Europske stranke desnog centra slabe jer provode liberalne politike i udaljile su se od svojih birača

Štoviše, pred koji dan na jednome portalu "regionalnog" karaktera je i objavljena kolumna upravo pod tim naslovom: "Desničarska čudovišta haraju Europom". Pred nekoliko tjedana u Rimu je održana međunarodna konferencija pod nazivom "Nacionalni konzervativizam – Bog, čast, domovina: predsjednik Ronald Reagan, papa Ivan Pavao II. i sloboda nacija". Ovaj je skup od strane nacionalne dalekovidnice označen kao skup "ekstremne desnice". Sudionik ovoga skupa bio je i dr. sc. Stjepo Bartulica koji je u jednoj emisiji dobro zamijetio kako bi danas i Reagan i Vojtila bili proglašeni ekstremnim desničarima.

U jednoj kolumni svojedobno sam napisao kako bi i Konrad Adenauer, zbog svojih katoličkih stavova, nesumnjivo danas bio katoliban i zasukani ekstremni desničar. Ako ne već ekstremni desničari, svi bi ovi pojedinci, od strane bivšega šefa Europske komisije Jeana Claudea Junckera, nakon nekoliko piva, mogli biti proglašeni "glupim populistima". Desničarska čudovišta, glupi populisti i zasukani suverenisti harače Europom i gledaju kako da unište same temelje Europske unije! Zato su tu Junckerovi jurišni odredi da im se suprotstave i obrane tekovine europskog bratstva i jedinstva. Desničarska čudovišta – no pasaran!

Tzv. tirinški sindrom

U istočnoj Njemačkoj pokrajini Tiringiji nedavno su tzv. mainstream stranke doživjele poraz. Alternativa za Njemačku (AfD) i Ljevica dobili su zajedno više od pola glasova. Prema ocjeni njemačkog tiska pobijedili su "rubovi političkog spektra". Nakon što je liberal Thomas Kemmerich izabran za premijera Tiringije uz potporu CDU-a, FDP-a, ali i "desno-populističkog" AfD-a, Merkeličina nasljednica na čelu CDU-a, Annegret Kramp-Karrenbauer, zbog očito nepostojećeg autoriteta u stranci (vrh stranke je protiv suradnje s AfD-om), dala je ostavku.

Njemački Die Welt nakon izbora u Tiringiji objavio je prilog u kojemu je identificirao tzv. tirinški sindrom u Europi. O čemu se radi? O raspadu političke scene u nizu europskih država. "Tiringija je posvuda". Nekadašnje narodne stranke slabe, a nastaju nove uspješne grupacije od kojih je "većina smještena na lijevom ili desnom rubu političkog spektra". Posljedica toga su "paralizirane koalicije političkog centra, savezi s populistima, a u mnogim državama i potpuna implozija stranačkog sustava". Die Welt navodi primjere jačanja desnice u Švedskoj, Italiji, Francuskoj i Nizozemskoj. Jačanje desnice u Mađarskoj i Poljskoj već je praktički opće mjesto, a ove se države nalaze na udaru sankcijskih mehanizama Bruxellesa.

Tzv. sinistrizam

Problem je Die Welta, ali i drugih mainstream medija taj što ne ulaze u korijene jačanja protusistemskih opcija u Europi. I to ne samo desnih, nego i lijevih (populizam, naime, nije oznaka političke orijentacije, nego načina djelovanja). A koji su to uzroci? Ima ih mnogo, no nema nikakve sumnje kako je osnovni razlog udaljavanja birača od stranaka desnoga centra taj što te stranke u mnogočemu danas provode lijevu i liberalnu politiku i snažno su se udaljile od svojih birača. Opći je politički trend u Europi posljednjih pedesetak godina tzv. sinistrizam, ljevičarenje, tj. pomicanje čitavoga političkog spektra u lijevo. Tzv. Overtonov prozor svih tih desetljeća snažno se pomicao u lijevo, a posebno su lijeve ideje postale snažne na planu kulture. Duh vremena je jednostavno postao ljevičarski.

U takvome političkom ambijentu, stvorenom usred pomicanja političkoga spektra u lijevo, mnoge ideje koje su do jučer bile posve legitimne i normalne postale su "ekstremno desnima". Primjerice, do pred 30 ili 40 godina bilo je posve jasno da je brak isključivo životna zajednica žene i muškarca. Danas se u okvir braka nastoje smjestiti različite nenaravne zajednice, pa i one čiji su pripadnici sve do nedavno zazivali smrt braka i obitelji. Kako je krenulo, za 20 godina reći da je brak i životna zajednica žene i muškarca (dakle, i to) postat će ekstremno desnima, a možda i sudski utuživo. U nekim državama otvoriti ženama vrata već je danas iskaz "rodnih stereotipa". Roditelj 1 i roditelj 2 već u nekim državama zamjenjuju pojmove otac i majka koji će vrlo brzo postati ekstremno desnima.

