Gdje god se Šokre pojavi morat će ljutoj i krvi žednoj javnosti objašnjavati gdje je popis onih koje je 'šlampava' UDBA propustila pustiti kroz svoje kandže

Hajmo na opće poznate primjere. Sjećate li se svojedobnog ''bratskog'' posjeta Miljenka Jergovića Beogradu. Vratio se naš Miljenko iz ''prestonice'' ushićen pa čak i tronut. Iz grada ''liberalizma i multikulturalizma'', grada trodimenzionalnog Draže Mihailovića, pa da usporedba bude plastičnija osvrnuo se na ''lešinu s Mirogoja'', odnosno pokojnog Franju Tuđmana. Draža u tri dimenzije u koloru, a Tuđman u crno-bijelom filmu bez zvuka. Kao da je Tuđman klao i palio četiri godine po BiH i Dalmaciji, a Draža je 5. kolovoza 1995. godine podigao hrvatski stijeg na kninskoj tvrđavi. Jutarnji, Večernji, 24 sata, Globus, Nacional, Novi list…o toj sramotnoj izjavi Jergovića nisu ni muknuli. Tobože progresivne i liberalne redakcije ovih listova, pune ''nositelja lijeve napredne misli'', o toj su izjavi ''zanijemjeli'''. Oni bi se možda i ogradili, ali im je baš tada nestalo građevinskog materijala, bodljikave žice i armiranog betona. I tako smo dobili ''lešinu s Mirogoja'' i potpuno rehabilitiranog Dražu koji je draži hrvatskim ljevičarima od čovjeka koji je stvorio i poklonio im državu koja im i dan danas stvara grčeve u želudcu.

Nadalje, Stazić, SDP-ov zastupnik u Saboru RH, već je ušao u povijest političke gluposti i bešćutnosti, naljutio se svojedobno na ''svoje'' koji su 1945. godine ispali ''šlampavi'', jer nisu odradili svoj posao do kraja. Njemu očito nije bilo dovoljno svih 568.000 ubijenih i pobacanih u Hudu jamu kao i u 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. To je za Nenada tek ''šlampavo'' odrađen posao koji Stazić ne može oprostiti i zaboraviti. To mu valjda kvari i godišnji na ''Breonima''. Umjesto da se do ''sita'' odmara, on se tamo do sita najede, sve po sedam kuna. Kako je pjevao Davorin Popović u Indexima: ''Da sam ja netko…'', odnosno da je u ta idilična vremena Nenad Stazić bio netko, povijest nam ne bi bila tako puna rupa…

Denis Latin, urednik na HRT-u, objavio je na svom profilu marku s Tuđmanovom slikom tvrdeći da je povučena iz prodaje jer narod nije znao na koju će stranu pljunuti. Po meni je to vrhunski smisao za ''humor''. Da je na marki bio Tito, Draža, Sava Kovačević, Ivica Račan, kapetan Dragan itd., onda sigurno nitko od ljevičarskih medija ne bi to shvatio kao ''dobar humor''.

Kada pročitate Večernjakov Obzor, Jutarnji, 24 sata, ili kada gledate HRT, a da ne govorim o čitanju komentara Gerovca, Pofuka, Bajrušija, Tomića, Jurice Pavičića, salve smijeha ne mogu se ubaciti među ta olovna slova i riječi. Olovna jer jedino slave ''olovna vremena''. HRT se i nadalje ponosi svojim urednikom i uporno sanjari o pretplati od 96 kuna. S tom pretplatom mogli bi i sami tiskati poštanske marke s likovima Latina, Munivrane, Trbović i drugih.

Ante Tomić je u ''ona vremena'' u jednom trenutku ''humoristički eksplodirao'' te napisao da bi sve desničare trebalo skupiti na stadion u Maksimiru i onda uzeti mitraljez i ta, ta, ta... Tada ne bi bilo više ni Thompsona, Škore, Skeje, Hasanbegovića, Ruže, Brkića, Kovača, Stiera, Culeja, Brune, Glasnovića… Još jedna progresivno-demokratska ideja koju nema tko realizirati. Što više, možeš samo kao nagradu za inventivnost dobiti kantu govana po glavi.

