Država bez uma i kulture

Pošli je tjedan u Zagrebu na Institutu za filozofiju održan međunarodni znanstveni skup «Um i kultura». Činjenica da su Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Ministarstvo kulture i Poglavarstvo grada Zagreba odbili sufinancirati jednu takvu znanstvenu manifestaciju, zapravo potvrđuje da vladajućim političkim moćnicima u državi punoj paradoksa i senzacija, um i kultura zapravo više ništa ne znače, pa tako ni mišljenja domaćih i međunarodnih stručnjaka o navedenim temama. Eventualni prigovor da je besmisleno očekivati novčanu potporu za znanstvene simpozije u ovakvoj besparici i recesiji posve je neuvjerljiv, što je jasno pogleda li se, naime, na mrežnim stranicama kome su sve šakom i kapom dva navedena ministarstva dijelila novce.

Očito kriteriji raspodjele novca nemaju veze sa zdravim umom niti s kulturnom praksom koja je svojstvena civiliziranom svijetu. Zanimljivo je da su zapravo u vrijeme Milanovićeve vladavine najbolje prolazili opskurni tipovi koji su se svojedobno obrušili na «rodijački princip», a zapravo su po njemu djelovali tijekom komunizma kao i u vrijeme demokratske tranzicije. U svakom slučaju, mi obični smrtnici možemo se samo nadati da će biti bolje kada nam na vlast dođu «dečki iz ISIL-a».

Razgovori tijekom simpozija s uglednim kolegama razveseljuju dušu, donose nove spoznaje, razbijaju stereotipe koji su najčešće nametnuti jednostranim medijskim informiranjem. Tako nam je, primjerice, poznati mađarski kulturolog iz Budimpešte, jedan od najboljih svjetskih stručnjaka za metaforu, Zoltán Kövecses, objasnio zašto je premijer Viktor Mihály Orbán sve popularniji u Mađarskoj, a sve omraženiji u Europskoj uniji. Orbán primarno štiti mađarske nacionalne interese, zahtijeva od stranih kompanija da im prodajne cijene u Mađarskoj ne budu veće od cijena u matičnim zemljama, inzistira da tvrtke dio ostvarene dobiti također investiraju u Mađarskoj gdje i zarađuju. Takve i slične zahtjeve mađarskoga predsjednika vlade Europska je komisija u Bruxellesu okarakterizirala kao blaži oblik “putinizacije” Mađarske. Slušajući argumentaciju ovog uglednog znanstvenika odmah sam promijenio svoju jednostranu sliku o Viktoru Orbánu. Nadam se da će slično postupiti i Karamarko kada dođe na vlast te zahtijevati od banaka i stranih kompanija u Hrvatskoj da se prestanu ponašati na neokolonijalistički način smo izvlačeći novac iz Hrvatske, nego da konačno počnu nešto i investirati. Kolege iz Njemačke sam upozorio da su, primjerice, cijene u popularnim dućanima DM-a u Hrvatskoj 20-ak posto veće nego u Njemačkoj, dok su nam plaće trostruko niže od njemačkih.

Uvodno izlaganje Manfreda Franka bilo je posebna poslastica, a diskusija se odvijala na veoma visokoj razini. Svi oni kojima je filozofija na srcu, a nisu bili na predavanju, žalit će za jedinstvenom propuštenom prilikom. Čitanje knjiga je jedna stvar, živo izlaganje i rasprava je ipak nešto više. Koliko god sam oduševljen Frankovim lucidnim nastupom, istodobno sam nekako ostao razočaran da na njegovo predavanje nije došao nitko od 500-tinjak zagrebačkih studenata filozofije, nijedan bivši student filozofije, nitko s germanistike. O kolegama profesorima s tri filozofska fakulteta zagrebačkoga sveučilišta, koji također nisu došli, suvišno je trošiti riječi. Propustili su jedinstvenu priliku poslušati i upoznati jednog od najoštroumnijih filozofa s posebnim osjećajem za humor i vic. Frank se zbog zdravstvenih razloga rijetko pojavljuje na međunarodnim simpozijima, no, kada dođe na neki simpozij, ostaje zapažen po intenzivnim druženjima, nevjerojatnoj domišljatosti i unikatnom prepričavanju anegdota o filozofima koje nigdje nećete moći pročitati.

