vrijeme apsurda

Uvođenje eura je šareni bombončić kojim se potiskuje teška i dramatična afera Agrokor

Doista je fantastično kako mi niti jednoj, ali doslovno niti jednoj političkoj temi ne pristupamo niti analitički, niti pluralno, niti demokratski. Niti ozbiljno. I s kojom fanatičnošću se odričemo nosivih greda nacionalnog identiteta. Naredbodavni ton svih naših vlasti u ovakvim situacijama gotovo redovito nailazi na dresiranu poslušnost medija, nerijetko i najvećeg dijela elite koja bi trebala biti savjest ovog društva. Pogledajte naime, ovu predstavu glede rasprave o uvođenju eura. 

03.11.2017. u 21:18
Ispiši članak

Odmah treba pitati ovo: je li to naš kapitalni dnevni problem? Je li to naš suštinski strateški problem? Zar u ovom trenutku državu ne trese groznica mahnitog bježanja iz nje i nije li to onaj top problem koji traži danonoćni rad cijele države? Ali mi stalno imamo pomodne rasprave nerijetko izvan ikakvih dnevnih životnih problema! U ovih godinu dana smo imali senzacionalne rasprave o kupovini INE,  pa o prodaji HEP-a, pa o ulasku u Schengen, pa trakavica o gradnji Pelješkog mosta,  pa  permanentne rasprave o ustašama i partizanima, s paralelnim bijegom od svake mogućnosti lustracije, a da za vrijeme svih tih pomodnih i prigodničarskih rasprava gotovo nitko na Markovom trgu niti obrvu nije podignuo o kapitalnom problemu: bijegu mladih iz Hrvatske.

INU kupili nismo, HEP nismo ni pripremili za prodaju (hvala Bogu!), u Schengen ćemo ući tek na crti političke odluke Unije, najmanji je problem staviti radare i policiju na granicu, Pelješki most dakako moramo izgraditi, ali i to će se dogoditi tek za par godina. Usput govoreći, fantastično je da nitko nema potrebu reći SDP-u da je zbog njihove ideološke zaslijepljenosti i prave patološke mržnje glede činjenice da je HDZ počeo graditi Pelješki most bila zaustavljena gradnja tog istog mosta! Ne dvojim ja da su to sve naši veliki problemi koje treba rješavati, ali kako je moguće da šutimo o kapitalnom problemu? I pri tom nikoga da upita Vladu i premijera, sjajno je planirati uvođenje eura 2023 godine, ali što činite da kolona autobusa koja svako jutro odvodi mlade u svijet bude manja? 

Osim toga, mi  smo raspravu o euru dobili sada primarno zbog dva dnevno-politička razloga. Prvi je upravo taj: da kad već šutimo o kapitalnom problemu odlaska ljudi iz zemlje jer se za to nema ni volje ni rješenja, dajmo publici nešto pompozno što sugerira ozbiljnost i drži pažnju bar par dana.

Drugi je pak prava medijska okupacija koja se dogodila s ovom raspravom pri čemu su u drugi medijski plan pali svi potezi koje je ovih dana vukla hrvatska Predsjednica. Pa čim se vratila iz Rusije sljedila je bomba sa Zrinjevca: Ministarstvo vanjskih poslova zajedno s Bruxellesom traži jačanje borbe protiv ruske propagande! Umjesto da se analiziraju dosezi Predsjedničinog posjeta Putinu, Moskvu se već idući dan napalo! Uostalom, da je odnos Predsjednice i premijera napet i sapet najbolje se vidjelo kod njihova susreta ovih dana na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u prigodi posjeta vatikanskog državnog tajnika, kada je premijer došao pet minuta nakon što je Predsjednica otišla! Zašto? Nikome nije jasno, nagađalo se da je to bila reakcija glede činjenice da je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu samo ona govorila, ali ne i On!

 Dakle, ne samo da su motivi za raspravu o uvođenju eura prigodničarski i moralno suspektni, nego je i cijela rasprava zapravo tek gola medijska apologija baš svemu što su na tu temu izrekli premijer, ministar financija i čelnik HNB-a. Postoji li netko tko drugačije misli, postoje li neki argumenti na raspolaganju onima koji se protive uvođenju eura, je li napravljena bilo kakva dubinska analiza tuđih iskustava da bismo vidjeli kako se drugi nose s eurom? O tome na kapaljku, ali govor premijera i ministra financija o uvođenju eura, kao da se ne radi o poslu koji će čekati još godinama, to je danima i noćima udarna tema, ali baš svih medija.

