pravila političke igre

Dvoje manjinskih zastupnika državu spasili od 'kokošarskog scenarija'

U političkim kuloarima već se neko vrijeme govorilo kako Zoran Milanović, u ime postkukuriku koalicije, na konzultacije s Predsjednicom odlazi sa 70 potpisa, a da će sa šest potpisa, koji mu nedostaju, osvanuti idući dan kad profesor Drago Prgomet objavi da sa još petoro zastupnika napušta Most i pridružuje se Milanovićevoj parlamentarnoj većini.
28.11.2015. u 09:20
Ispiši članak

Za Milanovića bi to bio fantastičan ishod, jer tada ne bi morao ''legalizirati'' dva glasa potpore koje ima u pričuvi, ali koja bi mu mogla srušiti cijelu političku aritmetiku.

Doduše, oslanjanje na glasove Branimira Glavaša i njegova protestnog pokreta ne bi izazvalo nikakvo moralno zgražanje među njegovom klijentelom iz postkukuriku koalicije. Unatoč velikim riječima nema ni govora o tome da bi netko, poput HNS-a, zbog te suradnje napustio koaliciju, ali je vrlo vjerojatno da bi to dovelo do odlaska iz koalicije IDS-a i zastupnika talijanske manjine Furija Radina. Uz većinu bez ikakve margine, ta bi dva glasa, koja su uvijek na raspolaganju, međutim,  bila dobrodošla za stabilnost vlade, jer tada zapravo nitko ne bi imao stvarno pivotalni položaj u toj vladi i ne bi mogao „ucjenjivati“ Milanovića.

Iako bi takva vlada bila povezana samo jednom vrijednošću - usmjerenošću na opstanak na vlasti i protureformskim usmjerenjem, ona možda i ne bi morala biti kratkoga vijeka. Uz slabašno građansko društvo i uglavnom kontrolirane medije, ona ne bi imala ozbiljne opozicije u društvu, bila bi izvan svake kontrole, a vlast je sjajan ferment koji u ovakvim situacijama održava zainteresirane „na okupu“. Dugoročno, to bi, međutim, značilo da će nakon idućih izbora sve lijevo od centra praktički nestati iz političke arene, kao što se to dogodilo nakon dva mandata nekompetentne socijalističke vlasti u Mađarskoj. Ondje već drugi mandat za redom vlada Viktora  Orbána ima praktički dvotrećinsku većinu, a jedina ozbiljna opozicija joj je nacionalistički JOBIK. Nakon katastrofe koju je Ferenc Gyurcsány sa svojim socijalistima ostavio Mađarskoj, lijeve i liberalne opcije predvođene redikuloznim Gyurcsányjem na marginama su parlamentarne arene. Međutim, kao što nas je podučio John Maynard Keynes, dugoročno smo svi mrtvi, a posljedice, koje bi ostavila još jedna vlada koju bi vodio Milanović, jednostavno su nesagledive.

''Potpuno je jasno da ono što smo govorili nije bila istina. Lagali smo ujutro, lagali smo navečer. Nemamo mnogo izbora. A nemamo ga zato što smo zabrljali. Ne malo, nego puno. Ni jedna europska zemlja nije napravila toliko gluposti kao mi'', govorio je na početku drugog mandata Ferenc Gyurcsány, kao da opisuje rezultate Milanovićeve vlade.

U logici, u kojoj je normalno da se katastrofalan mandat opisuje kao uspješan, a izostanak svake reforme kao reformski proces koji daje rezultate, lako je napraviti i idući korak – zaoštriti represiju. Vidjeli smo da su odmah nakon izbora započeli procesi u kojima je Milanović postizborno kompromitirao i uništavao konkurenciju u političkoj areni, a surovim ljudima iz svoga unutarnjeg kruga, koje uz socijaldemokratsku opciju veže samo to što su njegovi suseljani, koristio se za uništavanje i kompromitiranje novoizabranih zastupnika, kako bi ih se pretvorilo u lak plijen za jačanje većine.

