Dujmović piše za Direktno: Đureković je likvidiran aktom državnog terora

Stjepan Đureković ubijen je aktom državnog terora – to je neupitni i politički najvažniji detalj višegodišnjeg suđenja čelnicima Udbe Perkoviću i Mustaču koji su u Münchenu osuđeni na doživotni zatvor i čije obrazloženje presude je napokon stiglo u javnost, nakon dugih osam mjeseci čekanja. Zaključak iz prve rečenice koji je ujedno i meritum presude, najprije je zvonki pravosudni šamar hrvatskom pravosuđu koje je godinama tvrdilo, i ne samo zbog moguće zastare, da svi izvidi govore kako nema govore o bilo kakvoj krivnji za Perkovića i Mustača.

A onda im njemački sud prvostupanjski donese presudu o doživotnoj robiji s tim da njemački sudovi u 95 posto slučajeva na višoj instanci samo potvrđuju odluku niže instance. U ovakvim procesima u manje od pet posto slučajeva se mijenja prvostupanjska presuda! No, ako bismo otišli do kraja, onda valja reći da je realno očekivati da će Josip Perković i Zdravko Mustač u Hrvatskoj odležati svoju kaznu jer su i u Njemačku otišli pod uvjetom da kaznu mogu izdržavati u Hrvatskoj. A to će tek biti zanimljivi dio cijele ove storije! Dakle i kad imamo presudu priča o hrvatskim udbašima je never ending story...

Sud je dakle prvostupanjski utvrdio neupitnu odgovornost Perkovića i Mustača i u tom smislu je frapantno da je Mustač odmah nakon izricanja presude rekao da je to bilo fer suđenje i da nema prigovora, što je zapravo bio težak udarac za Nobila koji je uporno tvrdio da je to suđenje bilo sve samo ne fer! Zašto je Mustač dao ovu izjavu posve je nedokučivo... Sud je, dakle, ustvrdio da je postojala politička odluka o likvidaciji Đurekovića i da je u tom procesu Zdravko Mustač kao šef političke emigracije imao kapitalnu ulogu.

Postavlja se pitanje što je bilo političko-motivacijski odlučujuće za Đurekovićevu likvidaciju

Ono pak što je široj javnosti posebno zanimljivo jest svojedobna rekonstrukcija kompletnog udbinog mehanizma, kojeg je za potrebe suda napravio pedantni munchenski sud. Oni su detaljnim analizama došli do zaključka da je sistem likvidacija u političko-policijskom smislu bio sljedeći. Originalna ideja o nečijoj likvidaciji redovito je dolazila iz republičke Udbe odnosno iz republike odakle je stizao likvidirani. Oni bi prvi zaključili da nema nikakvog drugog način da se neutralizira problematičnog i nakon detaljnog navođenja razloga i motiva te svih mogućih razloga, slijedio bi spomenuti prijedlog: ubiti! Nakon toga se prijedlog šalje saveznoj Udbi, potom mješovite komisije analiziraju sve detalje tog prijedloga i potom prijedlog o likvidaciji šalju saveznom ministru unutrašnjih poslova.

On pak traži potvrdu tog zahtjeva kod najviših partijskih struktura i kod najviših državnih struktura. Dok je Tito bio živ, njegova je uvijek bila zadnja i odlučujuća, a nakon njegove smrti dopuštenje za likvidaciju davao je sam vrh partije i sam vrh države. Ta dopuštenja koja su tražena bila su usmena, kako tvrdi odvjetnik Pavlović, tako da pisane dokaze nije moguće pronaći.

No, postoji posredni dokumenti iz kojih je razvidan ovaj scenarij. Nakon svih tih potvrda formira se tim udbaških likvidatora koji se šalju u akciju.Tako je likvidiran i Đureković, No, kako je na samom početku nužan snažan motiv za zahtjev za likvidaciju, postavlja se pitanje što je bilo političko-motivacijski odlučujuće za Đurekovićevu likvidaciju. Nekoliko detalja je kako se sada čini bilo odlučno. Najprije, činjenica da je Đureković otkrio teške malverzacije u INI čime je zapravo napao i vrh republike i vrh države antagonizirajući republičku Udbu koja je INU imala ispod sebe, s beogradskim KOS-om koji je uporno tražio pune ingerencije za INU.