Ima li Unija sigurnu budućnost, ima li euro garantiranu budućnost? Gdje to zajednička valuta funkcionira ako nemate jednu jedinu monetarnu i jednu jedinu vanjsku politiku? Danas u Uniji imate 19 različitih poreznih sustava, 19 različitih politika kamata, čitav spektar posve neusuglašenih pitanja koji zajedničku valutu čini krajnje ranjivom.

Kakvu šansu ima euro bez zajedničke vanjske i zajedničke monetarne politike? Ima li danas Unija barem zajedničku viziju budućnosti? Nema niti to, što se najbolje vidi po tome da dobar dio njemačke politike odmah ustaje protiv Macronovih ideja. Dakle ni Pariz i Berlin se još nisu usuglasili niti oko najvitalnijih pitanja budućnosti, a mi hrlimo u euro od kojeg mnogi bježe. U engleskom, pa i u američkom tisku možete pronaći analize koje jasno govore da primjerice Poljska i Rumunjska, donekle i Mađarska, namjerno ne ispunjavaju sve uvjete za ulazak u eurozonu jer prevladava mišljenje da bi im uvođenje eura ukupno gledano donijelo više štete negoli koristi. U Hrvatskoj je ta tema gotovo zabranjena!

Poljski i mađarski ekonomisti ističu da je kapitalizam sustav koji, kako vidimo, svakih desetak do petnaest godina zapada u krize i recesije, a s krizom se puno teže nositi ako nemate vlastitu valutu, što se pokazalo na primjeru Grčke. Grčkoj je upravo euro bio ključan okov i upravo je zajednička valuta onemogućavala bilo kakve kreativne poteze u krizi 2008. godine. Poljska je dva puta devalvirala svoju valutu u kriznim situacijama, izložila se mogućnosti devalvacije do koje nije došlo, ali je uspjela spasiti vlastitu proizvodnju i radna mjesta. Jer, recesija i kriza primarno donose gubitak radnih mjesta. Poljska se iz toga devalvacijom valute izvukla. Da je bila u eurozoni mogla bi jedino pobožno gledati u Frankfurt!

Naime, nakon devalvacije valute sve što dolazi izvana kao proizvod je neatraktivno, odnosno preskupo. Vlastita valuta jednostavno daje veći manevarski prostor u kriznim vremenima, a o tome u ovoj priči o uvođenju eura nismo čuli jedne ozbiljnije rečenice. Uostalom, Hrvatska i Bugarska zadnjih deset godina jedine kao pravi štreberi slušaju savjete iz Bruxellesa, no Hrvatska i Bugarska su na začelju svih tablica gospodarskog rasta.

Naime, samo dan nakon što se premijer hvalio kako sve tri ključne rejting agencije sjajno procjenjuju hrvatsko gospodarstvo, kao hladan tuš je stigla informacija iz Svjetske banke kako nas je u godinu dana preteklo čak osam država, a dramatično smo pali baš u rubrici „lakoća poslovanja“.

Tko će pohrliti ulagati u Hrvatsku nakon što Svjetska banka stranom kapitalu šalje poruku da kvaliteta rada državnih institucija i administrativnog procesa  koje mora osiguravati izvršna vlast poduzetnicima, rapidno opada upravo u Hrvatskoj? Uostalom i MMF nam poručuje da „Hrvatska raste upola sporije od susjeda“. U isto vrijeme nam Vlada obećava rast u idućoj godini od 2,9 posto, ali i pad u 2019. godini kad će rast biti tek 2,5 posto. No, nitko ne ističe da svaki rast ispod 3,5 posto ne pokriva čak niti kamate na naše podignute kredite, da o drugim relacijama ne govorimo. Prve analize proračuna za 2018. pokazuju da Vlada faktički odustaje od bilo kakvih ozbiljnih reformi, što znači da sama projicira stagniranje. Nije li to najbolji benzin za autobuse što nam mladost nose u svijet? Ova Vlada proračunom za 2018. pokazuje da, kao i brojne prethodne, nema plana niti mehanizma da preporodi ovu zemlju, već tapka u mraku.   

