ex cathedra

Eutanazija druga Tita ili zašto se Tuđman nije odmah riješio biste

22.03.2015. u 08:27
Ispiši članak

Odluka predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović da neposredno na početku svoga mandata spomeničku baštinu Druga Tita iz Predsjedničkih dvora dodijeli kumrovečkom muzeju, očekivano je izazvala podijeljene reakcije u hrvatskim političkim i intelektualnim krugovima.

Predsjedničin je potez velik doprinos razvoju demokracije koja se u vremenu tranzicije ipak odvijala u sjeni kulta partijskih ličnosti,  što je dijelom uvjetovano izostankom lustracije i detitoizacije u Hrvatskoj. U vremenu demokratske tranzicije ostali smo i dalje zapleteni u kučine titoističkoga posttotalitarizma. Sporno je što Franjo Tuđman, kao prvi demokratski izabrani hrvatski predsjednik, nije dopuštao da se u Hrvatskoj provede ikonoklazam nad likom i djelom utemeljitelja socijalističke Jugoslavije. Budući da je izostala  očekivana  detitoizacija, razumljivo je da su u većini gradova ostali nepromijenjeni nazivi ulica s Titovim imenom, a jedan od najljepših trgova u Zagrebu još uvijek nosi neobičan naziv “Trg maršala Tita”.

Titulu “Maršal Jugoslavije” jedan od najvećih ratnih zločinaca u 20. stoljeću dobio je na drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije” 30. studenog 1943. u Jajcu. Odluku, napisanu ćiriličnim pismom, potpisali su predsjednik AVNOJ-a dr. Ivan Ribar i njegov “sekretar” Rodoljub Čolaković. Pristaše i zagovornici ostanka  naziva “Trga maršala Tita” u Zagrebu  trebali bi imati na umu da u spornom nazivu  trga još uvijek živi spomen na totalitarnu zajednicu jugoslavenskih naroda i narodnosti , kao i na zločine koje je počinila Titova takozvana  “narodnooslobodilačka vojska”.  Za poslijeratne Titove marifetluke poput Bleiburga i Gologa otoka očito je zainteresiran samo jedan dio hrvatske populacije. Začuđuje ipak da je najmlađi Titov general Tuđman, koji je nedvojbeno najzaslužniji za raspad Titove Jugoslavije, zatvarao oči pred  totalitarnim djelom diktatora s Dedinja.

Očito je Tuđmanu kratki dio iz njegove biografije, sadržan u čuvenoj formulaciji “Tuđmanu ne pakovati”, kojom ga se zaštitilo od političkih progona nakon ugušivanja Hrvatskog proljeća 1972. godine, bio važniji od brutalnog gušenja MASPOK-a. Svoju vezu s Titom Tuđman je očito koristio da bi u svjetskoj javnosti otklonio svaku eventualnu povezanost novoproglašene države Republike Hrvatske s Pavelićevom NDH. U tom kontekstu Tuđman je isticao Titove zasluge u stvaranju cjelovitosti Socijalističke Republike Hrvatske  kojoj su po završetku Drugog svjetskog rata pripojeni  Istra i Baranja. Prešućivalo se pri tome činjenice da su izvan SR Hrvatske ostali veliki dijelovi teritorija koji su  ranije pripadali  Banovini Hrvatskoj. Koliko god se hvalilo povijesne odluke ZAVNOH-a u pogledu zagovaranja integriteta Hrvatske, ne smije se ispustiti iz vida da je na trećem zasjedanju ZAVNOH-a 8.-9. svibnja 1944.  u Topuskom ipak donesena povijesna odluka o ponovnoj integraciji Hrvatske u jugoslavensku državnu federaciju.

Micanjem Titovih “umjetnina” iz Predsjedničkih dvora s Pantovčaka, otvoreno je novo razdoblje u hrvatskoj politici koje možemo okarakterizirati kao vrijeme “detitoizacije”.  Umjesto u talionici, biste Diktatora s Dedinja završile su u zagorskim i prigorskim muzejima.  Razdoblje jednog nekritičkog idolopoklonstva otišlo je nepovratno u prošlost, a počinje vrijeme sustavnog vrjednovanja i proučavanja svega što je vezano uz ime Josipa Broza Tita. Kao jedan od prvih koraka u procesu detitoizacije svakako je početak revizije povijesnih udžbenika u kojima bi trebalo povijesne događaje u Hrvatskoj poslije 1945. nazvati pravim imenom, dakle sine ira et studio. 

Na ruševinama lika i djela jednog od najvećih zločinaca koji je potekao iz hrvatskog naroda, povremeno će svoje nekritičke žalopojke artikulirati i osobe poput dvojice bivših predsjednika države Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Jednoga će dana sve to biti okarakterizirano kao jednostrani i nekritički pristup suvremenoj hrvatskoj povijesti. Žalobno je da se tome krugu političkih gubitnika pridružio i gospodin Milanović, za kojega ipak očekujemo da će i nakon gubitka sljedećih parlamentarnih izbora ostati na političkoj sceni kao političar patriotske orijentacije.

Razmišljajući o eutanaziji Druga Tita, velik dio nas trebao bi se prisjetiti da smo u vrijeme komunističkog totalitarizma bili Titovi pioniri i omladinci. Bilo je to sve nekako po inerciji i u duhu postojećega konvencionalizma. Sretni smo da danas  možemo slobodno i bez straha za vlastitu egzistenciju reći što  mislimo o Drugu Titu. Odlaskom Titove spomeničke baštine iz nekadašnje njegove vile u Zagrebu, koja je pretvorena u Predsjedničke dvore, svjesni smo činjenice da smo nekako svi skrenuli s Titova puta, iako smo svojedobno svečano, uz pjesmu, obećavali da to nećemo učiniti

“Druže, Tito mi ti se kunemo,

da sa tvoga puta ne skrenemo.”

U svakom slučaju riječ je o jednom olakšanju da će Tito sve manje biti zastupljen u našem svakodnevnom političkom diskursu.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.