracija transatlantskog jedinstva Macron je upozorio da uvođenje subvencija moglo fragmentirati zapad.

Hoće li EU preuzeti odgovornost za svoju sigurnost?

Dok na planu ekonomije odnosi nisu na osobito visokoj razini, na sigurnosnom planu, nakon početka rata u Ukrajini, došlo je snažne obnove međusobnih odnosa. SAD je okupio široku zapadnu koaliciju protiv Moskve (pritom EU zaostaje u odnosu na SAD u financijskoj i vojnoj pomoći što bi u budućnosti moglo stvarati probleme, posebno kod republikanaca), Rusiji su nametnute sankcije bez presedana, NATO je ojačao raspoređivanjem dodatnih snaga, a države EU-a krenule su trošiti više novca za obranu. Međutim, pitanje je koliko će vremena SAD moći držati fokus na Europi.

Dugoročno, Kina je najvažniji konkurent SAD-a koji je – kao što je navedeno u novoj američkoj strategiji nacionalne sigurnosti – jedini sposoban za preoblikovanje svjetskoga poretka na način suprotan američkim interesima. To će zahtijevati veću pozornost SAD-a prema azijsko-pacifičkoj regiji, a posebno prema Tajvanu. Uz područje Ukrajine teritoriji azijsko-pacifičke regije nedvojbeno predstavljaju najopasnije svijeta.

Max Bergmann, u skladu s navedenim, smatra da bi Sjedinjene Američke Države trebale slijediti strategiju kojom bi potaknule Europu na preuzimanje odgovornosti za svoju sigurnost. Europu bi, smatra ovaj analitičar, trebalo transformirati od sigurnosno ovisnog u istinski sigurnosnog partnera. Sjedinjene Američke Države trebale bi pozvati na stvaranje europskog stupa unutar Nato saveza i u potpunosti poduprijeti EU koja bi postala jači obrambeni akter.

Pritom i u Washingtonu često ne znaju žele li da EU sama preuzme odgovornost za vojno-obrambena pitanja (što ide u prilog koncepta stvaranja EU vojske) ili žele i daljnje zadržavanje sadašnjeg modela koji jamči utjecaj SAD-a u Europi, ali odvlači kapacitete za američko djelovanje u Aziji.

Ostaje za vidjeti hoće li EU krenuti prema konceptu strateške autonomije, što će značiti i stvaranje vlastite vojske neovisne o SAD-u, ili će europska obrana ostati u okviru NATO-a vezana uz Washington, ali u znatno veća izdvajanja. Kako bilo, EU će bez dileme u budućnosti uložiti znatno veća sredstva u vlastitu obranu. Unatoč željama dijela EU političara za daljnjim američkim vodstvom u obrani i sigurnosti, vrijeme kad je SAD jamčio europsku sigurnost nepovratno je otišlo u prošlost.