Europska unija može ojačati vraćanjem kršćanskim vrijednostima

Na istome mjestu Dawson je dodao da "ne možemo razumjeti ni samu Europu ako ne proučimo kršćansku kulturnu tradiciju koja je od samoga početka bila jamstvo europskoga jedinstva i izvor njenih duhovni težnji i ćudorednih ideala".

Europa kao centar svijeta

Nema nikakve dvojbe da je Dawson bio u pravu i da je doprinos "Staroga kontinenta" civilizaciji iznimno snažan i višestruk. U političkom i socijalnom smislu Europa je stoljećima predstavljala svojevrsni centar svijeta koji se odlikovao velikom dinamičnošću u mnogim područjima. Ugodna klima, dobar prometni položaj, bogatstvo sirovina (drvo, ugljen, željezo), kao i maritimni položaj (sredozemna i atlantska obala), pogodovali su gospodarskome razvoju Europe koja je postala ne samo ekonomski centar svijeta, a s vremenom i centar tehnoloških inovacija, nego su i politički koncepti razvijeni unutar Europe postali globalno prepoznati i primjenjivani. Vestfalski sustav suverenih država nastao je 1648. godine u Europi, a kasnije je postao univerzalni model političko-teritorijalne organizacije država širom svijeta. 

Tijekom 18. stoljeća najdominantnija država u Europi bila je Francuska, u. 19. stoljeću to je Velika Britanija. Nakon ujedinjenja Njemačke 1871. nastaje borba za prevlast u Europi između te države i Velike Britanije. Njemačka s vremenom razvija ambiciju postati glavnom svjetskom silom. No ujedinjena Njemačka – kao što je svojedobno primijetio Henry Kissinger – iako je bila prevelika za Europu, ipak se pokazala nedovoljno jakom za globalnu dominaciju. Već nakon Prvoga svjetskog rata, a posebno nakon Drugoga svjetskog rata Veliku Britaniju na svjetskom tronu zamjenjuju Sjedinjene Američke Države koje su se do tada u nekom smislu smatrale europskom krhotinom s druge strane Atlantika. Najveći gubitnik Prvoga i Drugoga svjetskog rata bila je upravo Europa koja od tada gubi ulogu političkog centra svijeta. 

Ujedinjenje Europe – da, ali na kojim temeljima?

Pad međunarodnog utjecaja Europe od Drugoga svjetskog rata do danas je eksponencijalan. Danas, Europska je unija ekonomski div, ali je u (geo)političkom smislu ako ne baš patuljak, a onda svakako trećerazredna sila. U geopolitičkim i sigurnosnim prijeporima u svijetu ispred EU-a su i SAD i Rusija i Kina. Doduše, i Velika Britanija i Francuska su članice Vijeća sigurnosti, no to je tako jer to tijelo nije doživjelo reformu od trenutka osnutka i jednostavno ne održava stvarno stanje moći danas u svijetu. Izlaskom Velike Britanije iz EU-a unija dodatno gubi svoj utjecaj jer je upravo London imao najveće kapacitete za vođenje vanjske politike i diplomacije. 

Da bi mogla parirati ostalim igračima na globalnoj razini Europa treba biti ujedinjena. Međutim, postavlja se pitanje koji bi to trebali biti integrativni faktori koji će jamčiti europsko jedinstvo u bitnim pitanjima. Iako u korijenima EU-a imamo i kršćanske, katoličke ideologe kao što su bili Konrad Adenauer, Alcide de Gasperi, Robert Schuman i Jean Monet, od početka EU integracije postojala je i druga struja koju je predvodio Richard von Coudenhove-Kalergi kao pristaša federalizma i koncepta stvaranje jedinstvene europske ljudske mase koja bi bila lišena svih etničkih i drugih razlika. Borba između koncepta Europe nacija koju je zastupao i veliki francuski državnik Charles de Gaulle (danas se taj koncept naziva suverenističkim) i koncepta federalizacije Europe po uzoru na SAD ili Švicarsku, ta borba traje sve do danas. 