Kao mamac pak u ovoj priči o spasonosnom uvođenju eura nude se sljedeći „bomboni“. Prvi kaže da će kad uđemo u eurozonu obavezno padati kamate na kredite. No, u krizi 2012. godine Španjolska je bila u eurozoni ali je imala veće kamate i od Londona i od Švedske koji nisu imali euro. Uostalom, Grčka ima euro, no kamate su u Grčkoj danas 8 posto. Što ona ima od eura? Kamate su bile veće u zemljama euro zone i u krizi, jer investitori znaju da je euro okov i da kad imate zajedničku valutu, a započne recesija, nemate baš nikakav manevarski prostor za djelovanje.

U zadnjoj krizi su sve zemlje eurozone imale manji rast od zemalja koje imaju vlastitu valutu, a o tome se kod nas šuti grobnom šutnjom! Ne govorimo o velikima poput Njemačke i Francuske, nego o malim državama i malim ekonomijama koje u krizama nemaju vitalnosti, a zajedničkom valutom nemaju manevra. Zemlje koje su ušle u Uniju jesu prosperirale, ali ne zbog zajedničke valute nego zbog zajedničkog tržišta, a to se kod nas poistovjećuje.

Osim toga, kad govorimo o kamatama u Hrvatskoj, Guste Santini će ovih dana reći kako su naše velike kamate u prvom redu odraz oligopolne strukture banaka i u tom smislu nema nikakve sigurnosti da će ti dogovori banaka prestati kad uvedemo euro. Dapače! Slična mantra se tiče povećanja plaća i spokoja za štediše. Kad se radi o plaćama empirijski se može dokazati da  su plaće nekima u eurozoni padale i nije točna konstrukcija i premijera i ministra financija da plaće redovito rastu onima koji su u eurozoni. Slična mantra je i ona o blagodatima koju će cijela nacija imati od štednje jer će sada biti spokojni.

Vilim Ribić primjerice tvrdi da u Hrvatskoj štedi tek 30 posto građana, a da 70 posto uopće ne štedi, premda se iz medijskog prezentiranja tog fenomena to ne razumije. Od tih 30 posto samo deset posto štedi u ozbiljnim iznosima i oni bi doista i imali benefit od uvođenja eura. No, govorimo o deset posto populacije, ne o cijeloj naciji kako se pompozno sugerira kad se govori o štednji građana. Maruška Vizek ovih dana ističe da, ako želimo nakon svake krize imati novi val iseljavanja, onda možemo nastaviti srljati u euro, a Maruška Vizek je ravnateljica Ekonomskog instituta i zna što govori! I ne samo ona, Boris Cota, prof. Radošević, Ljubo Jurčić, pišu niz tekstova u kojima dramatično upozoravaju na mane koje donosi uvođenje eura i nedvosmisleno govore o tome da se u taj projekt ne smije srljati! Ali, što to vrijedi kada se ovdje ozbiljne rasprave ne vode ni oko čega, već se samo i jedino podilazi vlastima što god one rekle.

Uostalom, brojne kamere su svaki dan ispred Vlade, ali nema junaka koji bi pitao nadležne: je li doista točno  da je na prvom sastanku vjerovničkog vijeća u sagi o Agrokoru, odvjetnik Tin Dolički tamo sjedio kao zastupnik američkog fonda Knighthead, da bi ga zatim Ramljak imenovao svojim pravnim savjetnikom u privremenoj upravi Agrokora?! 

Da stvar bude gora, Ramljak je odbio novinarima odgovoriti je li Doličkog za svog savjetnika imenovao sam ili mu ga je nametnuo američki fond. Još i to! Naime, u kodeksu Hrvatske odvjetničke komore jasno stoji da odvjetnik ne može u istoj pravnoj stvari zastupati dvije protivne strane! Odvjetnik pak Šavorić, drugi pravni savjetnik svemoćnog Ramljaka, je pak prije radio za rusku banku VTB koja je bila jedna od većih Agrokorovih vjerovnika! I je li kao šećer za kraj točno da je cijeli lex Agrokor pisan uz nesebičnu pomoć upravo ove dvojice odvjetnika?

Kad tome dodate činjenicu da se Ramljak s predstavnicima američkog fonda sastajao prije negoli je bio postavljen na mjesto povjerenika, da je baš tom fondu omogućeno da enormno zaradi davajući kredit Agrokoru, a da s druge strane bez plaćanja velikih penala Vlada i ne može smijeniti Ramljaka, onda nema dvojbe da je Agrokor teška i dramatična afera koja se potiskuje sa svim mogućim i nemogućim šarenim bombončićima kao što je uvođenje eura.       

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.