Europska komisija želi ukinuti brzu modu i vratiti na tržište krojačke popravke, može li to zaživjeti?

Komisija je predložila niz novih pravila koja bi modna industrija trebala usvojiti kako bi materijali od kojih se odjeća proizvodi bili ekološki prihvatljiviji, razgradivi, podložni recikliranju, ali i dugotrajniji.  Problem nije nov, ali nije ni manji. 

Posljednja dva desetljeća industrija mode značajno raste i prema očekivanjima rasti će i dalje za 63 posto do 2030 godine kada se očekuje da će biti prodano 102 milijuna tona odjeće. Prosječan Europljanin svake godine baci 11 kilograma tekstila. I ne misli pri tom previše o tome dok čeka u redu pred garderobom u trgovini kako bi isprobao nove krpice. 

Proizvođači odjeće suočeni sa zahtjevima za očuvanjem okoliša već dugi niz godina nastoje što proizvodnju što sanaciju neprodane robe učiniti ekološki prihvatljivijom, a da istovremeno bude i ekonomski isplativija i kupcima jednako povoljna. Kako vrijeme odmiče postavlja se pitanje mogu li se vukovi (tvrtke) zasititi, a da sve ovce (kupci) ostanu odjevene s jednako ispražnjenim lisnicama.  Djeluje nemoguće. Posebno zato što Europska komisija zadane ciljeve želi postići u kratkom roku od idućih sedam godina. 

Komisija zapravo od tvrtki brze mode poput H&M, Zare i sličnih traži značajne promjene u njihovim poslovnim modelima. Zapravo, traže od industrije brze mode da značajno uspori da se odrekne velikog dijela onoga na čemu je izrasla i na čemu godinama dobro zarađuje. Traže od kompanija da smanje broj kolekcija odjeće koje izbacuju na tržište, da omoguće povrat stare odjeće, da nude uslugu popravljanja odjeće, vraćajući tako sat unatrag, a potrošače u vrijeme kada su krojački popravci bili posao od kojeg se moglo živjeti. 

Od biznisa koji je narastao na stvaranju potrebe potrošača da gotovo svaki tjedan kupi neki novi komad odjeće Komisija sada traži da – preodgoje svoje potrošače i naviknu ih na to da jednu košulju nose nekoliko godina. Industriji narasloj na jeftinim materijalima, onome što nerijetko nazovemo 'plastikom' Komisija je nametnula orijentaciju na nove materijale visoke kvalitete, a proizvođači bi trebali smisliti kako da ta nova visoka kvaliteta zadrži jednako prihvatljivu cijenu. Zapravo je ideja da se odjeća manje proizvodi od sintetičkih vlakana u čijem nastanku se koriste fosilna goriva, a da se u modu vrate dobri stari prirodni materijali. 

I ako sve to ne zvuči dovoljno ambiciozno, europski su birokrati otišli i korak dalje pa u kontekstu kružnog gospodarstva kakvo su zamislili od država članica Unije zapravo žele da porezno potiču neki novi uzlet krojačkih popravaka i 'second hand' trgovina, razmjene odjeće i uglavnom kako i sami pišu – ponovno definiranje mode. Puno velikih riječi u detaljno ispisanoj agendi za spašavanje planeta smanjivanjem emisije stakleničkih plinova za koju je odgovorna industrija mode može se svesti zapravo na poruku Europljanima – "Kupuje i bacajte manje odjeće".

Kad bi u tome uspjeli današnji proizvođači brze mode morali bi postati nešto sasvim drugo ako naravno ne smisle kako spora moda može biti dugotrajna, kvalitetna i financijski povoljna, sve u isto vrijeme. Potrošačima koji će se teško odreći svojeg konzumerističkog duha u vremenu viske inflacije povoljna cijena možda je i najvažnija, a upravo bi ona mogla biti prva žrtva na putu ispunjavanja onoga što Europska komisija želi od industrije mode.