Đurđa Adlešič piše za Direktno: Nitko se u kampanji nije sjetio mina

Nakon Korizme i Uskrsnih blagdana brzo politika ubacuje u novu brzinu. Agrokor je grubi test sudara racionalnog kapitalizma u kojem opstaju zdravi i snažni s onima koji više vole uljepšani privid od realnih brojeva. Matematika je ipak realna znanost. Pa čak i u izborno vrijeme. Uvjerile me blagajnice u Konzumu da ne strahuju- jako. Povjerovale Vladi RH u dobre namjere i izbori ih ne zanimaju. Teško to pada opoziciji pa traži panično manu. Čak i kad to nije lak posao. Smeta im svaki dobar potez pa i kada je stvarno dobar. Smetaju uspješni ministri. Posebno uljuđeni ministar financija - jer takvog, koliko pamtim, nismo imali. I tako, velike teme stoluju u glavnom gradu, saborske rasprave također.

I nitko od njih nije se sjetio da je mjesec travanj, mjesec ovogodišnjih blagdana i predizborne kampanje, ali i mjesec zaštite od mina. Proglasila ga je Opća skupština UN-a na svom 60.-om zasjedanju 2005. godine. RH je također jedna od zemalja koje ne mogu slobodno raspolagati svojim teritorijem, jer se na 444 km nalazi minski sumnjiv prostor (devet županija i 63 grada, 13.000 oznaka minske opasnosti). Do sada, u miru, nakon rata, mine su odnijele 518 života, prošle godine tri. Doživotno su invaliditetom obilježile 1999 osoba. A još stanuju u našoj zemlji. Prema Otawskoj konvenciji rok za na našu potpunu čistoću je 2019. godina. Usuđujem se tvrditi, teško dostupan. I pitanje je tko će još stradati do tada. Hoćemo li uspjeti sačuvati živote ljudi koji već više od 25 godina žive u svojim obnovljenim kućama, gledajući okućnice na kojima je tabla ''Ne prilazi, mine!''. Njihova se djeca ne igraju loptom, ne voze biciklom, gosti im nerado dolaze.

Mine nemaju rok trajanja, za razliku od ljudi. Civili od mina stradavaju desetljećima nakon povlačenja vojske i muka oružja. One pritajeno ciljaju, ubijaju i sakate. U čitavom svijetu. I u našoj zemlji. I u BiH. Danas je 119 zemalja u svijetu zagađeno tim podmuklim ubojicama. I kada od sada više nitko ne bi postavio ni jednu, trebalo bi sto godina da se očistimo od njih.

I u Lijepoj našoj postoje ljudi koji za izrazito malu plaću, pod punom opremom, ljeti i zimi, čiste našu zemlju od podmuklih ubojica. Pirotehničari. Njihov odlazak na svakodnevni posao obiteljski je ispraćaj, a povratak veselje. To su ljudi koji nakon završenog radnog dana brzo telefoniraju kući i javljaju radosnu vijest; živi su! Ne iz Afganistana, Iraka, Sirije, nego iz Like, Petrinje, Kopačkog rita...

Trebali smo ih se ovaj mjesec barem sjetiti. Jer, njihov povratak kući nije uvijek sretna vijest.