Europa je danas pred izborom

Europa se obnavlja velikim dijelom zahvaljujući američkoj pomoći. Formira se snažna politička, ekonomska, geopolitička i vojno-sigurnosna suradnja između SAD-a i Europe te se počinje govoriti o tzv. transatlantskoj vezi. SAD podupire europske integracije, a Zbigniew Brzezinski jednom je prilikom Europsku uniju nazvao najvažnijim američkim mostobranom u Europi. U sigurnosnom smislu EU je kroz sve godine presudno ovisila o SAD-u.

Unatoč nekim pokušajima kontriranja Francuske (Charles de Gaulle izvukao je Francusku iz vojnog krila NATO-a, u koji se vratila tek u vremenu Sarkozyja) Europska unija svih je ovih desetljeća bila neautonoman geopolitički pol jer su se sve bitnije odluke donosile koordinirano s Washingtonom. Ipak, posljednjih godina, a posebno u mandatu američkog predsjednika Donalda Trumpa, ideja "strateške autonomije" EU-a počinje se spominjati u izjavama pojedinih europskih političara. U jednom je trenutku maglovito o tome govorila Angela Merkel, no ponovno se kao ključni zagovornik nameće Francuska pod vodstvom Emannuela Macrona.

Strateška autonomija podrazumijevala bi to da Europska unija može samostalno donositi određene strateške odluke vodeći se primarno svojim interesima, a taj bi koncept podrazumijevao i izgradnju europskog sustava koji bi egzistirao uz NATO. Koncept obrambene strategije formuliran je u studenom 2021. godine u dokumentu pod nazivom "Strateški kompas".

Politički akt koji bismo mogli smatrati izrazom ideje strateške autonomije EU-a bilo je sklapanje investicijskog sporazuma Unije i Kine krajem 2020. To je bilo razdoblje tranzicije vlasti u SAD-u. Nakon sedam dugih godina pregovora sporazuma je donesen dosta brzo. Kritičari sklapanja tog sporazuma isticali su kako su iza ubrzavanja čitavog procesa stala dva faktora: 1.) interesi njemačkih lobističkih krugova, 2.) nastojanje Bruxellesa i Pekinga da postignu sporazum prije nego što se konsolidira nova američka administracija u pogledu Kine vodi identičnu politiku ograničavanja, uz tu razliku da se više oslanja na multilateralnu suradnju i saveznike.

Obnova transatlantizma ili strateška autonomija?

Sklapanje investicijskog sporazuma i neki su krugovi u EU nazvali strateškom pogreškom, a ovaj potez zasigurno nije predstavljao prilog obnove transatlantizma, nego je više u skladu s konceptom strateške autonomije. Tim više što je Kina još ranije istisnula SAD i postala glavni trgovinski partner EU-a. Sporazum je na kraju suspendiran, no nanio je štetu obnovi transatlantskih odnosa koja se toliko očekivala nakon Bidenove pobjede. Ovdje treba dodati da je i sama Amerika nanijela veliki udarac obnovi transatlantzima sklapanjem vojno-sigurnosnog pakta AUKUS s Velikom Britanijom i Australijom kojim su poništeni ugovori Australije i Francuske o kupnji nuklearnih podmornica. AUKUS ima jasnu ambiciju ograničavanja  kineskih ambicija u azijsko-pacifičkoj regiji. Iz toga je kontinentalna Europa očito isključena.

U geopolitičkom smislu Europa je danas pred izborom između toga da postane samostalan pol međunarodne politike ili da ostane pod-pol američke geopolitike u okviru još snažnije obnove transatlantskih veza. Pritom među državama EU-a nema jedinstva. Ne misli isto o jačanju odnosa s Amerikom Poljska ili recimo Mađarska.

Države koje najviše pokazuju ambicije za samostalno djelovanje su Francuska i Njemačka. Kod Francuske, kako smo istaknuli, to je već dio tradicije, a njihove ambicije jača nekoliko faktora. Prije svega, riječ je o jedinoj nuklearnoj sili EU-a, o članici Vijeća sigurnosti, ali o zemlji koja kroz frankofonu zonu utjecaja ima mogućnosti šireg projiciranja moći. Njemačka je dugo vremena bila nazivana ekonomskim divom i političkim patuljkom. Zbog negativnog nasljeđa Drugoga svjetskog rata Njemačkoj se nije dopuštalo da ponovno postane i snažan (geo)politički faktor, nego je u određenom smislu Berlin imao subkolonijalan odnos prema Washingtonu. No logično, jačanje ekonomske moći probudilo je i geopolitičke ambicije, tj. želju za jačanjem uloge u međunarodnim odnosima. Dio američkih analitičara govori u tom smislu i o povratku njemačkog pitanja. Njemačka je očito ponovno prevelika za Europu, no premala za globalnu ulogu. Nakon početka rata u Ukrajini poništena je njemačka energetska politika prema Rusiji, a pitanje je što će rivalstvo Washingtona i Pekinga značiti za Njemačku koja ovisi o pristupu kineskim tržištima. Njemačka je početno – što je izazivalo podsmijeh – nudila jedino zaštitne kacige, a danas već Ukrajini isporučuje najmodernije tenkove. Nema dileme da ju je na to "nagovorila" Amerika.