Dobro, nećemo sada cijepati dlaku na četiri dijela i ići u usporedbe bez političke korektnosti. A što mislite kad bi moja malenkost, ili ''vidoviti'' prof. dr. Josip Jurčević na Fejsu postavili jedno ''naivno i bezazleno'' pitanje: što bi bilo da naši nisu 5. kolovoza 1995. godine bili tako ''šlampavi'' i da su posao odradili do kraja…? Zamislite samo kakve bi onda bile reakcije onih koji svaki ponedjeljak ''prekomjerno'' granatiraju moju kolumnu. Kolumnu prenosi četiri do pet portala, a isti likovi se javljaju na svim portalima rigajući vatru i uvrede protiv ''revizionističkih'' kolumni. Naravno, već sam odavno oguglao, ali i proguglao neke od tih likova, iako me boli ona stvar za njih.

Ovakvu medijsku hipokriziju, farizejštinu, dvoličnost, ovakvo nojevsko ''guranje glave u pijesak'' na ''ovim prostorima'' nismo imali još od spektakularne smrti nezaboravnog bravara. Beljak nije bravar. Bez obzira na to što brave dobro kuži. Ali je ni kriv ni dužan ''uzdrmao'' neke stereotipe. Nakon ''povijesne'' izjave i kritike UDB-i i njenoj ''šlampavosti'', rodio se novi - Lex Beljak. Vatra sa svih strana. Svu opjevanu toleranciju naših ljevičarskih medija koja je propustila ispod radara i Jergovića, i Tomića i Rudanicu, i Stazića, sada su potrošili na Beljaka i njegovu izjavu, pa se sad jadni Šokre Beljak našao na tankom ledu - koji je definitivno puknuo. Gdje god se Šokre ubuduće pojavi morat će ljutoj i krvi žednoj javnosti objašnjavati gdje je spisak onih koje je ''šlampava'' UDB-a propustila pustiti kroz svoje kandže. Krešo, bilo je lijepo živjeti s tobom kao šefom HSS-a! Bilo je to vrijeme kad se HSS više bavio UDB-om, nego poljoprivredom.

Saborskog zastupnika Glasnovića živo zanima je li se oglasila pučka pravobraniteljica Lora Vidović oko ''skandalozne'' izjave našeg Šokre? Pogodite! Javio se i general Željko Sačić u kontekstu kupnje aviona za obranu našeg zračnog prostora: ''Pravi neprijatelji su danas 'unutrašnja bagra' poput Stazića i Beljaka''. Avioni tu neće pomoći… Da Beljaku olakšaju razumijevanje činjenica, na Fejsu su objavili sliku Rosemarie Bahorić-Ševo, koja je imala devet godina kad ju je s dva hitca u glavu ubio UDB-in ubojica. Tvrditi da je bilo premalo takvih ubojstava stvarno je...!

Albert Einstein navodno je rekao: ''Prazan želudac i glava nisu dobar politički savjetnik''.

Rijeka je ušla u razdoblje ''prijestolnice kulture'' - furiozno. Neki su se simboli sami od sebe odmah iskristalizirali. Ogromna zvijezda petokraka, truli bravarev brod i stog sijena. Umjetnik koji je smislio te sjajne simbole ''kulture'' istaknuo se kao crvena muha u čaši mlijeka. Nakon što je Vijeće Europe donijelo rezoluciju, da je ne citiram i recikliram, da su fašizam, nacizam i komunizam zločinačke ideologije, crvena, neustrašiva i slobodarska Rijeka dostojno je uzvratila udarac. Kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata - ofanzivom na ofanzivu. Doduše, u povijesnim knjigama o tome još ne pišu ni Klasić, ni Jakovina, ni Markovina, ali tko zna ubuduće. Arhitektu Nemanji Cvijanoviću pala je na glavu genijalna ideja. Uzeo je u obzir samo povijesne činjenice. Glavni grad Sjeverne Koreje Pjongjang ušao je u komunističku zajednicu ''bratskih naroda'' 27. lipnja 1953. godine, a Rijeka 1945. godine. Zna Nemanja da su Rezolucije Vijeća Europe, kao i Europskog parlamenta zastarjeli dokumenti koje je vrijeme pregazilo. Ova Europskog parlamenta donesena je još davnog 19. rujna 2019. godine. Tko se uopće još sjeća te biblijske godine. Kad su se kockastoglavi ognjištari digli na zadnje noge zbog tih riječkih simbola, u roku odmah smirila ih je ministrica kulture Nina Obuljen: ''Nemojte cenzurirati umjetnike!'' Imat će Nina posla. I Nizozemska se digla na noge. Zaštitni znak njezina piva Heineken je zelena boca i crvena zvijezda. Navodno dolazi neugodna tužba.