Udba zaključila da je jednostavno nužno likvidirati opasnog protivnika

Iznad svega, to je bila činjenica da je otkrio kriminal koji se povezivao sa sinom moćnog Mike Špiljaka pa je taj detalj donosio posebnu nervozu u cijelu aferu. Taknuvši u kriminal u INI Đureković je zapravo taknuo u sve moguće političko obavještajne relacije i preko noći dobio stotinu neprijatelja. Jedni su htjeli zataškati njegove optužbe, kao što je bila republička Udba, drugi su htjeli doznati sve moguće detalje kao što je bio KOS, politika je tražila ušutkavanje i na osobnoj i na razini tzv. međunarodne reputacije. Osim toga Đureković je otišao van pa je priča dobila i snažnu dimenziju političke emigracije. I svi kraci Udbe su slali izvješća da je situacija s njim neizdrživa.

Na kraju je uz taj neizdrživi pritisak republička Udba dala prijedlog rješenja. Naime, uz sve to, Đureković je o svemu pisao detaljne knjige, došao je u emigraciju i vrlo brzo radio na ujedinjenju razjedinjenih frakcija, bilo je vrlo izgledno da sjedne na čelo HNV-a, krovne organizacije hrvatske političke emigracije, a pri tom je u svojim knjigama ne samo otvoreno govorio o potrebi formiranja hrvatske države nego je zadnju knjigu posvetio detaljima o tome kako je ustrojiti kad se jednom uspostavi.

Sve je to Udbu natjeralo da zaključi da je iz više razloga jednostavno nužno da se takvog opasnog protivnika likvidira što se i dogodilo. Rekonstrukcija ustrojstva Udbe te njenih političkih nalogodavaca možda je najdragocjeniji dio munchenske presude jer, otvore li se hrvatski arhivi i potraže li se odgovori za druge likvidacije temeljem ove rekonstrukcije, mogli bismo dobiti odgovore na brojna pitanja. I na pitanje tko je točno u Hrvatskoj davao zeleno svijetlo kod svake likvidacije, kao i na pitanje tko je u Hrvatskoj konkretno zaključio da je nekoga nužno ubiti. Ta istraga bi mogla pokazati i tko su bili političari koji su bili upoznati u sve detalje ovakvih egzekucija s obzirom na to da je očito da čak niti svi članova tijela koja su konzultirana u takvim situacijama nisu imali sve informacije.

Otvaranje arhiva i spoznaja o punoj istini zločinačkog režima kapitalno važni

Po svemu sudeći za Titova života je upravo on u određena politička tijela postavljao svoje najodanije kadrove, koji su se onda pitali u ovakvim situacijama i davali su snagom svog autoriteta, suglasnost koja se knjižila kao suglasnost cijelog tog tijela. Faktički se radilo o Titovom nalogu kojeg se tek formalno provuklo kroz različita politička i partijska tijela. Pavlović s prijezirom odbacuje lakonske teorije odvjetnika Nobila kako se zapravo radilo o likvidacijama koje je vršila srpska mafija svaki put kad bi neki ministar tobože izgubio živce.

Pavlović ističe da je presuda pokazala i dokazala da se uvijek radilo o preciznom stroju za likvidaciju upirući prstom isključivo samo i jedino u – Udbu. I u tom smislu aktualno suočavanje s prošlošću je frapantno važno jer otvaranje arhiva i spoznaja o punoj istini jednog zločinačkog režima u ovom trenutku je kapitalno važna stvar za pedagogiju izmučene nacije koja još uvijek vapi za punom istinom. Suđenje u Münchenu je širom otvorilo vrata putu prema istini, drugo je pitanje hoćemo li mi tu priliku iskoristiti. U svakom slučaju ovo je zadnji tren za punu istinu, a bojim se da je ovo i zadnja generacija koja pokazuje interes da temeljito osvijetli memljive podrume krvave hrvatske povijesti.

Autor: Tihomir Dujmović, portal Direktno