Juncker: Europa će izgubiti i ekonomsku moć

Aktualna predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen na početku je svoga mandata izjavila da će njezina Komisija postati "geopolitička komisija". Iz te izjave dade se naslutiti da bi u aktualnome mandatu EU trebala ojačati svoje vanjskopolitičke aktivnosti i susljedno svoj međunarodni položaj. Čini se da su i u Bruxellesu shvatili da međunarodna snaga EU-a i dalje slabi i da bi Unija trebala igrati aktivniju ulogu u međunarodnim odnosima.

Prethodnik von der Leyen na mjestu šefa Europske komisije Jean-Claude Juncker u svom je završnom govoru istaknuo da je Europa najmanji kontinent i dodao: "Mi izumiremo. Nećemo nestati, ali bit će nas sve manje. Na početku 20. stoljeća Europljani su činili 20 posto svjetske populacije. Na kraju ovog stoljeća Europljani će činiti samo četiri posto. Europljani će izgubiti i ekonomsku moć i za nekoliko godina niti jedna europska zemalja neće biti članica Grupe sedam najrazvijenijih". No Juncker je dodao i to da se Europa treba i dalje boriti protiv "glupog i ograničenog nacionalizma".

Pa, gdje je onda korijen slabljenja Europe? Osim u jačanju drugih krajeva svijeta, osobno smatram da možemo detektirati tri faktora koji su taj proces opadanja europske moći dodatno ubrzali.

Minoriziranje uloge nacionalne države

Prije svega, to je minoriziranje uloge nacionalne države. U razgovoru za jedan hrvatski medij bivši je britanski premijer Tony Blair u rujnu 2018. naglasio kako je fundamentalna pogreška koju je Europa učinila ta da je izbrisala pojam o nacionalnoj državi. Europska unija neće biti jača ako će nastaviti voditi borbu protiv svakog, pa i pozitivnoga obrambenog nacionalizma (šovinizam je već nešto drugo, i njega treba bezuvjetno osuditi), nego će, upravo suprotno, dodatno slabiti. 

Europska unija jednostavno se ne može pretvoriti u Sjedinjene Europe Države po uzoru na SAD. Unifikacijsko načelo ne može biti načelo europske budućnosti. Njemački povjesničar Leopold Ranke svojedobno je primijetio da čim u Europi bilo koje načelo želi apsolutno zagospodariti uvijek nailazi na otpor koji "izbija iz dubina samog života", jer se europski svijet "sastoji iz elemenata različitog podrijetla; u njihovoj suprotnosti i njihovoj borbi razvijaju se upravo promjene različitih epoha". EU će predstavljati mnogo snažniji entitet ako će se graditi kao Europa domovina, kao Europa ravnopravnih i suverenih država. 

Odricanje od kršćanstva

Koji bi trebali biti integrativni faktori ujedinjene Europe? Upravo tu dolazimo do drugoga faktora koji je pridonio opadanju europske moći. Kao što je u gore spomenutoj knjizi istaknuo Dawson, kako je Europa bila manje kršćanskom, tako je opadala i njezina politička moć. Europa se od početka gradila isključivo kao ekonomistički projekt (ekonomija je bitna, ali ne i jedina komponentna ljudske stvarnosti), a zanemarena je njezina povijest, kultura i tradicija. Europa se odrekla svojih kršćanskih korijena, što je postalo posebno izraženo u raspravama o europskom ustavu. A kršćanska je kulturna tradicija – ponovimo Dawsonovu misao – stoljećima predstavljala "jamstvo europskoga jedinstva i izvor njenih duhovni težnji i ćudorednih ideala". 

Europa je odricanjem od kršćanstva (koje je uz rimsko pravo i grčku filozofiju izgradilo Europu kao kontinent) izgubila "veliku pripovijest", izgubila je identitetski duhovni centar, postala je – kako je to formulirao papa Ivan Pavao II. – kontinent "kulture smrti" (razlozi tome nisu samo u procesima demografske tranzicije, nego upravo i u napuštanju kulture života koju kršćanstvo inaugurira), a to postaje posebno opasnom pojavom u vremenu aktualnih migracija.