Ucjenu, kojoj je bio izložen prof. dr Prgomet vidjeli smo na svim televizijama, a čini se da su pritisci na neke druge zastupnike bili kudikamo neugodniji od onih na uglednoga zagrebačkog kirurga. Ljudi se pod pritiskom ne ponašaju jednako, pa je tako pretjerani pritisak doveo do toga da dvoje izabranih manjinskih zastupnika, više ili manje izravno, pred tim pritiscima zatraže zaštitu predsjednice Republike.

Teret, koji je Milanović pokušao nametnuti manjinskim zastupnicima, naročito je neugodan. Naime, oni predstavljaju društvenu ranjivu skupinu, a prema takvima mora se uvijek postupati s visokim stupnjem političke korektnosti. Nitko nema prava zahtijevati od manjinskih zastupnika da oni, kao zastupnici manjine, odlučuju tko će nacionalnoj većini biti politička većina, a tko manjina. Hrvatski sustav, u kome manjinama pripada unaprijed garantiranih gotovo 5 % mjesta u parlamentu, a da za te zastupnike glasuje niti 38 tisuća birača, mogao bi se, u slučaju da manjinski zastupnici presude o političkoj većini, naći pod ozbiljnim udarom kritike, a time bi se stvorila društvena klima nepovoljna za ostvarivanje uspostavljene razine manjinskih prava.

Unatoč snažnom pritisku da sudjeluju u ''krpanju'' vladajuće većine, dvoje se zastupnika tome oduprlo, a proces koji je započeo mogao bi se odvijati i dalje.

Nečuven je Milanovićev potez da, iako nema dostatne parlamentarne potpore, pa niti mandata za formiranje Vlade, koji dodjeljuje predsjednica Republike, svojoj novoj ''potencijalnoj lovini'' nudi sinekuru koja se u hrvatskoj naziva ''Predsjednikom Sabora''.

Samo u retorici političke klase to se mjesto može definirati kao politički kreativno. U stabilnim parlamentarnim sustavima nitko predsjednika parlamenta ne dovodi u ravan s premijerom i predsjednikom Republike. U britanskom parlamentarnom sustavu i sustavima, koji su iz njega izvedeni, ta se pozicija naziva „speakerom“, što će reći govornikom, medijatorom, predsjedavajućim… Jedino zašto je to mjesto zanimljivo suma je privilegija koja ga prati: status štićene osobe, kabinet, automobil na raspolaganju 24 sata… Doduše, postoji jedna situacija u kojoj parlamentarni speaker može postati važan u hrvatskom ustavnom modelu: u slučaju spriječenosti ili smrti izabranog predsjednika Republike on postaje skrbnikom nad institucijom Predsjednika.

Dr Božo Petrov točno je shvatio što mu Milanović nudi i odgovorio mu na jedini primjereni način – davanjem do znanja da on i njegova stranka ne žele razgovarati jezikom kojim govori Milanović.

Kako god završili pregovori o formiranju buduće Vlade, uspjehom ili neuspjehom, dakle, raspisivanjem novih izbora, nakon ovog odgovora Milanoviću možemo biti do neke mjere sigurni da scenarij formiranja „kokošarske koalicije“, kakav je zamislio akter, koji je tijekom kampanje s ponosom govorio o tome da su njegove pretke nazivali konjokradicama, neće biti ostvaren.

Konjokradica na čelu ''kokošarske koalicije'', koji bi bio bez kontrole vlastite stranke, bez relevantnih političkih partnera, s koalicijom koja je tek skupina korisnika političkih privilegija, s marginaliziranom opozicijom, kontroliranim medijima i slabim građanskom društvom, bio bi najava protureformske vladavine, ogrezle u korupciju i koncentrirane samo na opstanak na vlasti. A čini se da nismo bili daleko od toga da Hrvatsku zadesi upravo takav scenarij.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.