U državi u kojoj ne funkcionira pravosuđe ne može funkcionirati niti ništa drugo

Ne, nisu ovo riječi nekoga kolumnista napisane krajem 2018. godine. Autor ovih rečenica je August Šenoa, a napisao ih je na (svoje zadnje) Silvestrovo 1880.

Ako znademo da je Austro-Ugarska Monarhija, u kojoj stvara veliki književnik, ipak bila pravno uređena država u kojoj je - kao što je priznao protivnik te države Ante Trumbić - "svak mogao naći pravne zaštite bez obzira na vjeru i narodnost" - možemo samo zamisliti što bi Šenoa napisao o današnjoj situaciji u Republici Hrvatskoj.

Nakon stotinu godina balkanske epopeje koja je moralno, etički i pravno unakazila hrvatsko društvo.

Problem je sustav

Hrvatski problemi krajem 2018. godine jednaki su kao i na kraju 2017., 2016., 2015... Ni do kakvih bitnih promjena unazad godinu dana nije došlo. A ti su problemi prije svega problemi sustava.

Sustav je u Hrvatskoj skrojen tako da ne funkcionira vođen idejom općega dobra, nego u interesu posebnih skupina, od kojih su poneke skupine tek kompradorske ekspoziture centara moći izvan Hrvatske. Sve ostalo samo je logična posljedica tako postavljenog sustava.

Hrvatska 1990. nije dobila višestranački, nego višepartijski sustav. Gotovo sve stranke funkcioniraju kao kopije nekadašnje Partije. Unutarstranačka demokracija nepoznat je pojam hrvatskoga političkog sustava, a puzanje pred stranačkim šefovima glavni kriterij napredovanja.

Hrvatski politički sustav čudovišan je labirint mediokritetstva, negativne selekcije i truleži. Smrad političkoga sustava postao je nepodnošljiv i ljude tjera daleko od ove države.

Samostalno i neovisno pravosuđe – loš vic

U bivšoj Jugoslaviji zakoni su se definirali kao "sredstvo za uništavanje političkih protivnika", a drugovi se nisu uvijek "trebali držati zakona kao pijan plota". Hrvatsko pravosuđe takvo kakvo jest, mentalitetski je i kadrovski nasljednik jugoslavenskoga pravosuđa.

Ustavno proklamirana samostalnost i neovisnost zvuči kao loš vic kad pogledamo realitet i činjenicu da do sada niti jedna kuna protupravno stečene imovinske koristi nije vraćena u proračun u postupcima protiv velikih riba duboke i plitke države.

U državi u kojoj ne funkcionira pravosuđe ne može funkcionirati ništa drugo, bilo da govorimo o političkoj sceni ili ekonomskim procesima. I upravo je pravosuđe jedan od glavnih saveznika rodijačkog kapitalizma.

Sprega pseudopoduzetništva i politike moguća je u onoj državi u kojoj rođaci, kumovi i drugovi imaju zaleđe u pravosudnim krugovima. U državi u kojoj ne važe načela kaznenoga procesnog prava, nego kriterij političke selekcije.

Javna uprava kao najveće poduzeće

Što tek reći o javnoj upravi? Javna uprava danas je u Hrvatskoj najveće poduzeće. Dakako, poduzeće financirano novcem poreznih obveznika. Poduzeće u kojem se zbrinjavaju vojske partijskih poslušnika, puzavaca i uhljeba. Firma gubitaš koju svake godine saniraju svi porezni obveznici.

A tamo gdje se proračunskim novcem moraju sanirati gubitaši, bilo da je riječ o upravi ili o poduzećima koja se proglašavaju strateškim, a to nisu (osim, ponovno, za posebne skupine) jasno je da visoki porezi i birokracija uništavaju privatne inicijative, mala i srednja poduzeća koja bi trebala biti okosnica ekonomskog razvoja.

Činjenica da je više od 50 % ljudi u državi na ovaj ili onaj način ciljano s godinama uvezano uz proračun – upravo ta činjenica leži u korijenu toga da u Hrvatskoj ne dolazi do bilo kakvih promjena.

A do promjena ne dolazi i zbog naših navika i mentaliteta. U Hrvatskoj su, istina, blokirani i paralizirani svi kreativni čimbenici, no i kad skupina ljudi ili pojedinci pokušaju napraviti nešto korisno, od većine drugih ljudi bivaju podvrgnuti destruktivnoj kritici, omalovažavanju, izrugivanju, dociranju i vrijeđanju. S takvim mentalitetom ne piše nam se ništa dobro.

Valjanje u balkanskome blatu

Ni na vanjskopolitičkome planu Hrvatska nije geopolitički iskoračila iz blata bivše Jugoslavije. Svaka inicijativa koja bi Hrvatsku približila srednjoj Europi u startu se minira. Balkanski primitivci najbolje se valjaju u balkanskome blatu.

Tamo je njihovo prirodno okruženje. Do dana kad će vrijediti ona Starčevićeva da se "čist posao ne boji svjetla" Hrvatsku čekaju još duge i mukotrpne godine rada, unatoč javnim napjevima o tobožnjoj "transparentnosti"...

Na kraju 2018. Hrvatska je neuređena država iz koje ljudi bježe glavom bez obzira, a među njima i mnogi koji su bili spremni dati život za tu državu. Hoće li nam sutra biti bolje ovisi o svima nama.

O tome koliko smo spremni raditi, mijenjati prvenstveno sebe i svoje loše navike, a tako i drugima svjedočiti vlastitim primjerom. Svi smo odgovorni.

Pozitivni primjeri, kakvih unatoč svemu nesumnjivo ima u Hrvatskoj, neka nam u tome budu primjer i poticaj. I neka nam svima bude bolja i uspješnija godina pred nama.