Kao što je u knjizi Diktatura relativizma odlično sažeo talijanski publicist Roberto de Mattei: "Prva je etapa nijekanje postojanja objektivnog zakona ili istine, s posljedicom izjednačenja dobra i zla, poroka i krjeposti. Druga je etapa institucionalizacija moralnoga zastranjenja, tj. pretvaranje osobnoga poroka u javnu krjepost. Treća je etapa društvena cenzura i sudsko suzbijanje dobra. Do te smo točke stigli. Danas živimo u svijetu koji se temelji na protudekalogu po kojemu je sve dopušteno, osim javno ispovijedati vjernost načelima naravnoga i kršćanskoga poretka".

Odnos prema migracijama

Velike političke prijepore danas u Europi izaziva odnos različitih političkih opcija prema migrantskim valovima na Stari kontinent. Iako već danas u mnogim krajevima sjeverozapadne Europe vidimo smrt Europe u identitetskom i kulturološkom smislu (no-go zone koje po sadržaju predstavljaju sjevernoafričke i bliskoistočne šerijatske enklave), bilo kakva kritika migracija proglašava se ekstremnim desničarenjem ili fašizmom. Nemoguće je poreći da u šarolikome spektru političkih ideja koje danas postoje u Europi zaista nema i ekstremne desnice ili populista u negativnome smislu riječi, no u 95  posto slučajeva se ekstremnim desničarima proglašavaju ljudi koji nemaju veze s bilo kakvim ekstremizmom. S druge pak strane, iako je također vrlo utjecajna, ekstremna ljevica rijetko doživljava prozivke koje su očito namijenjene samo za drugu stranu. Mnoge ekstremno lijeve ideje danas su gotovo pa mainstream. O sinistrizmu je. Ponovno. riječ.

Stranke srednje struje će sve više slabiti?

Ako stranke tzv. desnog centra u Europi nastave s dosadašnjom politikom ignoriranja opravdanih zahtjeva nesistemske desnice, a prema zakonu akcije i reakcije u kontekstu migrantske krize ti će zahtjevi biti sve opravdaniji (primjerice, zahtjev da se prekine sa suludom politikom dobrodošlice koja rezultira terorističkim napadima diljem europskih gradova), stranke srednje struje će sve više slabiti, a nesistemska desnica postajat će sve jača. Premda mainstream upravo etiketiranjem tih stranaka i njihovim leksičkim smještanjem na marginu želi smanjiti njihov utjecaj, to će biti nemoguće. Tzv. obični ljude trpe do određene granice, ali i oni imaju svoje crvene linije. S vremenom će većina ljudi (tu, naravno, ne mislimo na klijentelu) okrenuti leđa mainstream strankama ako nastave s dosadašnjom politikom.

U knjizi Čudna smrt Europe Douglas Murray (inače deklarirani pripadnik homoseksualne zajednice) je jasan: "Što će politička klasa i mediji učiniti kad shvate da su stavovi koje su proglašavali politički neprihvatljivima zapravo stavovi većine javnosti. (…) Osim što će se nastaviti iskorištavati dobra volja Europe, s određenom se dozom sigurnosti može predvidjeti još jedno: europska javnost postajat će sve ogorčenija. Premda nedavna povijest pokazuje da političari očito mogu desetljećima ignorirati većinsko javno mišljenje, nije neizbježno da će se takva situacija nastaviti unedogled".

I dalje: "Bit će nužno proširiti politički konsenzus i prihvatiti ozbiljne, očito nefašističke stranke koje su se za političkim stolom prije opisivale kao 'krajnje desne'. Ne samo da ne bi bilo mudro i dalje marginalizirati ljude koji su godinama upozoravali na ono što će se dogoditi baš u trenutku kad se njihova upozorenja doista ostvaruju, nego bi bilo mudro uspostaviti situaciju u kojoj se sve doista fašističke stranke koje će se ubuduće pojaviti mogu identificirati precizno i bez optužbe da se ta etiketa prišiva gotovo svima. Europljani su ublažili jezik antifašizma prije vremena kad bi im mogao zatrebati. U Europi bi se upozorenja na fašizam trebala upotrebljavati iznimno oprezno. Posljednjih su se godina tako istrošila i raširila da su postala gotovo besmislena. Na kraju, za političke i medijske elite bilo bi neodrživo da se nastave pretvarati da su stavovi većina javnosti neprihvatljivi, a da su stavovi zagovornika masovne migracije, male i rubne skupine u usporedbi s većinom, jedini legitimni stavovi srednje struje europske politike".

Poslušajte Murraya, taj čovjek znade što govori…