Nije im jasno kako je Nemanja došao na ideju da njihov simbol zdravlja instalira na vrh nebodera. Stvarno zelena boca i crvena zvijezda podsjećaju na stranke zelenih, popularne u EU. Franz Strauss, bavarski političar, jednom je usporedio zelene stranke s lubenicom. Izvana su zelene, a iznutra crvene…

Za Titovu olupinu Obersnel će potrošiti oko 60 milijuna kuna. Sada se crveni i zeleni ne deru zašto se ta lova radije ne utroši za dječje vrtiće, jaslice itd. Kako objasniti glavama sličnim lubenicama da postoje prioriteti na čelu s crvenom zvijezdom. Nemanja bi možda na vrh nebodera umjesto zvijezde instalirao i torpedo da je znao da ga je izumio Hrvat I. B. Lupis koji je svoj izum 1860. godine predstavio baš u Rijeci. Ma kakav vražji torpedo, kada imamo crvenu zvijezdu! Simboli su u pitanju i to je teško shvatiti. To je kao kad Ličanin pita curu: ''I što ono studiraš?''; ''Režiju'', reče ona. ''Opaa, ono struja, voda, komunalije…'' Eto, fali razumijevanja kad Obuljenici pokušavaš objasniti razliku između torpeda i zloglasne crvene zvijezde.

Nakon zadnjih Beljakovih šizofrenih ispada neke su se stvari u Lijepoj našoj napokon iskristalizirale. Nema više ''gromoglasne tišine'' dvolične ljevice. Ljevice koja neprekidno skače na zadnje noge i bunca o slobodi izražavanja, toleranciji, borbi protiv nasilja i autoritarnosti. Kažu na fejsu da sad nema ''osude pojave, a spašavanja druga''. Naime, pseudo-ljevici odgovara teza koju Šokre mudro baca pred noge Hrvatekima: ''Ratove u bivšoj Jugi uzrokovali su fašisti koji su pobjegli UDB-i''. Amen. Dovoljan je jedan pametan pa da otkrije ''zlatni gral''. Šteta što Beljak ne živi u Izraelu. Tamo bi puno toga naučio i izgubio državljanstvo preko noći. Ipak, percepcije se polako mijenjaju.

Statistički podaci polako demaskiraju lijevu i liberalnu scenu. U 2019. godini u Švedskoj je bilo 236 bombaških napada i 78 silovanja na 100.000 stanovnika. U Mađarskoj, kojoj je na čelu ''europska sramota'' Orban, u prošloj godini nije bilo ni jednog bombaškog napada te 3,9 silovanja na 100.000 stanovnika. U desnoj Poljskoj također nije bilo ni jednog bombaškog napada i samo tri silovanja na 100.000 stanovnika. Statistika ne pogađa, statistika pokazuje činjenice. Neke zablude odlaze na ''đubrište istorije''.

Neka budala našalila se izvikujući: obavještavamo javnost da su, nakon uspješno provedene policijske akcije, splitske ulice ponovno sigurne za prodavače droge i njihove poduzetničke akcije.