Nezaboravan će ostati Frankov nastup na Hegelovom kongresu u Sarajevu 2010. godine. Došao je, iako mu je liječnik zbog operacije srca strogo zabranio putovanje. Nekako sam uspio nagovoriti Franka da dođe u Sarajevo obećavši mu da ćemo po završetku kongresa kolektivno prijeći na islam te tako nadmašiti romantičarskog filozofa Friedricha Schlegela koji je deset godina nakon objavljivanja «skandaloznog» erotskog romana Lucinde prešao na katoličanstvo. S Frankom i odabranim društvom pili smo do tri sata poslije ponoći u popularnom, sarajevskom kafiću “Barhama”. Pošto smo popili svo vino, krenuli smo prema popularnoj Begovoj džamiji kako bismo prešli na islam. Budući da je džamija još bila zatvorena, nije nam se dalo čekati svitanje i sabah namaz pa smo se vratili u kafić i umjesto na islam, prešli na whisky.

Večer uoči Frankova zagrebačkog predavanja proveli smo u mome stanu na Pantovčaku uz biblijsku večeru, dobru ličku janjetinu i vrsnu hercegovačku kapljicu. Frank je pričao da je u mladim danima najradije pio s Gadamerom jer je stvarno znao i mogao piti. Uvijek je imao smisao za razumijevanje teksta i odabir vrsnih vina. Slično je o Gadameru pisao i popularni američki filozof Richard Rorty povodom Gadamerova stotog rođendana da je, naime, bio nenadmašan u “sokratovskom druženju”. Od Franka sam saznao da je Gadamer na simpozijima u Dubrovniku pio jedino hercegovačku Žilavku o kojoj je uvijek pričao nekako poetski, kao i o Platonovim dijalozima. Bilo je duhovito slušati Frankovo iskreno priznanje kako se blamirao dok je bio profesor u Ženevi kada ga je Gadamer zamolio da mu umjesto predjela donese Metafiziku da potraži jedan citat za sutrašnje predavanje. Na Frankov upit “koju Metafiziku?” Gadamer je hladnokrvno odgovorio u duhu HDZ-ovih predizbornih plakata: “Zna se. Aristotelovu”. Frank je otrčao u najbližu knjižaru i kupio Rohwoltovo džepno izdanje Aristotetelove Metafizike, jedino koje su imali, i dao ga Gadameru. Gadamer je ostao začuđen jer je ipak očekivao od mladog kolege da će mu dati Aristotetlovu Metafiziku na starogrčkom jeziku. Tjedan dana kasnije stigao je na ženevsku Frankovu adresu primjerak grčkog izdanja Aristotelove Metafizike W. Christa, objavljene kod izdavača Teubnera, koji je svojedobno koristio i Martin Heidegger. Kao vrstan filolog Gadamer nikada nije potezao za oksfordskim izdanjima klasičnih tekstova, nego je do kraja života ostao vjeran tekstovima koje je u mladim danima čitao s Heideggerom.

Dobro raspoložen, zadnju je večer Frank pričao meni i kolegi Grosshansu u kafiću “Bonn” u Tkalčićevoj kako je jednom zagrebačkom mladom kolegi poslao razglednicu kao čestitku za međunarodno priznanje Hrvatske. Bio je sretan jer je umjesto Jugoslavija mogao napisati Hrvatska. Kolega mu je odgovorio opširnim pismom da nije baš sretan novonastalom situacijom. Na omotnici pisma pisalo je još uvijek Jugoslavija. Ubrzo je kolega stigao Franku u Tübingen, počeo se žaliti da ga progoni Tuđmanova proustaška vlast i da on kao filozof, koji o svemu kritički misli i prosuđuje, ne može tamo živjeti. Velikodušni Frank mu je ponudio od tübingenškog sveučilišta habilitacijsku stipendiju što je ovaj odmah zgrabio i nastavio pričati protiv Tuđmana i njegovih režimdžija. Nakon što je istekao rok stipendiranja, zagrebački filozof je zbrisao nazad u ustaški režim Franje Tuđmana ne napisavši ni retka tijekom znanstvenog istraživanja za koje je bio masno plaćen. Tako je to u državi u kojoj um i kultura ne znače gotovo ništa.