Frljićev teatar perverzije

Kontroverzna izvedba predstave "Hrvatsko glumište" u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, koju su režirali meštri provokacije Oliver Frljić i Marin Blažević, predstavlja kulminaciju u destrukciji hrvatskoga kazališta koju je  prije dvadesetak godina na našim prostorima započeo talijansko-hrvatski redatelj Paolo Magelli. Kazališna scena u Lijepoj našoj odvija se već dvadesetak godina po hermeneutičkim naputcima Rolanda Barthesa koji je ustvrdio da je autor mrtav pa je u interpretaciji, poglavito u  kazališnoj, prijeko potrebno obračunati se s autorovim  tekstom.

Najradikalniji  Magellijev epigon  na hrvatskoj kazališnoj sceni svakako je  jezuitski teolog i diplomac religijske kulture Oliver Frljić. Na primjeru režiranja Euripidove drame Bakhe  Frljić je  postavio jasne smjernice postmodernističke perverzije pokazavši, navodno,  kako je moguće  prikazati duh Euripidova djela bez ijedne njegove rečenice.  To je bilo moguće ostvariti jer  je Frljić,  kao diplomirani teolog,  pokazao veoma istančan osjećaj interpretacijske suptilnosti u pogledu transformacije božanstva od antičkoga do današnjeg vremena. Razjarenog i ljutitog boga Dioniza iz Euripidovih Bakhi, kome prosvijećeni Grci više ne vjeruju da je bog, zamijenio  je tadašnji premijer Ivo Sanader, neprikosnoveni bog  nad bogovima u hrvatskoj politici. A poznato je da je Sanader  u svemu podsjećao na Aristotelova  Prvog nepokrenutog pokretača. Frljića je  Sanaderov čuveni Govor na splitskoj rivi  jamačno podsjetio na Dionizovo ludilo u Euripidovoj drami koje je kolektivno preraslo u orgijanje hrvatskoga nacionalizma pa je opskurni i korumpirani HDZ  ponovno došao na vlast. Predizborni slogan je  bio, naravno, aristotelovski: “Pokrenimo Hrvatsku”. Znakovito je kako Frljić uredno šuti o Čedi Višnjiću i sličnim Sanaderovim koalicijskim partnerima.

Kada je genijalni Frljić uspješni eksperiment s Euripidom pokušao primijeniti i na hrvatskoga dramaturga Slobodana Šnajdera, te tako jednoga živoga autora  proglasio mrtvim i sukladno vlastitim redateljskim marifetlucima nastojao dekonstruirati njegov tekst,  konsternirani  Šnajder se usprotivio takvom pothvatu rekavši “polako gospodo, još sam živ i znam što sam htio reći”.  Frljić je takvu drskost živoga autora, koji je proglašen mrtvim, bezočno kaznio u svojoj drami “Hrvatsko glumište” strpavši ga u rang prominentnih ustaša zajedno s doglavnikom dr. Milom Budakom.  Nepristrani promatrač u ovakvim slučajevima može se samo zapitati tko je  zapravo preuzeo glavnu rolu poludjelog grčkog boga Dioniza i što je ostalo od institucije hrvatskog narodnog kazališta koje bi trebalo na svojim pozornicama prikazivati ono što predstavlja maticu hrvatske i europske kulturne baštine.

Poznato je  da se svrha i intencija klasičnog modela Aristotelova kazališta sastojala u tome što kod gledatelja  izazovu individualnu katarzu u promišljanju te razviju osjećaj za moralnost.  Zlatko Sviben  je primjer redatelja koji je ostao dosljedni pristaša aristotelovskog teatra što je posebno izišlo na vidjelo genijalnom dramatizacijom čuvenog romana Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga “Zločin i kazna”.  S glumačkom ekipom kazališta Gavella  Sviben je zapravo aktualizirao klasični pojam kazališta koje zagovara individualnu katarzu.  Ne čudi da ga je Frljić svrstao u perjanicu ustaškog pokreta.

Za razliku od klasičnoga modela  kazališta, Brechtov marksistički  “epski teatar”  trebao je kod gledatelja razviti sposobnost kritičkoga distanciranja od postojećeg kapitalističkoga svjetonazora te stvoriti okvire za revolucionarnu praksu što bi na koncu rezultiralo ostvarenjem  besklasnog društva socijalne pravde i jednakosti.  Kod nas je  u zadnjih nekoliko godina  «epsko kazalište» uspješno popularizirao Rade Šerbedžija tako što ga je transformirao u  Afroditin hram na Brijunima u kojemu se suvremeni ateisti mole Bogu, dok katolički porezni obveznici to sve uredno plaćaju, a agnostična Ministrica kulture velikodušno blagoslivlja takve performanse. Fenomen Šerbedžija potvrđuje da dionizijsko bančevanje  po Brijunima nije rezervirano samo za needucirane tajkunčine i jahtaše, nego ga također mogu po načelu nepotizma i revolucionarne prakse ostvariti članovi i pristaše glumačke družine “Ulysses”.

Zahvaljujući  Oliveru Frljiću ne ćemo se na našim pozornicama, u ovoj apsurdnoj državi,  morati opterećivati dubokim mislima  teatra apsurda  koji su promicali meni simpatični autori  poput Samuela Becketta, Eugènea Ionescoa, Georgesa Schehadéa, Friedricha Dürrenmatta. Epohalna je zadaća novoinstaliranoga Frljićeva “teatra perverzije”  stvoriti  “kritički odnos  prema političkoj nomenklaturi” iz vremena kada se stvarala  država, a trećina teritorija bila okupirana, nesrpsko stanovništvo protjerano, domovi spaljeni, a svaka komunikacija revolucionarnih pobunjenika sa ustašoidnom vlasti u Zagrebu posve prekinuta. Frljić je zahvaljujući SDP-ovoj političkoj vrhušci postao neprikosnoveni vladar hrvatskog teatra pokazavši tako da nema drugih bogova, osim njega samoga. A  građanima Hrvatske, koji se preko 80 posto deklariraju katolicima, predstoji zahtjevna hermeneutička zadaća dekodiranja redateljeve poruke: u kakvoj su, naime, vezi Majka Božja, dvanaest apostola, holokaust i svete sličice nepoderivih ikona hrvatskoga glumišta. Dok  Obersnel i Stojisavljević budu na pozicijama na kojima jesu, dominirat će Frljićev teatar perverzije  u kojem su eto i prominentni glumci postali suvišni, posmodernistički dekonstruirani na sredstvo za pokrivanje redateljeve besramnosti. Uostalom, Frljić je pokazao da u njegovom  neobičnom teatralnom cirkusu svatko može biti glumac. Pa tako i jake snage policajaca, odnosno zaštitara koje su okružile zgradu riječkoga HNK-a te gledatelji koji su glumačku družinu pozdravljali fašističkim pozdravima.