Jedan me stari jugonostalgičar u subotu na špici diskretno upozorio: ''Za vrijeme Tita, u ovo doba, bilo je čak i snijega''.

Milanović se pomladio. Pratim ga dugo i stvarno su velika očekivanja što će on učiniti. Sada je vrijeme za veliki redizajn SDP-a. Valjda u ''velike'' demokrate. ''Sjajni'' potezi SDP-a sežu još u davne početke 2000. godine, kada je pokojni Račan potpisao sporazum Račan-Drnovšek kojim je darovao Sloveniji 150 kvadratnih kilometara mora; izašao sa zastupnicima SDP-a iz Sabora kada se glasalo o hrvatskoj nezavisnosti; obećao obračun s privatizacijom, a sam je dopustio privatizaciju Riječke banke, brodogradilišta Viktor Lenac, prodao je Štroku dubrovačke hotele za pet milijuna maraka mada su bili procijenjeni na 38 milijuna maraka; prodao je i nalazište nafte ''Bijele noći'' za 80 milijuna dolara, iako su nalazišta nafte ispod te bušotine bila procijenjena na 40 milijardi dolara. Međutim, za SDP je pokojni Račan bio i ostao oličenje najuspješnijeg SDP-ovog političara. On je, kako kaže Zoki, bio normalan. Valjda za razliku od Tuđmana koji je onda valjda bio nenormalan jer je stvorio i oslobodio državu. Upornim ponavljanjem laži galvanizira se percepcija po kojoj laž postaje istina.

Javlja mi se preko Fejsa Marin Skenderović koji matematički potvrđuje gornju tezu. Po popisu stanovnika iz 1931. godine u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6,785,499 pravoslavaca i 6,085,482 katolika. Nakon Drugog svjetskog rata popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5,199.770, ili 884.712 manje nego 1931. godine, a pravoslavaca 7,783.046., odnosno gotovo milijun više nego 1931. godine. A tko je, po općoj percepciji, drastično nastradao u ratnom vihoru? Naravno, pravoslavci! Što ćemo onda sa statistikom? Tko nju šljivi, važno je što mi stalno ponavljamo, pa će ljudi to ipak jednom prihvatiti kao ''istinu''. Kada im pokažete statistiku, oni okrenu ploču i zavape: jedno je sigurno: naši preci u staroj i novoj Jugoslaviji živjeli su jako teško i siromašno. Prema novim saznanjima mnogi nisu uopće ni živjeli..! U staroj Jugi nisu imali stvarno ništa. Onda su 1941. godine došli Nijemci i odnijeli im sve.

Čini mi se da je karavana davno prošla, ali psi još uvijek laju..

Jurica Pavičić još uvijek ratuje protiv Gotovine. Čak je i honorare spreman primati isključivo u čekovima, nikako u gotovini. Križa se Jurica: ''Nije pitanje kakav je 'General', nego kako se dogodilo da se taj film snimi''. Činjenica da je ''General'' najgledaniji hrvatski film u 2019. godini za njega ništa ne znači. To jugo-nostalgičarima ne ulazi u njihove dogmatske tikve. Dnevno se javljaju i oni koji su se primirili u svojim mišjim rupicama 5. kolovoza 1995. godine, kao i oni koji su na traktorima otišli u ''otadžbinu”. Zaboravljaju i Pavičić i Tomić i ostali jednu, ali bitnu činjenicu. Da su oni ti koji su definitivno popušili. ''Generala'' mogu ''bunkerirati'', mogu sve kopije spaliti, ali nikada neće moći izmijeniti činjenicu da su popušili. A film ostaje najgledaniji!!! Stoga je tragikomično kada Pavičić plače nad Vrdoljakovom sudbinom: ''Vrdoljak ostaje nepovratno i potpuno sam...'', ali s najgledanijim filmom snimljenim ikada u Lijepoj našoj. Gdje je po gledanju Budisavljevićka… Koga danas više za to boli glava? Proleteri svih zemalja, uozbiljite se…

Dan je sve kraći, a noć sve dulja. Nisam siguran da je to slučajno…