RAZUMOM PROTIV MARKSIZMA

Evo zbog čega SDP neće doći na vlast u dogledno vrijeme, ako uopće ikad

SDP je pao na 14,6 posto potpore birača, objavio je nedavno Crodemoskop, no predsjednik stranke Davor Bernardić, komentirajući to novinarima, izjavio je kako se ne trebaju brinuti za SDP, jer će stranka ostvariti dobar izborni rezultat.

01.12.2018. u 08:03
Ispiši članak

Izjavio je to na Izbornoj skupštini Foruma žena SDP-a i poručio: "U ovako teškom trenutku, kada se prisjećamo Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, ne mogu komentirati rejting stranke. Budite bez brige za SDP, SDP radi i na europskim izborima i ostvarit će dobar rezultat". Samouvjereno je dodao: "Objavljena su dva istraživanja koja imaju dijametralno suprotne rezultate, i to je uvijek malo čudno. Najbolje istraživanje bit će europski izbori i tada će se potvrditi ispravnost svih istraživanja. Što se pada rejtinga tiče, sasvim sigurno da nam nisu pomogla pretrčavanja iz stranke u dresove vladajućih, onih koji podržavaju ustaški pozdrav 'za dom spremni' i nije nam pomoglo djelovanje po principu 'svaki tjedan, puč jedan', ali budite bez brige za SDP, stvari ćemo dovesti u red". 

Ipak, SDP unatoč željama i ambicijama svog predsjednika je daleko od bilo kakvog osvajanja vlasti ili ostvarivanja bilo kakvog dobrog rezultata na nacionalnim parlamentarnim izborima. Na izborima za Europski parlament SDP možda samostalno osvoji tri mandata, koliko ih je osvojio u vrijeme Zorana Milanovića. Sve manje od toga bila bi nevjerojatna katastrofa za tu stranku. No ako ih i osvoje to će biti pobjeda Tonina Picule, Biljane Borzan i trećeg jakog kandidata kojeg će partija predložiti, a ne SDP-a Davora Bernardića. 

Ako usporedimo Veliku Britaniju s kraja 70-ih godina prošlog stoljeća s Hrvatskom danas, a donekle se i daju usporediti - ogromna i neefikasna javna uprava, rast lijevog i desnog populizma, štrajkovi u tvrtkama u državnom vlasništvu, nevjerojatni promašaji socijalističkih vlada i njihovih umjerenih konzervativnih suparnika doveli su Veliku Britaniju na rub ekonomske propasti. Velika Britanija tih godina gubila je na godišnjoj razini desetke tisuća radnih mjesta u zastarjeloj i propadajućoj, nacionaliziranoj ili od države subvencioniranoj industriji, nogomet se nikako nije vraćao doma, a o porastu kriminala, moralnoj i demografskoj propasti ne treba posebno govoriti. 

Tadašnji Laburisti, britanska verzija SDP-a i umjereni konzervativci, njihova verzija našeg trenutnog HDZ-a, državu koja je bila skoro na palijativnoj skrbi pokušavali su spasiti najgorim mogućim ekonomskim lijekom, lijevom odnosno desnom podvrstom socijalizma: povećanjem državne potrošnje i zajmovima. No onda su Britanci napravili ono što se mora. Nakon što je njezin prethodnik na čelu Konzervativne stranke, Edward Heath, 1974. godine izgubio dvoje uzastopne izbore, Margaret Thatcher, iako nisko u partijskoj hijerarhiji, bila je jedini ministar spreman da ga izazove za vodstvo stranke. Uz podršku konzervativnog desnog krila, izabrana je za čelnicu te stranke u veljači 1975. i tako je započela 15-godišnji uspon koji će promijeniti lice Britanije.

Kada je Thatcher postala premijerka 1979. godine, britanski sindikati bili su vrlo snažni, a tržište rada bilo je kruto, nefleksibilno i na sve moguće načine nekonkurentno. Kao i u Hrvatskoj danas. Do trenutka kada je Thatcher napustila ured 1990. godine, savez sindikata bio je znatno oslabljen, a današnja britanska ekonomija je dinamična većinom zahvaljujući reformama i radu njene vlade.

Što je to ona u svom jedanaestogodišnjem mandatu napravila? Prvo što je njezina vlada napravila bilo je uspostavljanje pravedne ravnoteže između prava i dužnosti sindikalnog pokreta. Naime, Željezna dama shvatila je da britanski radni zakoni trebaju reformu jer su "militantni" sindikalni zakoni koje je donijela Laburistička stranka sindikatima dopustili da pregovaraju o plaćama i uvjetima rada koji su britanske tvrtke učinile nekonkurentnima u već tada sve globaliziranijem gospodarstvu. Privatizacijom državnih kompanija, reformom zakona o zapošljavanju i zakonodavstvom koje je smanjilo destruktivnu snagu sindikata, snižavanjem porezne presije za pojedince i tvrtke te organiziranjem i smanjivanjem birokracije i administracije koju je natjerala da javne usluge usmjeri više na potrošače i proizvođače nego na same sebe, Thatcher je uspjela ono što njezini prethodnici nisu uspjeli desetljećima. Veliku Britaniju vratila je nazad na globalnu scenu kao jakog gospodarskog i diplomatskog igrača te je zajedno s Ronaldom Reganom u dekadi konzervatizma na svjetskoj politici uspjela zabiti i posljednji čavao u lijes Carstva zla i tiranije i komunističke ideologije. 