Europska unija u proteklih je petnaestak godina prošla kroz nekoliko kriza koje su snažno uzdrmale njezine temelje. To su kriza eura (grčko pitanje), migrantska kriza 2015., kad je preko noći srušeno temeljno načelo EU-a o slobodnom protoku ljudi, 2016. brexit, kao udarac jedinstvu EU-a, i najzad korona kriza 2020. kad su mnogi mediji, uslijed nesolidarnosti među državama u početnim danima krize, pisali o posmrtnim zvonima Europske unije. Sve su krize pokazale iznimno loše krizno djelovanje EU-a.  Osim navedenoga države EU-a danas imaju veliku krizu liderstva.

Europa izumire

Europska unija, ali i cijela Europa nalazi se u krizi identiteta. Nakon što se odrekla kršćanstva kršćanske kulture i tradicije, Europa jednostavno nema unifikacijsku ideju koja bi mogla urediti sadašnjost ili ukazati na budućnost. A obračun s tradicijom, s temeljima, ide do te mjere da se sam spomen Božića pokušava ukloniti iz javnoga diskursa. Kao što je pisao Christopher Dawson u knjizi "Razumijevanje Europe" – što je Europa bila manje kršćanskom slabio je i njezin utjecaj u međunarodnim odnosima.

Ta kriza identiteta jasno se ocrtava i u kulturi smrti koja je poharala Stari Kontinent. Europa demografski izumire. U listopadu 2019. bivši je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker istaknuo da Europa slabi demografski, ekonomski i politički. "Mi smo najmanji kontinent. Većina Europljana to uopće ne zna. Mi smo vrlo mali, kao europski kontinent", rekao je tada i dodao: "Mi izumiremo. Nećemo nestati, ali bit će nas sve manje. Na početku 20. stoljeća Europljani su činili 20 posto svjetske populacije. Na kraju ovog stoljeća Europljani će činiti samo četiri posto. Europljani će izgubiti i ekonomsku moć i za nekoliko godina niti jedna europske zemalja ne će biti članica Grupe sedam najrazvijenijih".

Nedostatak radne snage, uzrokovane negativnim demografskim trendovima, kompenzira se kroz migracije, a uslijed masovnih migracija afroazijskog stanovništva mijenja se identitet europskog kontinenta. U prilog daljnjim migracijama idu i projekcije UN-a. Do kraja stoljeća Afrika će prema procjeni UN-a narasti na 4,468 milijardi stanovnika, nešto više stanovnika imat će Azija, Europa će pasti s 742 milijuna na 653 milijuna stanovnika. Afrika će narasti četiri puta. Što mislite kuda će ti ljudi krenuti, naravno, ako se nastavi dosadašnja migrantska politika? Na Antarktik sigurno neće, a Sredozemno more mala je bara za toliki broj ljudi.

Globalni potencijal moći Europske unije i njezinih država članica postupno erodira i ne može pratiti potencijal SAD-a i Kine, a to je navedeno i u redovitoj godišnjoj studiji paneuropskog  think-tanka European Council On Foreign Relations (ECFR) pod nazivom "Power Atlas" 2021. godine. U visokotehnološkim sektorima kao što su umjetna inteligencija, kvantno računarstvo i robotika dominiraju SAD i Kina, dok Europska unija ne uspijeva držati korak – navodi istraživanje ECFR-a.

U konačnici, kriza koja potresa Europu je i kriza modela organizacije. Dok federalistička struja od EU-a želi stvoriti superdržavu, suverenistička želi da suverene države ostanu osnovni modeli organizacije. Zato je velikim dijelom i došlo do brexita nakon što Bruxelles nije pristao na britanski zahtjev da se dio ovlasti vrati na države članice.

Nakon nedavnog posjeta Kini Emmanuel Macron istaknuo je da bi Europa trebala zastupati "stratešku neutralnost" odnosno da bi trebala predstavljati samostalnu silu pozicioniranu između SAD-a i Kine. To je potpuno u skladu s idejom stvaranja multipolarnog svijeta unutar kojega bi EU djelovala neovisnije od SAD-a.

Bit će zanimljivo pratiti kakav će biti američki odgovor na Macronovo soliranje. Ideja strateške autonomije Europljanima može zvučati primamljivo, no pitanje je koliki su kapaciteti Europe za takav pothvat. Osim toga, izvjesno je da bi realizacija strateške autonomije osnažila eurofederalističku struju koja želi stvaranje europske superdržave. Takvi projekti, o tome nam govori povijesno iskustvo, nisu u interesu malih naroda.