Franković ne može biti junak borbe protiv 'vidljivih i nevidljivih' lobija ako krši zakone koje bi trebao čuvati

Administraciji zamjera šutnju. Administracija šuti 18 mjeseci. Toliko dugo naime traje čekanje da lokalna vlast izda lokacijsku dozvolu za rekonstrukciju zapuštenog hotela Sumratin na elitnom Lapadu. 

Izraženo u danima, riječ je o 540 dana koliko traje postupak izdavanja dozvole i kako je izvjestila prozvana gradska uprava slučaj Sumratin još uvijek je u postupku. 

Stavimo na trenutak na stranu vatromet koji je Balijina žalba u Dubrovniku uzrokovala i prisjetimo se posljednjeg izvješća Doing Business Svjetske banke. Iza glavne ocjene prema kojoj se Hrvatska uspela za sedam mjesta i zauzela 51. poziciju za ovu godinu stoji i onaj neugodni podatak da se na građevinsku dozvolu u šumi hrvatske administracije čeka dugih 146 dana, da do nje vodi put kroz 22 procedure te da košta 9, 2 posto vrijednosti investicije dok taj trošak u razvijenim zemljama OECD-a iznosi 1,5 posto.

Da, u Doing businessu je riječ o građevinskoj dozvoli, a u slučaju Sumratin o lokacijskoj dozvoli, međutim u kontekstu izvještaja o konkurentnosti hrvatskog gospodarstva između dva se dokumenta ne radi razlika. Da prate oba vjerojatno bi ocjena bila još gora. 

Izračun je rađen na primjeru gradnje skladišta vrijednog 4,5 milijuna kuna u blizini Zagreba. 

Takav rezultat u izdavanju dozvola Hrvatsku je smjestio na 150. poziciju, odmah iza Pojasa Gaze, Konga, Gambije i Tanzanije, a tješiti se možemo što smo kao i na začelju EU u društvu s Rumunjskom. 

Balijin Consultants u Dubrovniku pak niti nakon 400 dana duljeg čekanja od onoga što izvještaj Svjetske banke smatra dugim nije dobio niti odbijenicu, a u žalbi Gradskom vijeću zatražio je da se istraži moguće kršenje propisa od strane gradske uprave, odnosno da se istraži upliće li gradonačelnik Franković svoju zamjenicu Orlandu Tokić protuzakonito u postupak izdavanja dozvola koji nadležni gradski ured treba obavljati samostalno i zašto gradska uprava koči nastavak investicije u Sumratin te tako nanosi financijsku štetu što gradskoj blagajni što investitoru. 

Dubrovačka administracija je odjednom zaurlala

Šutljiva je dubrovačka administracija odjednom zaurlala. Tihi proces neizdavanja, ali i neodbijanja lokacijske dozvole za radove na hotelu Sumratin zamijenila je gotovo lavlja rika gradonačelnika Frankovića koji je dotadašnju tišinu opisao kao bitku protiv vidljivih i nedvidljivih građevinskih lobija. 

Između nabacivanja kaznenim prijavama, a kaznenu prijavu može svatko podići protiv svakoga kad god poželi te optužbi što za pritisak što za političarenje ton su dobile i neke činjenice. Među njima je i ona da je tijekom nesretnih 540 dana Balijin Consultants prilagođavao projektnu dokumentaciju zahtjevima budućeg Generalnog urbanističkog plana s čijim donošenjem gradska uprava također kasni, da su pribavili mišljenja resornog ministarstva, ali da gradski pročelnik zadužen za slučaj to nije znao, ali da je Frankovićeva zamjenica ranije bila Balijina zaposlenica. Ton su dobile i neke neobičnosti, pa je ispalo da je gradonačelnik čitao policijski zapisnik vođen u slučaju odbačene kaznene prijave Orlande Tokić protiv Balije koju je podigla zato što ju je zamolio da mu ostavi tvrtku na miru. Polagano postaje trakavica? Dakako.

Priča o milijunskoj investiciji u hotel Sumratin poprimila je elemente izvrsne gradske sapunice koja naravno baca maglu na stvarni problem. A on se da se vratimo na početak svodi na činjenicu da gradska administracija Grada Dubrovnika 18 mjeseci, odnosno 540 dana nije niti izdala dozvolu za rekonstrukciju Sumratina niti je tu dozvolu uz obrazloženje odbila izdati. Cinici bi rekli da dubrovačka gradska vlast privlači investicije zavlačeći investitore, valjda do trenutka kad su već dovoljno novca potrošili na hladni pogon čekanja da će im bilo kakav budući trošak biti prihvatljiviji od odustajanja od projekta. 

Šalu na stranu,  trakavica koja se izrodila iz žalbe investitora, prve Gradskom vijeću nakon što se gradskoj upravi bezuspješno žalio tri puta, svoje rasplitanje zaista možda zaslužuje na sudu kako bi se utvrđivalo tko je u kojem koraku točno skrivio što, ali što se javnosti tiče – investitori mogu biti svakakvi, gradonačelnici i gradske uprave isti si luksuz ne smiju priuštiti. Gradonačelnici i njihove administracije ne smiju kršiti zakone kako bi se 'obračunavali' s onime što oni vide kao građevinske lobije. Gradonačelnici i njegove administracije ne smiju zloupotrebljavati svoju poziciju i svoje ovlasti kako bi odugovlačenjem postupaka iscrpljivali strpljenje i kapacitete investitora.

Iako će mnogi dubrovačku trakavicu u kojoj su se preko medija posvađali lokalni poduzetnik i gradonačelnik staviti u kontekst spora 'HDZ-ova' gradonačelnika i poduzetnika donatora HDZ-u za kampanju, te možda odmahnuti rukom priklanjajući se uvjerenju da 'ništa građevinsko ne može biti čisto', ili pak uvjerenju da 'nema poštene gradske uprave' upravo je gotovo filmski obračun Marka Balije projektanta i vlasnika triju hotela i Mate Frankovića gradonačelnika Dubrovnika jedan od najljepših pokazatelja da se u Hrvatskoj, a u ovom slučaju na njezinom krajenjem jugu posluje kao na Divljem zapadu. I to ne zbog poduzetnika, oni mogu biti svakakvi – na sustavu je javne uprave da filtrira dobre, loše i zle.

Međutim malo je ili nimalo povjerenja u gradske uprave posebno u trenutku kada je dvojici gradonačelnika, SDP-ovu gradonačelniku Nove Gradiške Vinku Grgiću i HDZ-ovu  Draženu Barišiću gradonačelniku Velike Gorice ukinut imunitet koji su imali kao saborski zastupnici kako bi ih se moglo pritvoriti i istraživati u slučaju potencijalnog primanja mita. U dubrovačkom slučaju gradonačelnik je predstavom pred javnošću pokušao odigrati junaka, međutim, bilo bi pogrešno kad bi mu to uspjelo dok istovremeno ne poštuje zakone koje na neki način predstavlja.