No njena najveća politička ostavština bila je ta što su njezini nasljednici, a pogotovo oni iz Laburističke stranke, nastavili njenim političkim putem. Tony Blair i Gordon Brown, dvojica glavnih arhitekata New Labor politike, koje su lijevi mediji posprdno nazvali "Thatcheričini sinovi", promijenili su politiku i dogme ondašnje Laburističke stranke i prihvatili Thatcheričine ideje slobodnog tržišta i nastavili provoditi reforme, prvo u stranačkim redovima, a nakon dobitka izbora upravo zahvaljujući tim reformama i na razini države. 

Povratak u Hrvatsku

Što Bernardića i SDP priječi da idu u smjeru pozitivnih i na svjetskoj razini dokazanih reformi, a sve u svrhu dobivanja izbora i istinskog izvlačenja Hrvatske iz gliba korupcije, nerada i siromaštva?Je li uistinu samo on odgovoran za nesposobnost SDP-a da učini išta iole pozitivno na hrvatskoj političkoj sceni? Istina je kako osim nesnalaženja, koje i treba očekivati od nekog tko nije izvan politike radio ništa i čije socijalne sposobnosti mnogi smatraju nedoraslim za vođenje još uvijek najveće oporbene stranke, Bernardiću najvećim dijelom politiku kroji Glavni odbor SDP-a. Kako to inače u svim strankama ide, pa ni SDP nije cijepljen od toga, a zahvaljujući šalabahter demokraciji, Glavni odbor danas okupiraju ljudi opterećeni većinom zaboravljenim ideologijama. Nakon dva mandata Zorana Milanovića, koji nije bio naklonjen ekstremnoj marksističkoj i titoističkoj ljevici u SDP-u čiji je predstavnik bio i ostao vječni župan Zlatko Komadina i njegov riječki lobi, upravo je ta skupina dobila većinu u Glavnom odboru. S takvim Glavnim odborom nije ni čudo da čak ni jedna zraka bilo kakvog svjetla ne uspijeva probiti SDP-ov neomarksistički mrak. 

Time se može objasniti i nedavno druženje Partijskog saborskog udarnika Gordana Marasa s predstavnicima sindikata zaposlenih u javnim službama, upravo onima koji su najviše i pohlepno okrenuti sami sebi, u Saboru. Iako nije zablistao kao ministar poduzetništva, Maras je ipak bio taj koji je najviše ratovao s najomraženijim ministrom financija Slavkom Linićem. Tada je Gordan Maras tražio smanjivanje administracije, porezne presije i raznih komorskih naknada za male i srednje poduzetnike i obrtnike. Naravno, bez stranačke zaleđine i medijske popularnosti, svaku bitku izgubio je brzo i efikasno, a danas se upio povući u sigurno mjesto slaganja s mišljenjem glavnog partijskog tijela. 

No s obzirom na to da Milanovićeva Vlada nije napravila ništa od reformskih politika koje je najavila, da je na kraju svoje vlade ostavila veći broj nezaposlenih, manji BDP od obećanog i da je Oreškovićevoj vladi ostavila čak milijardu i pol dospjelih, a nepodmirenih obveza te da ova trenutna nema dovoljno dobre gospodarske pokazatelje koji bi mogli Hrvatsku pokrenuti u bilo kojem pozitivnom gospodarskom smjeru, nevjerojatno je za povjerovati da kao lijek protiv ustajalog socijalizma Bernardić i njegov razmrvljeni i frakcionaškim ratom uništeni SDP, nude još više socijalizma koji je u posljednjih dva desetljeća, u sprezi s rodijačkim i državnim kapitalizmom, Hrvatsku postavio na zadnje mjesto svih važnijih makroekonomskih ljestvica. 

Svaki političar bi bar donekle trebao pratiti glavna kretanja u razmišljanju ljudi i birača, barem onih čiju naklonost i glas želi dobiti, a SDP i Bernardić izgleda kako su izabrali svoje. U tijeku najvećeg iseljavanja iz Hrvatske i bez ikakvog plana za pokretanja posrnulog gospodarstva i ekonomije koje bi dijelom zadržalo mlađu, ambicioznu populaciju koja iseljava, kako trbuhom za kruhom tako i zbog nevjerojatne društvene ustajalosti i nemogućnosti napredovanja bez partijskog blagoslova, SDP je odlučio biti biran od upravo suprotnog biračkog tijela, a kad se zadovoljiš s nekim tko podržava zadržavanje statusa quo u društvu i državi onda se ne trebaš čuditi podršci od 14 posto.  

Samo ostaje pitanje hoće li ijedan političar, bilo u SDP-u ili u bilo kojoj drugoj stranci, usuditi se pozvati na kršenje ustaljenih pravila i sindikatima i drugim interesnim proračunskim skupinama reći NE i uistinu krenuti putem razuma i reformi prema boljoj budućnosti? Ili ćemo se nastaviti i dalje polako pretvarati u europsku Floridu, umirovljeničku spavaonicu za bogate umirovljenike europskog sjevera? 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.