Europska unija je zakazala, ruski i kineski utjecaj u jugoistočnoj Europi sve je jači

Latvijski je premijer Krisjanis Karins poručio da ili će Europa pružiti ruku Zapadnom Balkanu ili će to učiniti netko drugi, pri čemu je govorio o pokušajima Kine, Rusije i Turske da kroz ulaganja i političke inicijative steknu uporište na ovome prostoru. Međutim, od vremenskoga okvira nema ništa. Francuska, Danska i Nizozemska pritom imaju najveće rezerve prema novome proširenju.

Područje tzv. Zapadnog Balkana i dalje predstavlja fragilnu zonu koju opterećuju brojni problemi: od neučinkovitih institucija, korumpiranog pravosuđa i neracionalne uprave do visokog stupnja korupcije i kriminala. Reforme se odvijaju puževim koracima, a činjenica da ne postoji konkretni vremenski okvir za članstvo svakako ne djeluje ohrabrujuće. To rezultira time da čelnici ovih država nastoje sjediti na nekoliko stolica, pa tako u Srbiji imamo jak utjecaj Rusije i Kine, u Bosni i Hercegovini Rusije, Turske i arapskih država, a i druge države unutar političkog konstrukta zvanog Zapadni Balkan nisu pošteđene jakih utjecaja istoka.

Predvorje EU-a

Geopolitičke realnosti takve su da se na Zapadni Balkan gleda kao na svojevrsno predvorje EU-a. Zato je i došlo do formiranja najprije Mini Schengena, a ove godine inicijative Otvoreni Balkan kojoj se, međutim, za sada nisu pridružile sve države. U Bruxellesu su svjesni da ove države još dugo vremena neće ispunjavati niti minimalne kriterije za ulazak u EU, da političke elite u mnogim državama s figom u džepu gledaju na članstvo (Srbija je ponajbolji primjer), pa ih kroz formiranje inicijativa izvan EU-a, ali pod svojim patronatom žele u određenome smislu držati u zoni svoga utjecaja.

Mnoga događanja proteklih mjeseci ukazuju na to da problem ovih država nisu smo fragilne institucije, nego i brojna neriješena međudržavna i etnička pitanja. Kriza na Kosovu, potaknuta uredbom prištinskih vlasti o recipročnoj primjeni privremenih registracijskih pločica, dovela je do novih zveckanja oružjem na granici Kosova i Srbije. Uz posredovanje EU-a došlo je do smirivanja situacije. Do neke nove eskalacije.

Nedavno ustoličenje Joanikija na Cetinju, povijesnoj i kulturnoj prijestolnici Crne Gore, malo je imalo veze s vjerom. Radilo se o političkom činu per excellence. Srpska pravoslavna crkva djeluje kao borbeno sredstvo provođenja velikosrpske politike i glavni joj je cilj ukidanje crnogorske državnosti i ponovno utapanje Crne Gore u tzv. srpski svet koji, rekao je Vučićev megafon Aleksandar Vulin, podrazumijeva jedan teritorijalni okvir.

Situacija u BiH

Namjesnik "srpskoga sveta" u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik, konstantno prijeti odvajanjem Republike Srpske. Sarajevo pak provodi politiku političke desubjektivizacije Hrvata u Federaciji BiH. Ako Hrvati u tome entitetu ne mogu izabrati svoga političkog predstavnika onda je jasno koja im je sudbina namijenjena. Sve se to u prethodnom vremenu odvijalo uz blagoslov tzv. međunarodne zajednice.

Novi visoki predstavnik, kojega ne priznaje srpski entitet, Christian Schmidt dobio je ulogu reforme Izbornog zakona i u posljednje je vrijeme dao neke izjave koje bi se mogle tumačiti u korist Hrvata, no bez snažnog pritiska zapadnih zemalja Sarajevo neće odustati od svoje politike koja ide za time da se Hrvate u FBiH svede na status nacionalne manjine. U tome istaknutu ulogu ima Željko Komšić, uzurpator hrvatskog člana Predsjedništva BiH, koji je nedavno optužio Hrvatsku i Srbiju da na BiH gledaju kao na ratni plijen.

Ni geopolitička situacija u Sjevernoj Makedoniji nije nimalo bajna. Ne postoji niti jedna okolna država koja nema apetite prema toj zemlji. Albanci su već danas većina u nekim dijelovima zemlje, Grci Makedoncima negiraju identitet, Bugari jezik, a Srbija autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve, pri čemu se i dalje u srbijanskim nacionalističkim krugovima govori o Makedoniji kao o "Južnoj Srbiji".

Balkan ostaje bure baruta

Nepostojanje jakih institucija, etnički konflikti i sudjelovanje niza globalnih i regionalnih aktera koji na ovome području vode (za sada) političke proxy ratove, onemogućuje bilo kakvu trajniju stabilizaciju ovoga prostora. Mantra o tzv. europskim perspektivama Zapadnog Balkana papagajski se ponavlja iz godine u godinu, no realnih pomaka nema. I danas, kao i devedesetih godina, EU pokazuje da nema kapacitete za rješavanje imalo ozbiljnijeg problema.

Bez Washingtona se nije mogao završiti rat na područje bivše Jugoslavije, potaknut srbijanskom agresijom na okolne države, a i današnje političke nesuglasice teško će dobiti svoj epilog bez ne samo američkog i ruskog, nego i kineskog sudjelovanja. Nedavna rusko-kineska rezolucija o ukidanju institucije Visokog predstavnika u BiH predstavlja prvu političku inicijativu Kine na području Zapadnog Balkana i naznaku snažnijeg angažmana u budućnosti.

Kako bilo, Balkan i dalje ostaje bure baruta, izvor moguće destabilizacije širega europskog područja, a ulazak ovih država u EU samo lijepa želja.