Naime, kao što u knjizi Čudna smrt Europe piše Douglas Murray, "opstanak društva nije moguć ako ono stalno potiskuje vlastito podrijetlo ili se na bilo koji način bori protiv njega", a "Europljani u dvadeset prvome stoljeću ostaju bez ijedne unificirajuće ideje koja bi im mogla urediti sadašnjost ili ukazati na budućnost. U svako bi doba gubitak svih unificirajućih priča o našoj prošlosti ili ideja što učiniti s našom sadašnjošću ili budućnosti bili ozbiljan problem. A u vrijeme bitnih društvenih promjena i previranja, posljedice su kobne. Svijet dolazi u Europu točno u trenutku kad je ona iz vidika izgubila vlastiti identitet. I dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, dolazak milijuna ljudi u iznurenu i umiruću kulturu opterećenu krivnjom sigurno ne može".

Europa nema državnike kao što su bili de Gaulle i Konrad Adenauer

Treći faktor koji je pridonio opadanju europske moći odnosi se na insuficijenciju pravih državnika u Europi, a posebno u velikim europskim državama. Charles de Gaulle zalagao se za Europu nacija, a Konrad Adenauer nije se libio izjaviti sljedeće: "Svatko od nas i poimenično svatko od nas katoličkih vjernika jest obvezan sudjelovati i surađivati, jer vjerujte radi se o tomu, hoće li Europa ostati kršćanska, ili hoće li Europa postati poganska. (...) Spašavanje Zapada, spašavanje kršćanske kulture, odlučno se utječe savezom političkih snaga koje se nalaze na temelju kršćanstva. I te kršćanske snage su puno jače nego što sami mislimo. (...) Ujedinjenje Europe jest jedini spas kršćanskog Zapada".

Europa danas nema državnike profila i kapaciteta kao što su bili Charles de Gaulle i Konrad Adenauer. Postoje dobri političari i dobri menadžeri (politika se danas i sama pretvorila u vrstu (pseudo)poduzetništva), ali postoji manjak državnika koji će moći kreirati, koordinirati i voditi politiku u globalnim razmjerima. Rješenje protiv takve situacije, međutim, nije "još više Europe", nije daljnja federalizacija, nego je u tome da se državama dopusti autonoman razvitak, a da integracije ne budu temeljene jedino na ekonomskim faktorima, nego da se poštuje stari poredak vrijednosti – kultura-politika-ekonomija. 

Zdrav patriotizam, kultura života i kršćanske vrijednosti 

Protivno katastrofičarskim najavama, aktualna korona-kriza – u kojoj je EU početno pokazala vrlo loše snalaženje – neće dovesti do raspada EU-a. No ta je kriza pokazala da samo ekonomija ne može ujedinjavati Europu. Jer, iako su ekonomija i trgovina iznimno bitne, i mogu – kako tvrdi liberalna paradigma međunarodnih odnosa – doprinijeti međuovisnosti i smanjiti sukobe, druga je strana priče ta da je ekonomija i područje nadmetanja i sukoba. U svakoj krizi do sada u EU – od krize 2008. preko migrantske krize 2015. do današnje korona-krize – pokazalo se da ne postoji dovoljna solidarnost između država članica. Svatko primarno gleda svoje interese. I to je prirodno. 

No možda bi ta solidarnost ipak bila veća kada bi EU projekt uz ekonomističku imao i univerzalnu kršćansku komponentu? Možda bi EU predstavljala snažniji entitet kada bi se gradila kao Europa nacija u kojoj bi se poštivali zdrav patriotizam, kultura života i kršćanske vrijednosti? Odricanjem od navedenoga Europa je pala na nikada niže grane. Je li povratak prema gore u vraćanju tim vrijednostima?